Istinita povijest poginuloga vojnika

Početkom ove godine u izdanju Naklade Bošković iz Splita izišao je roman grčkoga klasika Stratisa Mirivilisa Život u grobu. Knjiga zaslužuje posebnu pozornost ne samo zato što se ne možemo pohvaliti većim brojem hrvatskih prijevoda suvremenih grčkih autora nego ponajprije zbog osebujna literarnoga doživljaja rata i težine osobne priče iz koje „vapi jedna napaćena duša koja je dio Svjetske Duše“, a svakako i zbog prijevoda Luke Vukušića, koji je potresnu dramu te duše izvrsno prenio u hrvatski jezik.

Stratis Mirivilis (1890–1969), pravim imenom Efstratios Stamatopulos, rođen na Lezbosu u doba turske okupacije, ubraja se među najvažnije grčke prozaike 30-ih godina prošloga stoljeća i tri je puta (1960, 1962. i 1963) bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. Život u grobu njegovo je najvažnije i najprevođenije djelo, svojedobno proglašeno i najboljim europskim antiratnim romanom. Mirivilis ga je dugo brusio i dotjerivao, a za razumijevanje piščeva odnosa prema temi smrti i stradanja vojnika u rovovima bitna je njegova uvodna bilješka o naslovu romana. Naslov naime asocira na tužaljku bizantskoga himnografa Romana Meloda (5–6 st.), koja se pjeva na Veliki petak. Život je u njoj Krist koji je položen u grob da bi uskrsnućem uništio smrt i navijestio uskrsnuće mrtvih. I kao što je uskrsnuli Krist izišao iz groba, tako će i milijuni poginulih izići iz rovova i živjeti u vječnosti. To je čista vjera, lišena mistike i svake patetike, vjera koja tješi i smiruje.

Prev. Luka Vukušić, izd. Naklada Bošković, Split, 2020.

Svjedok ratova

Prvo ratno iskustvo Mirivilis je doživio kao dragovoljac u balkanskim ratovima, zatim je s mlađim bratom u makedonskim rovovima proživio strahote Prvoga svjetskoga rata, nakon čega je uslijedio grčko-turski rat. Bio je svjedok i Drugoga svjetskoga rata i Grčkoga građanskog rata. Kad je za Mirivilisa napokon završilo dugo razdoblje ratovanja i ratova – od 1912. do 1949, izišlo je peto izdanje njegova Života u grobu, koji je već početkom 30-ih godina stekao iznimnu popularnost. Svoju potresnu, u osnovi autobiografsku priču Mirivilis samozatajno gradi na tuđoj priči – na „rukopisu narednika Andonisa Kostulasa“ – koji je slučajno (!) poginuo zahvaćen vatrom plamenobacača smrtno ranjena Francuza kojem je skriveni Bugarin netom prije bio rasporio trbuh. Svi su oni imali sreću da leže pokopani u rovu, tamo gdje su izginuli, a ne vani, gdje bi im unakažena tijela danima tukle granate i kiše.

Spašene narednikove rukopise, nađene u vojničkoj naprtnjači nakon bitke, pisac je čuvao u svom starom vojničkom sanduku. Sve su to bila pisma djevojci čije se ime ne spominje, dakle lirski intonirani epistolarni tekstovi ispunjeni dnevničkim zapisima ratnika i razmišljanjima mobiliziranoga studenta koji čezne za svojim mitskim sunčanim otokom. Objavljivanjem tih pisama u jednoj knjizi pisac „oživljava poginulog mladića, vuče ga za ruku iz njegova neobilježena groba i vraća mu glas“, glas koji govori istinu jer se nema čega bojati. Ta knjiga za njega je „osobno izbavljenje“.

