Laureati Ivana Bodrožić i Zoran Ferić

Početak listopada tradicionalno je predodređen za dodjeljivanje najvažnijih domaćih kao i regionalnih i međunarodnih, književnih nagrada. Samo dva dana nakon što je 7. listopada stalna tajnica Švedske akademije Mats Malm istupila pred novinare kako bi, „zbog njegova beskompromisnog i suosjećajnog bavljenja posljedicama kolonijalizma i sudbinom izbjeglica u zaljevu između kultura i kontinenata“, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2021. proglasila Abdulrazaka Gurnaha, tanzanijskog pisca s britanskom adresom, Semezdin Mehmedinović je, kao predsjednik ovogodišnje postave žirija, nagradu Meša Selimović dodijelio romanu Sinovi, kćeri hrvatske književnice Ivane Bodrožić. Već 14. listopada, a ususret otvaranju manifestacije na kojoj se tradicionalno dodjeljuje, Dana Ksavera Šandora Gjalskog, prosudbeno je povjerenstvo na čelu s predsjednicom, akademkinjom Dubravkom Oraić Tolić, odlučilo da se među šezdeset prijavljenih knjiga ovogodišnjom nagradom Ksaver Šandor Gjalski ovjenča roman Putujuće kazalište Zorana Ferića. Proglašenja dobitnika važnih književnih nagrada sjajna su uvertira u 15. listopada otvoren Mjesec hrvatske knjige i pozivnica za sudjelovanje u nadolazećim književnim događanjima.

Izd. VBZ, Zagreb, 2020.

Oba se nagrađena romana na jednoj razini bave nukleusom, osnovnom tvorbenom jedinicom svakoga društvenog sustava, obitelji. Ferićev isprepleće osobnu i obiteljsku povijest s narativom jednog od najburnijih stoljeća, dvadesetog, i tvori vrijedan doprinos nacionalnoj književnosti te važan dokument za proučavanje prošlosti i one važne, a često zanemarivane kulturne povijesti. Roman Ivane Bodrožić pričom o društvenoj, obiteljskoj, ali i intimnoj zaključanosti služi kao agens moguće promjene. Priča nadahnuta novinskim člankom, crticom o ženi koja kao najtežu posljedicu moždanog udara trpi zaključanost u vlastitom tijelu u autoričinoj interpretaciji trostruku zaključanost razlaže na kćer zaključanu u vlastitom tijelu nakon teške prometne nesreće, sina zarobljena u tijelu, ulozi i društvenom konstruktu koje mu, iako nisu njegovi, nameće okolina i majke sputane nizom od djetinjstva internaliziranih društvenih normi i pravila ponašanja.

Autorica od angažiranosti svoje književnosti ne bježi pa je i nakon dodjele nagrade izjavila da sva velika književna djela, ona koja danas smatramo klasicima poput Dostojevskog, Kafke ili sama Selimovića, u sebi nose i književni angažman u smislu angažiranja književnosti u obrani ljudskog dostojanstva. Prepoznao je to i žiri, prema riječima Semezdina Mehmedinovića upravo je autoričina hrabrost ono što Sinove, kćeri izdvaja između šesnaest ove godine nominiranih romana. „Ivana Bodrožić u romanu opisuje kolaps intime u porodici, društvo neslobode, prirodu konzervativnog sistema u kojem je drukčije i manjinsko izloženo nasilnoj kontroli isključivanja“, kazao je Mehmedinović dodavši da je riječ o „hrabroj knjizi koja govori o problemima koji se uglavnom prešućuju, a književnost ih je nepravedno zaobilazila. Stoga je ovo poziv na promjenu. U pitanju je hrabrost udružena s književnim darom.“

Izd. Corto Literary, Zagreb, 2020.

Upravo je autoričina hrabrost prijašnjim laureatima Senki Marić, Ivici Đikiću, Miodragu Popoviću i Mirjani Đurđević, koji su uz Mehmedinovića odabrali ovogodišnju pobjednicu pomogla da Sinove, kćeri postave ispred drugih finalista, među kojima se, uz Mladenku kostonogu Želimira Periša, Kontraendorfin Svetislava Basare i Izvedenih iz kičmi Amile Krahović Posavljak, našlo i Putujuće kazalište.

Situacija nije bila recipročna pa je prosudbeno vijeće u sastavu Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivana Matičević, Boris Domagoj Biletić i predsjedavajuća akademkinja Oraić Tolić, roman Zorana Ferića izabralo u konkurenciji romana Ivane Šojat Štajga ili put u maglu i Sanje Ždralović Glagoljski misterij. Kako stoji u obrazloženju što ga potpisuje predsjednica, ove se godine tematskom obuhvatnošću, epskom širinom i stilskom autentičnošću izdvojio opsegom impozantan Ferićev roman na granici fikcije i zbilje. „U prepoznatljivu autorskom pripovijedanju Ferić je ispisao obiteljsku sagu u tri generacije na podlozi povijesnih zbivanja u Hrvatskoj i Europi tijekom 20. stoljeća, od Prvoga svjetskog rata i Listopadske revolucije do hrvatskoga Domovinskog rata. Posebnu draž romana čini nekoliko potresnih ljubavnih priča koje svojom ljepotom i tragikom svaka na svoj način nadvladavaju ratove i revolucije, mržnju i ideologije“, zapisala je Oraić Tolić zaključivši da je roman, premda autor ne skriva svoja politička uvjerenja, „nadideologijska obiteljska kronika i povijesna freska u kojoj se isprepleću ljudi i događaji, ratovi i strahovi, ideologije i pogromi, ljubavi i bolesti, život i smrt. Pisan majstorskom vještinom, roman Putujuće kazalište utjelovio je sve odlike Ferićeva autorskog stila i kao romansirana autobiografija upisao se u najbolje stranice suvremene hrvatske književnosti“.

Nakon što mu 23. listopada na svečanosti u Dvorcu Gjalski nagrada bude i službeno uručena, Zoran Ferić pridružit će se probranu društvu dvostrukih laureata. Od njezina utemeljenja za perom je to dosad pošlo samo Ivanu Aralici, Ratku Cvetniću i Nedjeljku Fabriju, a hoće li Zoran Ferić nakon 2000. i romana Anđeo u ofsajdu nagradu ponijeti i treći put i tako stati uz bok Pavlu Pavličiću i Goranu Tribusonu, tek ćemo vidjeti.