Klarica, slikar fotografije

Među autorima koji su se izražavali fotografijom rijetki su oni koje možemo u apsolutnom smislu nazvati majstorima. Josip Klarica sigurno je jedno od najvećih imena hrvatske fotografije, ali i šire gledano – vizualne umjetnosti. O kvaliteti i senzibilitetu koji ga smješta izvan granica bilo kakve definicije ili ladice u koju bi se mogao uložiti začudni izričaj tog fotografa svjedoči izložba otvorena u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu sredinom rujna. Sa stotinjak izloženih fotografija izabranih iz albuma obitelji i užeg kruga prijatelja, autor koncepcije i postava Branko Franceschi pokušao je na najbolji način napraviti presjek umjetničkog rada Josipa Klarice, od njegovih prvih radova pa do fotografija iz 2016/17, za koje nismo ni slutili da će biti posljednji ciklus osebujnog i produktivnog autora.

Maksimir XVII., negativ 83 x 166 mm, kontaktna kopija, cjelina 179 x 239 mm, vlasništvo obitelji Josipa Klarice / Fotografski presnimak Goran Vranić, NMMU, Zagreb

Ekstenzija vremena i atmosfere

Po čemu je Klarica jedinstven? Osnovni su razlozi specifičnosti njegova rada tehnološki pristup fotografiji kao mediju te zadivljujuća poetika bilježena sadržaja koji je pomno biran i duboko promišljen. Njegovi radovi nisu nastali kao rezultat okidanja gumba fotoaparata kako bi uhvatili trenutak, već su svojevrsna ekstenzija vremena i atmosfere koja proizvodi trajni slikarski efekt. Velikim dijelom to zahvaljuje školovanju kod vrsnih majstora, domaćih i stranih učitelja, osobito onih praške akademije, gdje je diplomirao 1977, ali i utjecaju umjetnika s kojima je surađivao ili se s njima družio. Na glasovitoj praškoj FAMU predavali su Klarici Miloš Forman, Milan Kundera i Jiři Menzel, a jedan od jedinstvenih ljudi iz kruga u kojem se razvijao bio je Josef Sudek. Od njega je dobio i neobične kamere te ga je privukla camera obscura – Klarica ju je uspješno iskušao još 1973. u Pragu. Cjelovitosti Klaričina opusa dodatno pridonosi, što je i sam naglašavao, potreba za čitanjem i proučavanjem književnih velikana i predložaka. Takav spoj kumovao je nastanku unikatnog estetskog izričaja počevši od običnih pejzaža do portreta i mrtvih priroda. Ali kod Klarice zapravo ništa nije bilo obično.

Na izložbi postavljenoj tematski, a ne kronološki, već na početku u ovalnoj dvorani NMMU-a svima je jasno da će pohod kroz pola krila gornjeg kata biti putovanje kroz svijet fotografija koje su nadrealne i kad im je sadržaj banalan odnosno vulgaran, kao u slučaju svinjokolje. Opčinjenost Josipa Klarice mrtvim nije samo u tim prvim prostorijama na izložbi već se provlači kroz cjelokupni opus autora. Antička skulptura i fragmenti stakla i mozaika na isti način ukazuju na konačnost kao i pejzaž Novog Zagreba s olupinom zgrade koja je trebala pružiti život pod krovom.

Nevjerojatni osjećaj nadrealnosti dopunjen je uvijek nekim magličastim velom. Sam Klarica govorio je da pejzaže snima isključivo od studenog do ožujka jer je to razdoblje kad ogoljela priroda kroz granje stabala razotkriva skrivene detalje scenografije u dubini, što naglašava drugu dimenziju sadržaja fotografije, daje neobičnu perspektivu. Zašto je Klarica radio baš tako pitanje je koje njemu više ne možemo postaviti. I kad je riječ o glorifikaciji antike sa skulpturama ciklusa Gliptoteka i zarobljenog Herakla kao i o Kolinju ili Svetim ljudima te besprijekornom Aktu u zrcalu.

