Komemoracije – od sjećanja do povijesti

Gotovo svaki dan neka obljetnica, svaki tjedan neko sjećanje. Kratka crtica u televizijskim vijestima, vijenac ovdje, svijeća ondje. U šumi sjećanja i obilježavanja čini se da je teško razaznati stabla. Hrvatski komemorativni hod kroz godinu svoj najgušći raspored ima od travnja do studenog, započinje na prijelazu ožujka u travanj, s obilježavanjem incidenta na Plitvicama poznatijim pod nazivom „krvavi Uskrs“, te završava s komemoriranjem kraja obrane Vukovara, odnosno pada grada 18. studenog.

Među svim tim spomendanima ističu se dva ključna dana iz Domovinskoga te tri najvažnija dana u vezi s Drugim svjetskim ratom. Peti kolovoza dan je kojim se slavi pobjeda i snaga, a obilježavanje pada Vukovara dan je kojim se prisjeća žrtve i patnje. Što se Drugoga svjetskog rata tiče, tu imamo tri datuma – sjećanje na proboj zarobljenika iz koncentracijskog logora Jasenovac u travnju, sjećanje na svibanjske žrtve poslijeratne odmazde koje se poglavito vezuje uz koruški Pliberk (Bleiburg) te lipanjsko obilježavanje početka partizanske borbe protiv okupatora u Brezovici. Dakako, postoje povijesno utemeljeni argumenti u korist ili protiv izbora baš tih datuma za komemoriranja svih navedenih događaja i povijesnih procesa, no oni su uvelike uglavljeni i ustaljeni pa bi njihovo eventualno mijenjanje moglo samo donijeti nove probleme i nerazumijevanja, a ne pridonijeti boljem razumijevanju naše teške i krvave prošlosti.

Spomenik Neue Wache (Nova straža) u Berlinu, izvor Wikipedija

Komemoracije i difamacije
bez interesa mladih

Službene komemoracije vezane uz Drugi svjetski i Domovinski rat redovito su prilika za vladajuće i oporbene političare da odmjere snage, mobiliziraju svoje pristaše, difamiraju suparnike te prezentiraju specifično uokvirivanje pogleda na prošlost koje služi legitimaciji političkog djelovanja u sadašnjosti. U žarištu su rijetko same žrtve, već se nositelji komemoracija, kao i govornici, počesto i prečesto bave time kako današnju političku stvarnost tumačiti kroz vizuru tadašnjih događaja te obrnuto, suvremenim naočalama, sude o motivima povijesnih aktera i njihovim moralnim karakteristikama, političkim uvjerenjima i identitetima. Zadaća je povjesničara i politologa da pokušaju proniknuti u motivacije povijesnih aktera, slijed događaja i njihovo smještanje u širi društveni kontekst, a državni dužnosnici ne bi smjeli biti ti koji će arbitrirati i minimizirati jedne žrtve, napuhivati druge ili bez osjećaja za povijesni kontekst tumačiti nekoga kao nevinog, drugoga kao zločinca, a trećega kao izdajicu.

Mlađi naraštaji nemaju jasan uvid što se kada i zašto obilježava, slavi i spominje, te dio njih sve to promatra kao vječno slavljenje rata i zadržavanje društva u neprekidnom stanju pripravnosti za neke buduće sukobe. Problem leži u obrazovnom sustavu, jer osnovne i srednje škole u završnim razredima uporno ne nalaze vremena na satovima povijesni predavati recentnu prošlost dvadesetoga stoljeća, pa su mladi ljudi oslonjeni na pristrane, parcijalne ili jednostavno netočne informacije i interpretacije kako vlastite obiteljske i šire lokalne sredine, tako i društvenih mreža i mrežnih portala. Nastavnici povijesti ne bi smjeli imati straha predavati i o tome, možda najmučnijem razdoblju povijesti. Sadašnjoj situaciji zasigurno ne pomaže ni činjenica da je učenicima i nastavnicima na raspolaganju niz udžbenika povijesti koji su odraz komercijalizacije osnovnog i srednjeg obrazovanja, ali i pokušaja postizanja sitnih ideoloških pobjeda preko leđa učenika.

Kod ponekih sudionika prisjećanja, kako onih službenih, državnih, tako i onih, recimo to tako, običnih, neslužbenih, komemoracije imaju i svrhu slavljenja svoje bolje prošlosti, zamrzavanja trenutka kada je netko bio nešto ili tumačenja cijele kompleksnosti hrvatske suvremene povijesti samo kroz djeliće osobnog iskustva. Stoga ne treba čuditi što mlađa pokoljenja i nisu uvijek oduševljena vječnim evociranjem rata i stradanja te s odmakom vremena, kako sjećanje blijedi i kako stasaju generacije koje nemaju vlastito, osobno sjećanje niti iskustvo vremena na koja se komemoracije odnose, sve više to doživljavaju kao nešto s čime nemaju doticaja, nešto gdje stariji evociraju svoju mladost i što im ne govori o tome što bi iz toga trebali naučiti za bolju budućnost. Dok je Domovinski rat nešto na što barem dio mladih ima i živo sjećanje te ima osobnu poveznicu – svoje roditelje koji su ga doživjeli ili bili njegov aktivni sudionici, odnos prema Drugome svjetskom ratu za mlađe je naraštaje dokumentirano sve manje važan. Naime, kako se na izborima potvrđuje, predizborne i postizborne terenske ankete na nacionalno reprezentativnu uzorku koje već trideset godina provodi Fakultet političkih znanosti, obiteljska biografija povezana s tim ratom sve manje igra ulogu, što je posebice vidljivo kod mlađih ispitanika. Kod anketnog pitanja koje ispituje na kojoj od zaraćenih strana je obitelj ispitanika bila u Drugome svjetskom ratu, sve više ispitanika, poglavito onih mlađih, odgovara da ne znaju ili da su im predci bili izvan sukoba. Budući da povijesno znamo kako je tek manji dio stanovništva početkom četrdesetih doista uspio izbjeći ikakvo sudjelovanje u nekoj od vojno-političkih formacija, možemo zaključiti da sve veći broj (mlađih) građana jednostavno ne mari što su im (pra)djedovi radili i gdje su bili tada. Dok se stranačko natjecanje, kako oko komemoracija, tako i dijelom kroz same izborne kampanje, počesto trudi mobilizirati birače upravo na odnosu prema prošlosti i dok taj odnos prema prošlosti doista formira političke identitete i znači važnu, ako ne i presudnu komponentu političke socijalizacije za građane srednje i starije životne dobi, kod mlađih naraštaja on igra sve manju ulogu.

