Odlazak poznatih imena

Unatrag dvije godine napustio nas je velik broj poznatih jazz-interpreta koji su u Sjedinjenim Državama svaki na svoj način stvarali povijest te glazbe. U velikoj je mjeri tomu pridonijela i recentna pandemija i u zemlji u kojoj je jazz-nastao. Tako velik broj smrti istaknutih jazz-glazbenika u razdoblju od svega dvije godine nije, koliko mi je poznato, još zabilježen, te ovom prilikom valja o njemu progovoriti. Počelo je sa smrću poznatoga pijanista i skladatelja Chica Coree prošle godine, o kojoj je u ovoj rubrici već bilo riječi. Osvrnut se ne bi trebalo samo na ona najistaknutija i najpoznatija imena, koja su i našim ljubiteljima jazza dosta značila, no ograničenost prostora diktira nam taj broj.

Alt-saksofonist Lee Konitz napustio nas je prošle godine / Snimio M.M.

Pri kraju prošle godine napustio nas je jedan od najpoznatijih alt-saksofonista u svijetu jazza, Lee Konitz, kojeg smo još prije nekoliko godina u odličnoj formi slušali u zagrebačkom Lisinskom. Konitz (1927–2020) nije bio samo jedan od inovatora modernog jazza nego i glazbenik koji je kao veliki poštovatelj legendarnog alt-saksofonista iz big banda Duke Ellingtona, Johnnyja Hodgesa, pronalazio uvijek one logične stilske spone između tradicije i modernog jazza.

Iste godine bilježimo i odlaske nekolicine važnih džezista i solista, među njima tubista, bariton-saksofonista i multiinstrumentalista Howarda Johnsona i bubnjara Ralpha Petersona. Taj se žalosni niz nastavlja i ove godine. Vrlo nam poznata imena: bubnjari Charlie Persip, koji je s big bandom Dizzyja Gillespieja svirao u Zagrebu 1956, potom svestrani Jerry Fuller i Jimmy Cobb, pijanist Ellis Marsalis, otac poznatih sinova trubača Wyntona, saksofonista Brandforda i bubnjara Delfaya, zatim izvrsni gitarist Bucky Pizzarelli, trubač Wallace Roney, perkusionist Candido Camero, tenor-saksofonist i aranžer Sammy Nestico, saksofonist i aranžer Pee Wee Ellis...

Kada je riječ o vokalistima jazza, treba se svakako osvrnuti na prošlogodišnji gubitak istaknutog pjevača i pijanista Freddieja Colea, koji je neopravdano godinama živio i djelovao u sjeni znatno poznatijeg brata, pijanista i vokalista Nata Kinga Colea. U taj nenadoknadivi niz pripadaju svakako i pijanist i organizator svjetski poznatih festivala jazza u Newportu i poslije u New Yorku George Wein (1925–2021) te jedan od trojice tadašnjih čehoslovačkih jazz-kontrabasista, koji je uz Ludeka Hulana i Jana Arneta emigrirao, skrasio se u Sjedinjenim Državama i uspio u jazzu, izvrsni jazz-harmoničar kojeg smo također slušali u Zagrebu – George Jir``y Mraz.

Tim imenima valja dodati i čuvenoga jazz- i blues-etnomuzikologa, pisca i gitarista Alana Lomaxa (1915–2021), koji je u dubokoj starosti umro u Sarasoti na Floridi, a dugotrajnim djelovanjem kao pisac i diskograf veoma je zaslužan za prosperitet crnačkoga bluesa, koji je smatrao američkim folklornim izričajem, te je zaslužan za njegovu popularnost u Americi i u svijetu.