Josip Klarica jedan je od naših najvećih fotografa i vizualnih umjetnika  / Snimio GORAN VRANIĆ

U predgovoru autora izložbe lijepo je rečeno da fotografija Klarici nije bila vokacija već poziv, a brojni likovni kritičari složili su se da je način na koji je pristupao tehnologiji tog medija njegov najveći doseg i doprinos hrvatskoj baštini. Umjetnika nije zanimao konvencionalni način izrade fotografije, već sam proces izravnog prenošenja negativa na papir, kontaktna kopija. Stoga su mu i formati ograničeni, manjih dimenzija i neobična izraza, ali kvalitetom sadržaja i kompozicijski neupitni. Po tome je Klarica blizak velikim majstorima slikarstva iz prethodnih stoljeća.

Ono o čemu sam govorila na početku, a odnosi se na sadržaj, jest taj fenomen detalja koji smo mogli vidjeti još kod Bruegela u seoskim prizorima svakodnevnog života, dok na Rembrandtova rasporenog bika asocira Klaričina obješena mrtva svinja. Portreti na jednoj strani prostorije doimaju se kao slikarstvo druge polovice 19. i prve 20. stoljeća, dok je druga strana prostorije posve različita. Ciklus Sveti ljudi niz je pojedinačnih ili grupnih portreta čiji su protagonisti stvarne osobe – štićenici mentalne ustanove u Loboru. Iako Branko Franceschi upozorava na njihove otupljene poglede izazvane teškim lijekovima, ja se ipak s takvom opservacijom ne bih posve složila. Jer izbrazdanost njihovih lica i pomućeni pogledi govore mi o sudbinama i teškom životu mnogih od njih, ali i o unutarnjem spokoju, gdjegod znatiželji, čak dostojanstvu – onom što zapravo često život jest.

Svaki taj portret govori mi više o smislu života negoli današnja popeglana lica zdravih a nesvjesnih silueta koje tumaraju u potrazi za višim smislom. Dakako, posjetitelji izložbe neka sami zaključe što im govore žene s rupcima ili sijedi muškarci. Plejada je to ljudskih karaktera koje bismo, da ne znamo gdje su snimljeni, smatrali običnim ljudima, seljacima… U istoj dvorani nalazi se i profil prelijepe žene, krhke i prozirne, da se čini kao da bi je manji povjetarac otpuhao s papira.

Kako god, izložba je uistinu izvrsna, kako postavom tako i izborom radova, u čemu su pomogle i kustosice Lana Šetka i Eda Dubravec.

Difuzna mekoća ulomaka
iz prirode

Josip Klarica sigurno nije izlagao dovoljno koliko je mogao i svi koji su propustili njegove izložbe, pa i onu zadnju s Posavcem u Galeriji Račić (2019), mnogo su propustili. Zato je važno naglasiti da se ovom izložbom in memoriam na jednom mjestu mogu upoznati s ingenioznim radovima umjetnika koji je bio slikar fotografije, kroničar pejzaža, kako domaćeg tako i inozemnog, jer se na izložbi mogu vidjeti i pejzaži Zagreba, Maksimira, ali i čeških krajolika. Bio je fotograf čiji su negativi obišli europske i svjetske institucije, čiji je rad bio prepoznat kao izniman od najvrsnijih domaćih i međunarodnih likovnih kritičara i kustosa. Do kraja života prenosio je znanje mlađim generacijama.

Klarica je bio krupan i markantan muškarac, bilo ga je lako zapaziti na otvaranjima jer je stršio za glavu iznad ostalih. Ipak, predmet njegova zanimanja i izražavanja bile su minijature, 6 x 6 cm ili nešto malo više. Oni koji su ga poznavali razumiju njegovu melankoliju, tu difuznu mekoću kad kroz objektiv bilježi ulomke iz prirode, oni znaju što je uhvatila mreža ili prekrio veo na njegovim fotografijama. Mrtve prirode s kokotovim ili janjećim glavama na pladnjevima, romske obitelji, ljepotice, aktovi, poluprazni atelijeri, mentalni bolesnici... od pravokutnika do okruglog formata... zapravo sve to nam govori o kafkijanskoj sklonosti procesu i preobražaju jednog od najcjenjenijih suvremenih hrvatskih fotografa, čiju ostavštinu treba neprestano istraživati i ponovno predstaviti javnosti. U konačnosti postoji utjeha: iza umjetnika ostaju njegova djela koja nas uvijek iznova mogu veseliti.