Od mjesta sjećanja
do povijesnih mjesta

Tema potencijalnog, ali sve vidljivijega generacijskog jaza, dovodi nas do pitanja razlike između sjećanja i povijesti. Francuski povjesničar Pierre Nora još je kasnih osamdesetih bio uveo razlikovanje mjesta sjećanja (lieux de mémoire) te mjesta povijesti, odnosno povijesnih mjesta (lieux d’histoire). S jedne strane stoji živo sjećanje svjedoka nekih povijesnih događaja ili pak njihovih bližnjih koji su se usko socijalizirali na tragu sjećanja svjedoka, a s druge strane stoji povijest, odmaknuta, udaljena i spletena od niti individualnih sjećanja.

Dvojbeno je koliko je moguće uspostaviti drukčije komemorativne prakse koje će iz mjesta sjećanja prijeći u mjesta povijesti. Dakako, povijest jest depersonalizirana, službena, okamenjena, zamrznuta, stilizirana i nadasve odmaknuta od grube zbilje životnoga iskustva, no ona nam omogućava da prošlost ostavimo iza sebe, da iz nje učimo, i da izgrađujemo budućnost na temelju izvedenih pouka. Sjećanje je pak osobno, partikularno i subjektivno, natopljeno patosom i emocijama, otvoreno je i nedovršeno te se trudi prošlost živjeti kroz sadašnjost. Prelazak iz mjesta sjećanja u mjesto povijesti posebice je bio vidljiv kod višestruko kritizirana seljenja izvornog, ciglenog Zida boli iz Selske ulice, koji su organski gradile i nadograđivale majke, supruge i sestre vojnika i njegove ugradnje u novi, depersonaliziran, službeni spomenik na mirogojskom groblju, umjetničko djelo pokojnoga Dušana Džamonje.

Zadaća službenih, državnih komemoracija i komemorativne prakse koje prožimaju javnotelevizijske programe i školske nastavne planove jest upravo to: baviti se službenom poviješću, reduciranom, no poučnom i korisnom slikom prošlosti, a ne perpetuiranjem, kreiranjem, a pokatkad i manipuliranjem osobnim sjećanjima, traumama, žrtvama i sjećanjima, koliko god ona imaju osobnu emotivnu i drugu vrijednost.

K dekontekstualizaciji komemoracija

Kako bismo se odmaknuli od zaglušne buke sadašnjega komemorativnog hoda kroz godinu, moramo prepustiti povjesničarima, politolozima, sociolozima, antropolozima i drugim relevantnim disciplinama da u miru, akademskoj slobodi, ali i medijskoj tišini, rade svoj znanstvenoistraživački posao kao bi na temelju arhivske građe, povijesnih zapisa, kao i materijalnih ostataka, što vjernije i bolje mogli rekonstruirati teške, bolne i tragične događaje koji su obilježili Hrvatsku u 20. stoljeću. Zadaća službenih komemoracija i službene povijesti jest da se odmakne od individualnih sjećanja i interpretacija te da oda počast poginulima u ratovima i stradanjima od raznih nedemokratskih režima te da na temelju tih stradanja izvuče pouku za izgradnju boljeg, pravednijeg i slobodnijeg društva u suvremenoj Hrvatskoj. Pritom bi bilo zdravo kada bi se s vremenom uzimao što veći odmak, tj. hladno i trezveno sagledavala prošlost, a ne upisivali značenja i motivacije ljudima koji su djelovali u drukčijim vremenima i uz drukčije uzuse od današnjih. Nije zadaća političara sadašnjosti suditi onima iz prošlosti, već učiti iz pogrešaka i strahota proizašlih iz te povijesti.

Kao uzor i poticaj na razmišljanje o budućim, alternativnim komemorativnim praksama može poslužiti berlinsko zdanje Neue Wache (Nova straža), u kojemu se polažu službeni vijenci kod kipa majke koja u naručju drži sina poginula na bojišnici, u okviru sjećanja na žrtve ratova i terora. Takvim depersonaliziranim, pa i dekontekstualiziranim komemoriranjem stavlja se naglasak na to da je žrtva uvijek žrtva te na želju za izgradnjom mira nasuprot kulturi rata. Takva komemorativna praksa u hrvatskome slučaju, kako bi se izdigla iznad suprotstavljenih kultura sjećanja i politika povijesti koje iz trauma 20. stoljeća mobiliziraju birače dvadeset i prvoga, mogla bi se vezivati uz datum 2. studenog, odnosno Dušni dan, jer je to dan spomena na mrtve, nasuprot danas uvriježenu, ali zapravo krivu, poistovjećivanju Dana mrtvih s 1. studenog, odnosno Danom svih svetih. Tako bi se ostvario odmak od nedemokratskih prošlosti s nadom i povjerenjem u mirnodopsku i slobodarsku budućnost.