Lirska kronika vrištine

Zbirke Marka Pogačara događaji su kod kojih zastaje čitatelj poezije. Riječ je o  nesvakidašnjim iskustvenim i jezičnim vrtlozima koji pokreću govor i misao, o štivu koje iznenađuje i izaziva, gdjekad zbunjuje i raskriva ono što smo navikli zamišljati iza debelih plašteva svakodnevice, povijesti ili politike. Zasluženu su pažnju i kritičku elaboraciju redom izazivale njegove zbirke Pijavice nad Santa Cruzom (2006), Poslanice običnim ljudima (2007), Predmeti (2009), Crna pokrajina (2013) i Zemlja Zemlja (2016). Štogod tematizirao, Pogačar zagovara individualizam, a njegov subjekt okolni svijet i njegove procedure podvrgava vlastitom vrijednosnom sustavu. U pitanju je subjekt koji se – čim se osjeti ugroženim – kostriješi i otima, koji govoreći o sebi uvijek zapravo govori o kontekstu u kojemu se nalazi.

Izd. Kulturtreger – Multimedijalni institut, Zagreb, 2021.

Imaginarij praznika

Proljetos je objavljena šesta zbirka Marka Pogačara – Knjiga praznika. Kompleksna je to zbirka koja (kao svaka istinska poezija) iznova potiče na promišljanje granica jezika, imaginacije i karaktera pjesničkoga angažmana. Zbirka sadrži 52 pjesme u prozi, koje oblikuju lirsku kroniku vrištine, kroniku koja uključuje njezinu povijest, rituale i žitelje ili – riječima kazivača – „škrti kodeks, vodič šturim vremenom vrištine, priručnik za navigaciju pustinjom njezina kalendara“. Vriština je, da podsjetim, područje obraslo travama i niskim raslinjem, najčešće nastalo ljudskim djelovanjem, tj. sječom šume. U Pogačarevoj knjizi ona je dakako sveprotežna metafora, ime prostoru koji istodobno privlači i plaši, koji je krasan i opasan, na kojemu se prepleću sjećanje i zaborav, destrukcija i kreacija, u kojemu vrijedi pravilo – „što [bijesni] psi dovuku ugradi se istog časa u ustav“.

Protok vremena i život na tako zamišljenom prostoru Pogačar je odlučio prikazati sastavljajući imaginarij praznika – bivših i sadašnjih, postojećih i mogućih, onih koji se tiču pojedinca i onih iza kojih stoji zajednica. Poetski kazivač deskribira praznike koje je prethodno izmislio. Imena su im aluzivna i sugestivna, npr.: Ptičji Šabat, Dan drskih prepada, Sirotani, Dan divljih trešanja, Morestaj, Dan dosade, Dan dana, Dan drskih krušaka u DDR-u i pruskim pokrajinama, Četvrtak, Dan ježa, Dan dobrog ukusa, Sv. Hrčak koji promiče pamćenje itd.

Jež, jastuk za igle

Tema praznika pokreće govor o kulturi sjećanja i javnih obreda, izmišljanju tradicije, selektivnom korištenju povijesti, privilegiranim društvenim skupinama koje konstruiraju samosvijest i identitet kolektiva. Iza blagdanske bezbrižnosti neizbježno proviruju ideologije, zaborav, nasilje i krivotvorenje. Jedan od tekstova u zbirci naslova Dan bivših praznika nudi parabolu o progonu napuštenih datuma i vrijednosti a završava rečenicom koja sugerira cikličko ponavljanje istoga: „Zatim se podigla opet zastava zaborava i budućnost je ustala čađava, crna, kao noć duboko dolje u džepu.“

Imaginacija Marka Pogačara je iznimna. Ona proizvodi obilje fantastičnih prizora i bića. Karakteristično je međutim da obično uključuje i kakav poznati podatak ili prizor, koji – iako lišen primarnoga konteksta – može postati uporište asocijativne igre između teksta i čitatelja, dapače uporište osmišljavanja pjesme. U tom lirskom svijetu moguće je naći motive, priručne simbole, čudesna bića i utvare poput Paperjastog Straha, Krvave Kuće, Titove sise, strme sise Republike, Kardelja-Koji-Je-Kocbek, Krvavog Kosovela, Paprenog Prosperova, Razornog Raspudića itd.

Važnu ulogu u Knjizi praznika imaju životinje. Njihov je popis podulji, poetska preobraženja brojna, a potencijalna simbolika veoma razgranata. Ipak, izdvaja se jež. On je među ostalim i životinja, i simbol otpora, i podsjetnik na Ćopićevu Ježevu kućicu, i jedna od kazivačevih figurativnih prispodoba. U lirskoj minijaturi Bogojavljenje kazivač obznanjuje:  „Najdraža moja gospodo: jež./ Jež je moj jastuk.“ da bi kasnije u tekstu Metajež taj kazivač varirao sličnu tvrdnju, ali prisvajajući perspektivu bodljikavog sisavca: „ja sam jež, božja razvodna kutija, najljepši jastuk za igle“. Zainteresirani bi tumač Knjige praznika relativno lako našao razloge da ježu pripiše kategorije otpora, individualnosti i slobode, kategorije koje nedvojbeno karakteriziraju govor i način prikazivanja poetskog kazivača.

