Povijest artificijelnosti

U smotri građe za ovu temu ne može se artificijelnost primjereno zamijeniti nikojim drugim pojmom. Donekle odgovara riječ izvještačenost (koju bilježe i Hrvatski pravopis Matice hrvatske i Anićev Rječnik hrvatskog jezika), no ona nije uvijek uporabljiva jer je opterećena negativnim konotacijama (usiljenost, proizvoljnost). Artificijelnost je rezultat mnoštva ljudskih konvencija, navika i modnih zamisli, ukratko: sustava koji je osvjedočen od davnine. Najstarija sredozemna kultura, egipatska, prednjači stilskim fenomenima koji su po oblicima i duhu iskazi artificijelnosti. Primjeri su geometrijske stilizacije u likovnoj umjetnosti, prikazi života na dvorovima faraona, portreti strogo klesanih oblika, pa i piramide, koji su izraz težnje da se računskim operacijama iskaže vlast nad prirodom. Jedan od najdojmljivijih primjera egipatske umjetnosti u tom duhu pruža dobro sačuvano poprsje Nefertiti (Nofretete), žene faraona Amenofisa IV. (vladao od 1364. do 1347. pr. Kr.).

U dalekoistočnim zemljama nekoć je bio običaj da stopala djevojčica pritijesne suknenim korzetom, ne bi li bila manja nego ljudska stopala bez korekture. Modni je hir zahtijevao stilizaciju.

No artificijelni izazov nije samo stvar prošlosti. Dovoljno je pogledati neke športaše koji su tetovirani gotovo od glave do pete, ili djevojke i momke kojih je boja kose izazovno artificijelna – ljubičasta, zelena, narančasta. Između drevne japanske mode i tih najnovijih primjera načelne razlike nema.

Ali postoji i pojam artificijelnosti u kojemu se očituju težnje poput onih koje prožimaju davne mediteranske kulture.

Europska, napose talijanska renesansa, a pogotovo barok u svim romanskim zemljama, pružaju mnoštvo primjera. Ta je duhovnost predmet ovih razmatranja. Polazište je osamnaesto stoljeće, epoha obilježena oprečnim tendencijama. Povjesničare zanimaju raznolikost pa i opreke u kulturi osamnaestog stoljeća, koje nije samo epoha prosvjetiteljstva. Kultura razuma isprepleće se u drugoj polovici stoljeća s kulturom osjećajnosti, dakle neposredne emocionalnosti. Američki povjesničar književnosti Lionel Trilling prikazao je u svojoj knjizi (kod nas, koliko je meni poznato, neprevedenoj) Iskrenost i autentičnost (Sincerity and Authenticity, 1972) vrlo pomno tu složenost epohe.

Kako je tema ovog zapisa artificijelnost, treba razmotriti kako se prema njoj odnosio kult prirodnosti, kako ju je najkorjenitije zastupao Rousseau. No ako je mjerilo priroda, treba napustiti Francusku i uputiti se u Englesku, u kojoj je najpoznatiji iskaz neartificijelnosti bio vrt (park, lug, gaj) kakav se u cijeloj Europi počeo nazivati engleskim vrtom. (U Münchenu se park u središtu grada, uz rijeku Isar, zove Englischer Garten.) Englezi su u osamnaestom stoljeću bili najmanje pod utjecajem francuskoga klasicističkog stila, pa su njihovi krajolici općenito najbliži predodžbi o sačuvanoj prirodi.

U nekim razmišljanjima prepoznaje se ipak veza između Rousseauovih načela i engleske (odnosno tada već britanske) prakse. Podsjetit ću na osnovna gesla francuskog filozofa: na principe individualizma i slobode. Prenese li se značenje tih pojmova na odnos prema prirodi, prepoznaje se da oni uključuju ne samo slobodu čovjeka nego i slobodu prirode, koja ima pravo da ostane netaknuta od društvene racionalističke svrhovitosti.

Teško je utvrditi da li je Baudelaire čitao Rousseaua, a ako je tekstove poznavao, ne znamo koje. U svojim objavljenim djelima veliki pjesnik Rousseaua nigdje ne spominje. Sigurno je, međutim, da je autor Cvjetova zla i brojnih kritičkih spisa jednu od svojih središnjih misli uperio posredno protiv filozofa naravnosti. Dokaz pruža njegov esej Slikar modernog života, u kojemu prikazuje djela  suvremenoga pariškog slikara Constantina Guysa. Jedno poglavlje eseja zove se Pohvala šminki, što treba shvatiti doslovno. Ništa što je prirodno, bez artificijelnog namaza na civilizacijskom licu, nije izraz kulture. Jer cijela je ljudska uljudba borba protiv puke prirode, neobuzdane, divlje. Evo što Baudelaire ističe: „Većina nesporazuma u pogledu ljepote potječe iz pogrešna morala u osamnaestom stoljeću. Priroda se tada uzimala kao osnova, izvor i uzor svih mogućnosti dobrote i ljepote. O tome, uza svu općenitu zaslijepljenost razdoblja, nemalo svjedoči nijekanje istočnoga grijeha. No ako se ipak usuglasimo o tome da se držimo vidljivih činjenica, iskustva svih vremena i izvještaja iz sudskih dvorana, tad opažamo da nas priroda ne poučava ništa ili gotovo ništa, to jest da ona sili ljude da spavaju, piju, jedu, te da se dobro ili loše zaštite od prijetnja podneblja. Upravo je priroda ta sila koja ljude tjera da ubiju, požderu i muče svoju sliku i priliku, jer čim napustimo područje nužnosti i potreba te uđemo u regiju luksuza i ukusa, spoznajemo da se svi savjeti prirode svode na prekršaj.“ Ukratko, artificijelnost je temelj kulture.

Dvadesetak godina poslije Baudelaireova eseja objavljen je roman koji se može nazvati Biblijom esteticizma, dakle i artificijelnosti. Protiv struje (1884) djelo je francuskog pisca nizozemskog podrijetla Joris-Karla Huysmansa. Jedini je lik tog romana plemić Jean des Esseintes, koji se povlači iz društva u osamu luksuznog i ezoteričnog života u svojoj kući blizu Pariza. Njezine su sobe nalik na muzeje i skupocjene riznice, te tvore „umjetni raj“ ekskluzivnosti. Des Esseintesu mjerilo je artificijelnost. Istaknut je primjer njegovo postupanje s knjigama. One su njemu simboli u trostrukom smislu riječi: kao artificijelni tekstovi, kao jedinstveni, osobni proizvodi i kao luksuzni predmeti. „Tako je Baudelaireove pjesme dao tiskati prekrasnim crkvenim slovima tiskare Le Clerq u veliku formatu, koji je podsjećao na misne knjige, na posve lakoj, spužvastoj japanskoj pusti, mekoj poput bazgove srži, koja je unatoč mliječnoj bjelini bila ružičasta sjaja. A jedan je primjerak naručio u baršunastoj crnini kineske svile...“ Plemićev je esteticizam posebno istaknut u završnim razmatranjima romana, gdje Des Esseintes s prezirom sudi o suvremenoj društvenoj svjetini, koja ne cijeni ljepotu nego sam pustu korisnost, što je znak opće „amerikanizacije“ života.

Krajnji korak u povijest artificijelnosti uslijedio je u esejistici Oscara Wildea. Na kraju ovog zapisa navest ću jedan od aforizama iz zbirke Izreke i prosudbe upućene mladeži (1894): „Prva je obaveza u životu biti što je moguće više artificijelan. Što je druga obaveza, to dosad još nitko nije ustanovio. The first duty in life is to be as artificial as possible. What the second duty is no one has as yet discovered.“