Pisac u potrazi za novim čitanjem svojih početaka

Istraživanje unutarnjih kazališnih procesa, vlastitoga dramskog teksta u odnosu prema glumcima, glumaca u odnosu prema piscu te općenito isprepletanje te preispitivanje različitih autorskih odluka bilo izvođačke ili gotovo introspektivne prirode Ivor Martinić započinje u Bilo bi šteta da biljke krepaju (TeatarM, T25 i KunstTeatar, 2019). Tu se uz krhkost sjećanja te prekid jedne ljubavne veze (Maja Posavec, Pavle Vrkljan) na malenoj sceni trešnjevačkog Kunsta pojavljuje i pisac, pojašnjavajući na početku koliko bi sve to trebalo trajati s obzirom na broj stranica.

Ivana Krizmanić, Marina Redžepović i Maja Posavec / Snimio Luka Dubroja

Intimnu ljubavničku dramu tako katkad prekidaju njegove samozatajne upadice, ali i glumačko polemiziranje s autorskim odlukama. Suautorstvo kao temelj ukazivanja na samu krhkost, razlomljenost i neslaganja tijekom stvaranja sugeriraju kako povlačenja u radu na predstavi nema, bez obzira na to koliko pitanja postavljali ili koliko puta pokušavali razbiti četvrti zid.

To povlačenje kazališta u sebe, svojstveno metateatralizaciji izvedbe, prisutno je i u Drami o Mirjani i ovima oko nje. Redatelj i pisac Martinić s glumicama Ivanom Krizmanić, Majom Posavec i Marinom Redžepović u Teatru &TD vraća se vlastitoj drami nakon četrnaest godina postavljajući pitanje koje se ne tiče isključivo njegove protagonistkinje, nego kazališta uopće. Do koje granice pisac može biti istodobno prisutan i odsutan? Može li i na koji način bez previše hermetičnih zamki biti promatrač, jedan od nas ili se upravo suprotno preispitivanjem vlastitih unutarnjih dvojbi kazalište i pisac zatvaraju u sebe prestajući s obraćanjem običnom gledatelju? Prisutnost pisca u objema spomenutim dramama na sigurnom je terenu. Ne odlazeći nikad previše daleko, ne dotičući bolna mjesta onoga tko je u kazalištu na kraju krajeva uglavnom postrance, a ostajući taman dovoljno unutra, ne otvara se prostor riziku, ali ni široj komunikaciji, koje je vješt zagovornik, primjerice, Mate Matišić. Umjesto klasične režije, tu su čitanje, rasprava, suautorstvo i slaganje mozaičke strukture.

Mirjana koju igraju sve tri glumce izmjenjujući se preko papirića i dalje sjedi, pije kavu s mlijekom, pali cigaretu, jadikuje. Njezin joj život izmiče pa stoga ima potrebu za kontrolom barem svoje mlađe, mladenački arogantne te na trenutke okrutne kćeri Veronike, koja će odrješito i samodopadno baki Violeti reći da će uspjeti jer „ono zna da je talent“. Simon (Martinićev glas u offu) tek je sjena nekadašnjih sukoba. Baka umire kako odmiče predstava, a glumice su prepuštene snalaženju, ispunjavanju te praznine. Dijalozi su škrti, sazdani od banalnosti, zatvoreni u nemogućnosti izlaza.

Sve je naoko jednostavno, obično, a opet izaziva nelagodu. Počeci, žaljenja, vrćenja u krug naslućuju da smo sve što znamo o pojedinom od tri igrane osobe (baka, majka i kći), čuli i od nekog drugog. Ivana Krizmanić, Maja Posavec i Marina Redžepović u jednakim cvjetnim ogrtačima (kostimi Matije Dijanovića) te scenskom minimalizmu sjede za stolom, čitaju didaskalije, jednom i zapjevaju, te donekle izražavaju prisnost, no ne i snagu da nas emotivno dotaknu. Uzbuđenja i avanture nema. Komorna, zatvorena Martinićeva režija ne dopušta eksplozije, ali ni nešto više od poigravanja unutar i oko kazališta.

Upisujući predstavi premalo humora te stalno podcrtavajući intimizam s fingiranim ogoljivanjem Drama o Mirjani i ovima oko nje bježi od klišeizirana čitanja u melodramatskom ključu, ali ipak upada u suvišna objašnjenja, ponavljanja te posljedičnu zamornost, iako traje svega pedesetak minuta. Martinić je s Mirjanom zavrtio puni krug od Beograda, Ljubljane, Zagreba, Buenos Airesa do nagrađivana filma Plavi cvijet Zrinka Ogreste čineći ju težom, zamišljenijom junakinjom, koja je našla vlastiti jezik u tragičnostima i banalnostima svakodnevice.

Punokrvni joj život daje jedino glumica. Kazališna plovidba različitim autorskim pozicijama premalo je izlazila iz zadanog kursa tvrdoglavo inzistirajući na naglašenoj artificijelnosti glume da nam zaključno, slično kao i u Bilo bi šteta da biljke krepaju, ne nudi ništa više od onoga što odavno već znamo – jednostavnost ulaženja i izlaženja iz naših uobičajenih uloga tek je puki privid.