Piruete na malom prostoru

Sva događajnost zbirke Marka Pogačara izvire iz jezika. Njegova je poetska rečenica gusta, prepuna začudnih neovjerenih kombinacija riječi. U podlozi raskošne poetske deskripcije nalazi se dakako metafora koja temeljito transformira, čak transfigurira podatak ili prizor pretvarajući tekst u slojevit, višeznačan i semantički posve otvoren iskaz. Premda je zbirka zamišljena kao koncept koji se u potpunosti realizira na razini cjeline, Pogačarevo se lirsko umijeće možda najjasnije očituje na malom prostoru – u aluzivnoj sintagmi ili sonornom stihu. Na stranicama Knjige praznika pronaći ćete petardu ljubavi, grom slučaja, tijesnu tišinu ili pak stih-parafrazu Eshil ili egzil: to je pitanje. Ti i takvi izrazi i stihovi nukleusi su eksplozivne semantike, lingvistički čvorovi na kojima se prepleću i međusobno hrane zvuk i značenje.

Pogačareva je pjesnička referencijalnost uglavnom diskretna. Motiv i tema uvijek su tu, ali čitatelju se čini da mu nekako izmiču, da ih ne može čvrsto uhvatiti. Uostalom način borbe i tip otpora koji promovira najprije je tekstualan te se ta borba i taj otpor ostvaruju oblikovanjem sugestivnih, ali malo poznatih ili nepoznatih jezičnih poredaka. O čemu god govorio, taj pjesnik govori o pisanju, njegovim izazovima i vlastitoj kreativnoj strategiji. Tako u tekstu Čvorci i sjenice Pogačarev kazivač ustvrđuje da „vrištinom ruje rilo sjevernog vjetra“ na kojemu se uvis „podižu čvorci i sjenice“, pa dodaje:

„U oba slučaja riječ je o vrsti teksta: u zraku ili na blatnoj zemlji na trenutak niču otisci vrlo apstraktnog sloga koji se rasipa, kao da bi se umjesto olova upotrebljavao šećer, a prsti slagara ne bili više od kiše. Na sjevernom vjetru nalik kandilu njiše se njihovo pismo, zrno postavljeno pred svinju.“

Gustoća, bujnost i povremena neproničnost jezika te poezije samo je vanjski izraz slobode koja se manifestira u govoru, slobode koja je u podlozi svakog angažmana.

Polemičke upadice

Simptomatičan je slučaj pjesme Visidjedovi. U njoj se naslovna analoška leksička atrakcija, neologizam visidjedovi promeće u asocijativno središte teksta oko kojega se okupljaju riječi kao što su proljeće, krv, fašisti i tišina da bi se tekst na koncu pretvorio u artificijelni dijalog obješenih. U takvim slučajevima lirski iskaz postaje političan i angažiran, a pjesnički subjekt zdušno zapodijeva polemiku s ideološkim praksama, poviješću i zbiljom. Tada se u dominirajući metaforičko-onirički kôd probija žurnalistička ili kolokvijalna fraza. Jedan od izrazitijih primjera Pogačareve polemičnosti pojavljuje se u tekstu Siročići u kojemu subjekt nedvosmisleno komentira hrvatsku jezičnu politiku u devedesetim godinama prošloga stoljeća:

„Može li jezik postati omča? Devedesetih godina neki je kreten u čitanki promijenio naslov Goranovih Narcisa u Sunovrate, ne usuđujući se ipak dirnuti u pupak pjesme: žutu trublju što vrištinom i danas raznosi Wordsworthov pozdrav. Smrt Sirotanima! vrištali su.“

Žurnalistički „ekscesi“ poput navedenog, koji se primjetno udaljavaju od poetičkih obilježja lirskoga pisma zbirke, imaju učinak prodornoga zvona koje čitatelja budi i vraća u stvarnost. Na drugim mjestima umjesto otvorene polemičnosti kazivač koristi ironiju ili sarkazam kao retorička sredstva otpora rigidnim ideologijama i različitim oblicima ugrožavanja slobode pojedinca.

Lirski se diskurz Knjige praznika hrani iz različitih izvora. Genološki, pjesma u prozi u Pogačarevoj izvedbi iznimno je ritmična, nerijetko ju karakteriziraju figure dikcije, u njoj se jezik ne primiruje nego razigrava, dolazi k sebi. I retorički i prikazivački ona ujedinjuje iskustva stihovane i prozne forme. Poetički, riječ je o cizeliranom, slojevitom pismu koje podsjeća na izričajnu snagu i gestualnost negdašnjih pjesničkih bardova. Pogačar je autor zavidne književne kulture. U podlozi njegova govora pulsiraju (oslovljeni ili neoslovljeni) iznimni klasični, modernistički i postmodernistički diskurzi u rasponu od velikana antike Homera i Sapfo preko Whitmana i Michauxa do Ashberya ili pak u domaćem kontekstu u rasponu od Krleže i Kaštelana do Dragojevića i Maleša.

Ukratko Knjiga praznika Marka Pogačara lucidno je zamišljena, znalački ispisana, intrigantna i jezično ekskluzivna zbirka.