KNJIŽEVNOST IZDVAJA

Elif Shafak, Otok nestalih stabala

„Glasovi naših domovina nikad nam ne prestanu odjekivati u mislima. Nosimo ih sa sobom svuda gdje odemo.“ Citat je to iz romana posvećena svim iseljenima i izgnanima, presađenima i onima bez korijena, i stablima koja ostavljamo iza sebe.

Prev. Mirna Čubranić,
izd. Hena Com, Zagreb, 2021.

Priča ima autobiografsku potku. Kad je Elif Shafak prije mnogo godina odlazila iz Istanbula, nije znala da se neće vratiti i otada se često pitala što bi ponijela sa sobom da je to znala. S vremenom je shvatila da bi ponijela neko stablo, otud ideja za ovaj roman. Priča je to o predivnom, ali podijeljenom otoku na kojem postoji zid koji ga je rasporio kao nož srce, s natpisom „zabranjen pristup“. No mnogo je toga što zid ne može spriječiti. To je vjetar, to su leptiri, rođendanski baloni, ptice, ali i još nešto o čemu govori ovaj roman. Knjiga se temelji na povijesnim činjenicama, no sve je fikcija. Autorica je istraživala znanstvene članke, povijest, klimatske promjene, biljke, komarce, smokve. No magičan element romanu daje stablo smokve koja ima ljudske osobine: sve razumije i osjeća, može i voljeti, sve zna i pamti. Elif Shafak, rođena 1971. u Strasbourgu, nagrađivana je britansko-turska autorica, doktorirala je političke znanosti i predaje na sveučilištima u Velikoj Britaniji, u SAD-u i u Turskoj.

Abdellatif Laâbi, Stablo pjesama – osobna antologija (1992–2012)

Laâbi je jedan od najvećih živućih pjesnika. On je i romanopisac, dramatičar i prevoditelj rođen 1942. u Fezu u Maroku. Dobitnik je prestižnih nagrada Goncourt za poeziju te Velike nagrade frankofonije Francuske akademije. Stablo pjesama prva je njegova zbirka prevedena na hrvatski. Počeo je pisati sredinom 1960-ih, kada pokreće kulturno-politički časopis Souffles (Dahovi), u kojemu je bio i glavni urednik.

Prev. Lea Kovácz,
izd. VBZ, Zagreb, 2019.

Zbog tekstova objavljenih u njemu bio je osuđen na osmogodišnju zatvorsku kaznu. Nakon odsluženja emigrirao je 1985. u Francusku i otada živi u Parizu. Zbirka Stablo pjesama izbor je iz njegovih deset zbirki poezije. U njegovim stihovima čita se arapski duh i duša, kroz melodiju i ritam stihova, kroz teme i motive, iako su na francuskome. Piše s nostalgijom o Maroku, no i kritički, o emocionalnim ranama i svemu što je bio prisiljen tamo ostaviti, uključujući i materinski jezik. Humanistički je orijentiran pjesnik, piše o potrebi borbe za ljudsku slobodu, o poštivanju ljudskoga dostojanstva.

Aimé Césaire, Bilježnica povratka u zavičaj

Za ovaj prvi prijevod te poeme na hrvatski jezik Društvo hrvatskih književnih prevodilaca dodijelilo je prevoditeljici Vandi Mikšić nagradu Josip Tabak za najbolji prijevod poezije. Martinički političar, pjesnik i dramatičar francuskog izraza to je djelo, koje je s vremenom postalo himna svih crnaca svijeta, počeo pisati u Šibeniku, 1935, boraveći kod prijatelja, znanstvenika Petra Guberine.

Prir. i prev. Vanda Mikšić, izd. Kulturna udruga Fotopoetika, Šibenik, 2020.

U knjizi je i Guberinin tekst o Césaireu u kojem on ističe da je to poema za slobodu čovjeka uopće. Vrhunsko je to književno ostvarenje, prožeto i modernizmom i avangardom i crnačkom tradicijom. Poema je to velikog unutarnjeg razdora i preispitivanja uoči autorov povratak u domovinu u kojoj se on konfrontira s bjelačkom kulturom porobljavanja i kolonijaliziranja, ali i s crnačkom poniznošću. U knjizi je i tekst Andréa Bretona, koji završava rečenicom: „Riječ Aiméa Césairea lijepa kao kisik koji se rađa.“