Lipi čakavski kanat

Poezija unosi u život svjetlost bivstvovanja i čaroliju intelektualnog bdjenja u oduhovljenoj tišini u kojoj postoji samo odabrana pjesma i mi, naša duhovnost. To su simbolički trenuci kada zavladamo unutarnjom supstancom pjesme, koja nam donosi užitak u čitanju i oživljenu prošlost.

Toj težnji za lijepim i plemenitim priklonili su se i knjižničari Gradske knjižnice Poreč svojim izdanjima odabranih čakavskih stihova pod sad već tradicionalnim naslovom Verši na šterni. Objavljeno je dosad 28 knjiga na izvornom čakavskom idiomu, a 28 izbornika biralo je najbolje pjesme.

Izd. Gradska knjižnica Poreč, Poreč, 2018–2021.

Knjiga 28. po redu (izabrala Lina Pliško) nastavlja prihvaćena stajališta o autonomnom čakavskom izričaju što je i bogatstvo i simbol našeg civilizacijskog identiteta. U svojoj knjizi Vijenac odabranih (2013) istaknula sam izvrsnost odabranih pjesama: Pomišljam s radošću u srcu kako taj naš lipi ča obogaćuje našu duhovnost, kako nas oslobađa, čini svojima. Prepoznatljiv je po nama samima: „Naši ljudi / po svete se rastekli / kot rakove deca / po peske. / Š njimi su šle i besedi / z našega kamika, / dih kuša, / lavandi i ružmarina. / Pozdravi se šalju / va kapljicah mora / ke putuju / z primorsken vetrom.“ (Tatjana Jedriško Pančelat, Verši po svete).

Autonomnost objavljenih Verši na šterni, osmišljenih u dobro opremljenim knjigama, preciznim bilješkama o autorima i obogaćenih autorskim likovnim rješenjima, potvrđuje se lirskim zajedništvom osebujnoga čakavskog idioma, čije mnogoglasje i izvornost upućuju na polifonijsku mobilnost tradicionalnog čakavskog miljea: „Kanto i kod muče / Kantat znači živet. / Vidi smeh. / Smeh je zavajka zusto.“ (Daniel Mohorović, Tuga). U višeglasnom čakavskom kantu živi svaki glas, pun, svoj i lirski protočan: „U besidi je blagoslov / muka krvavega pota / Raskantana / Govoreće / Goreća / Grota“. (Tomislav Milohanić Slavić, Iskopane beside).

Rezultati tradicionalnog natječaja već antologijskih Verši na šterni iznenađuju autentičnim pjesmotvorima koji simboliziraju svakodnevicu, obitelj, lijepost djetinjstva i odanost zavičaju. Mjestimice nam zazvoni u ušima i živ ritam, odjeven u poznato ruho: „Vile Učkarice su oplele / kosice. / Va krunčice splele / paučinu od oblaki.“ (Cvjetana Miletić, Spod Učki).

Ni ljuvenih motiva ne nedostaje u ovim osebujnim librima koji nisu samo Verši na šterni. Oni, stihovi, izmaštani su da bi „smieh prodela, da nan takne srce i da nas čini letet i sanjat“ (iz predgovora izbornice Nade Galant). Lipi čakavski kanat prožet je u ljubavnim motivima, zanosom, a zna biti uzbudljiv i prigušeno strastven: „Trepin, zarosin / od glasa tvojega / kantanja na kanat / jušto za tanac / kako on prvi put.“ (Vesna Miculinić Prešnjak, Kad va prsi pukne).

I za kraj: Verši na šterni su i bajkoviti. U njima se poetski razmišlja na materinskom jeziku. U njima živi kreativni senzibilitet, kultivira se žudnja za životom, usprkos pandemijskom zlovremenu.