Nigdje i ničim nisam osramotio svoj narod

„Nijedna nacija ne zaslužuje slobodu ako je ne izbori za sebe. Revolucije moraju doći od ljudi, za ljude.“ Kvaternikov trijumvirat revolucionarnih idola činila su trojica mislilaca, socijalista i revolucionara iz ranije generacije koji su svojim primjerom pružili Kvaterniku model za emuliranje: „Gerilske bande su istinska metoda ratovanja za sve nacije željne emancipacije od stranog jarma. One su nepobjedive, neuništive.“ Citati pripadaju Giuseppeu Mazziniju, a ostala dvojica trijumvira su Giuseppe Garibaldi i Louis Auguste Blanqui.

U osvit revolucionarnog doba 1848. junak naše priče dovršava svoje studije u Pešti, s bliskim prijateljem i doživotnim suradnikom Antom Starčevićem. Zajedno razvijaju poglede prema Mađarima u peštanskim kavanama, osjećajući se pomalo kao stranci u nominalno vlastitoj državi, Habsburškoj Monarhiji. Godinu prije nego će komunistički bauk pokucati na vrata palača Europe, a krune na glavama postati izrazito teške i opasne, Kvaternik će dovršiti studij prava i pedagogije.

Eugen Kvaternik vodio je bunu noseći kovčeg pun političkih spisa i knjiga, uz Bibliju

 No te 1847. godine iz Pešte neće ponijeti samo odvjetničku diplomu nego i prijezir prema Mađarima kao narodu u cjelini. Starčević će tu biti umjereniji, staloženije glave razabirat će između političke elite Mađara, za koju će gajiti negativne osjećaje, i ostatka mađarskog naroda, prema kojemu će imati pozitivan stav. Politika je ta koja dijeli narod. Svojeg prijezira prema Mađarima Kvaternik će se prisjetiti 1860-ih godina kada više neće moći pronaći zajednički oporbeni jezik s unionistima/mađaronima u Hrvatskoj.

Prekretnica povijesti

Historiografija voli slavne datume, „jednoznačne prekretnice povijesti“, stoga, za svrhu ovog narativa, takvom možemo označiti 1848, godinu Komunističkog manifesta, godinu nakon koje revolucije postaju dio svakodnevice, i godinu u kojoj Klemens von Metternich, habsburški ministar vanjskih poslova, odlazi s te pozicije nakon četrdeset godina službe. S njim kao da je simbolično umirovljen i svjetski poredak na kojem je tolike godine radio.

Naš junak, tek diplomirani odvjetnik Kvaternik, iz Monarhije, sporim komunikacijama, promatra ustanke koji niču diljem Europe. Njegovi heroji, Mazzini i Garibaldi, upravo su se vratili iz emigracije u Italiju, i poveli „oslobodilačku borbu“ protiv Habsburške Monarhije. Ali Monarhija vrije i iznutra, jer – Mađari su se podigli na oružje.

Istovremeno s uspjesima Mazzinija i Garibaldija i Mađari nižu uspjehe, republike niču kao gljive poslije kiše. No, u jednom od slavnijih predsmrtnih hropaca, Metternichova Austrija diže se poput feniksa iz pepela te uz pomoć Francuske, Rusije i Jelačićeva „obrambenog“ pohoda preko Drave, vraća izgubljeno u Italiji te stavlja Mađarsku pod habsburške skute. „Slava banu Jelačiću, koj spasi Austriju od očite smerti, da nas i dalje davi i muči; koj zato odagna pod zastavom austrijanskom Hervate na pokolj izverže ih Europi na ruglo; koj skupa s Austrijom daviaše i mučiaše Hervate!“ – dvadeset i tri godine poslije zavapila je Hervatska, tjednik čiji je vlasnik bio Eugen Kvaternik. Sjećanje na revolucionarnu godinu još je bilo vrlo živo u narodu, pogotovo tako evocirano političkom retorikom onodobnih novina.

Austrijski neuspjesi

Revolucionarni duhovi ne miruju dugo pa tako već 1859. izbija novi rat između francusko-pijemontskih strana s jedne i austrijskih snaga s druge strane. Te godine Kvaternik boravi u Francuskoj, i tamo objavljuje antihabsburška djela te „nudi“ i ustanak u Vojnoj krajini francuskom caru Napoleonu III, što je vidljivo iz austrijskih policijskih spisa. U tom ratu ponovno sudjeluju tri krajiške pukovnije za koje je Starčević rekao da su se „borile bez motiva, s pola srca“. Nije baš razumno pretpostaviti da je netko riskirao glavu i život u bitci boreći se s „pola srca“ za političke ili ideološke ideale. No ono što značajnije proturječi Starčeviću jesu brojke dezertera iz krajiških pukovnija koje su veće u mirnodopsko doba (krajišnici tada dezertiraju najčešće zbog gladi) te popis dodijeljenih medalja krajiškim zapovjednicima i vojnicima za iskazanu hrabrost u bitkama.

Monarhija nastavlja 1860-ih godina s neuspjesima, za razliku od Kvaternika, koji 1861. ulazi kao zastupnik u Hrvatski sabor. Iste je godine Mazzini iz principa odbio sudjelovati u radu talijanskog parlamenta.

Poraz Monarhije u ratu protiv Pruske 1866. razgolitio je sve slabosti njezina vojnog sustava, nakon čega Monarhija kreće u reformu vojske. Šira reforma zbiva se i na političkom uređenju države uvođenjem dualizma i nastankom Austro-Ugarske. Kako su vojni porazi primorali Monarhiju na promjene, tako je i neuspjeh na izborima 1871. primorao Kvaternika na promjenu pristupa. U ironično-dramatskoj izvedbi neuspjeha zasigurno bi zavapio poput slomljenoga cara Josipa II. 1790. godine: „U ovoj prokletoj stvari ništa ne funkcionira!“, misleći pritom na Habsburšku Monarhiju.

Rakovička buna

Time smo došli do godine pogibije Eugena Kvaternika. „Odvjetnik Kvaternik“ kako ga uporno nazivaju austrijski mediji u opisima ustanka iza kojeg stoje katkad Česi, katkad čak i general Anton von Mollinary, zapovjednik Vojne krajine, katkad tko drugi koga je trebalo politički napasti, bio je stvarni mozak ustanka, glavni njegov ideolog koji je ustanak provodio s kovčegom punim spisa i knjiga, diplomatskih i ekonomskih priručnika, i Biblijom. Prozvan luđakom, kao da je nezamislivo da postoje nezadovoljni ljudi u Austro-Ugarskoj, odmah nakon ustanka prikazan je kao zaluđeni ideolog unaprijed osuđen na propast.

Njemu nasuprot, Ante Rakijaš portretiran je kao krčmarski nasilnik koji zlostavlja ugledne austrijske časnike u zatočeništvu. Podsjetnik da je ustanak bio kolektivni pothvat, a ne samostalna tlapnja jednog luđaka. Bili su tu i Rade Čuić, Petar Vrdoljak, Vjekoslav Bach, koji je bio imenovan ministrom financija u Kvaternikovoj Privremenoj narodnoj hrvatskoj vladi zato što je dan prije otuđio iz pošte 15.000 guldena za financiranje ustanka.

Poznat je put ustanika – formiranje u Broćancu od pripadnika rakovičke satnije i lokalnih simpatizera, stavljanje hrvatske zastave na kvrgavu granu i marš uz bubnjeve i alkohol, sukob s novacima u Luketić-Selu, gdje su pale i prve žrtve ustanka, te ključan trenutak i prekretnica ustanka u Drežniku, gdje je tamošnji zapovjednik, satnik Durst, postavio straže bez baruta i bez uzmicanja. Ne znajući da vojnici nemaju baruta za sukob, ustanici su ispalili pucnje u zrak i krenuli natrag putem kojim su došli. Blef je spasio Austro-Ugarsku!

Nakon toga ustanak gubi momentum, element iznenađenja je nestao, krenule su kavge i čarkanja u redovima ustanika, dezertiranja… Jedan od dezertera bio je i podnarednik Miloš Kosanović, koji je s tridesetak dvostrukih izdajnika postavio zasjedu u rano jutro 11. listopada kod Močila Kvaterniku i njegovim ljudima. Nakon sedam hitaca i brojnih udaraca kundacima, Eugen Kvaternik pridružio se Rakijašu i Bachu u jarku kraj puta. Idućeg dana stigla je i naredba cara Franje Josipa, koja kaže da bi „najprikladnije bilo da se Kvaternik odmah na licu mjesta ustrijeli i da na taj način služi kao zastrašujući primjer za cijelu Krajinu i Hrvatsku“.

Tako je, dakle, blefom u Drežniku slomljen ustanak kojem je cilj bila samostalna Hrvatska. Kvaternikov kovčeg nađen je otvoren, s netaknutim knjigama, ali kovčeg s guldenima otuđenima iz pošte nikada nije pronađen. Austrijske vlasti provele su detaljnu istragu o događajima, sadržaj je kovčega popisan, a sudionici ustanka dovedeni su pred sudove. Za mitsku brojku od 1700 ustanika zasad ne nalazimo potvrdu u dokumentima. Temeljiti Austrijanci izveli su pred sudove ukupno 414 osoba te se ta brojka čini realnom brojkom ustanika (njoj valja dodati nekolicinu onih koji su uspjeli pobjeći u Bosnu).

Mitski epilog

„Možda na lubanjama našim dizat će se hram / I možda tek lomača jesmo, gorivo i žrtva u isti mah?“ – stihovi pjesme Demoni Prijelaza i Praznine Augusta Cesarca, koji je potkraj tridesetih i početkom četrdesetih godina 20. stoljeća bio opsjednut Eugenom Kvaternikom, u kojem je vidio ibsenovskoga tragičnog heroja, snažnog individualca koji prkosi svojem vremenu te tako neizbježno hrli prema vlastitoj propasti – mogli su savršeno poslužiti Družbi Braće Hrvatskoga Zmaja 1921. prilikom ekshumacije i prijenosa tijela Eugena Kvaternika u zagrebačku katedralu. Općenito se Kvaternika i njegove bune Hrvati sjete svakih pedeset godina, 1971. bio je znanstveni skup o toj temi pa evo i sada 2021. godine u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Do neke iduće obljetnice, istraživači Kvaternika pozdravljaju besmrtnim usklikom ustanika prilikom ulaska u Plaški: „Živjela sloboda!“