Na balkanskom bojištu u doba Prvoga svjetskoga rata susrećemo mnoge toponime koji su nam poznatiji zemljopisno nego povijesno. Povijesni kontekst detaljnije objašnjava prevoditelj u pogovoru, a u nekima od spomenutih mjesta i naši su muškarci svojedobno služili vojni rok. Tako se npr. Bitolj, „grad duhova“ u neprijateljskom okruženju, spominje kao „velik srpski grad čiji su stanovnici Grci“, koji trpe srpski teror i s pritajenom radošću dočekuju grčke vojnike. Pisac se pita: „Jesmo li došli ratovati protiv Srba da oslobodimo Grke ili smo došli ratovati protiv Nijemaca i Bugara da oslobodimo naše saveznike Srbe koje je kralj izdao?“

U tom ratnom metežu vlada neka bjelosvjetska saveznička logika, skrivena običnim vojnicima i običnim ljudima, koji samo žele preživjeti. Njih povezuje jedino patnja i „neki hladan strah u tami i sjeni smrti“. Njihove ustreptale duše ugriju samo kratki trenuci sjećanja i čežnje, koji planu iznenada poput duše Lezbosa, poput vatrene duše Sapfe u mladoj Grkinji iz dalekoga srpskoga Bitolja. Iako se rat hrani slijepom mržnjom, u njemu je i mnoštvo primjera nesebične ljubavi koja ne pita tko je na čijoj strani i tko je protiv koga. Ljubav je kad se majka i sestra dvojice „nepoznatih neprijatelja“ grčkoga vojnika brinu za toga vojnika, a „može se dogoditi da se… u nekom sukobu patrola… srce njezine djece nađe nasuprot mojoj bajuneti. I moja će se bajuneta zabiti duboko, zabit će se hladno u srce njezine djece.“ Hladno i okrutno, jer što mladiću s Lezbosa znače dvojica braće iz Makedonije koju su najprije mobilizirali Srbi da bi ratovali protiv Bugara, a onda su zajedno s Nijemcima došli Bugari i tjerali ih u rat protiv Srba?

Nad gorovitim makedonskim ratištem bdije mračna i nijema planina Perister (ili Pelister, zapravo vrh Babe). Ona zastrašujućom personifikacijom postaje „planina s tisuću tisuća pokretnih dobro otvorenih nevidljivih očiju koje danonoćno prodorno gledaju ovamo dolje, s tisuću tisuća srca koja kucaju puna slijepe mržnje mjereći svojim otkucajima niti naših života. (…) Te oči ne gledaju, samo nišane između ‘ureza visinomjera i trna ciljnika’ … tražeći bespomoćno toplo meso.“ Nova vojna tehnika pretvorila je ratnika u topovsku hranu, u bezimeno biće koje možda može preživjeti preobrazbom u krticu.

Poetsko štivo

Svaki rat ima neke svoje jezive strateške posebnosti, a Prvi svjetski rat poznat je kao rovovski. „Sada se vodi podzemni rat“, kaže jedan časnik. „Što se bolje kriješ, to si bolji vojnik.“ Rovovi imaju središnje mjesto u doktrini francuskoga časnika: „… ovaj rov, kao i svi rovovi uostalom, ima svoju povijest, povijest punu krvavog blata. U početku je pripadao neprijateljima, no nakon što smo im ga oduzeli… okrenuli smo ga protiv njih. Zbog toga su i ova skloništa izdubljena naopačke…“ „Ova su gnijezda, dakle, iskopali neprijatelji. Poslije smo ih predali na čuvanje nekim talijanskim regrutima. Došli su svježi i ispeglani… Dizali su buku, pjevali serenade…, sve dok ih jednog dana oni preko puta nisu zasuli željeznom tučom… od četrdesetorice njih napravljena je kaša pa smo im meso nalazili pomiješano sa zemljom i kamenjem.“

Tko će skupiti i pokopati raskomadana tijela? Tko će uopće preživjeti da rodbinu poginulih obavijesti o njihovoj smrti? Kad jedna naslijepo ispaljena granata poubija jednu cijelu radnu grupu, kopanje rova postaje životni imperativ. Mladoj vojsci koja se buni protiv kopanja grčki časnici i francuski instruktori odgovaraju sentencijom „Tko ne kopa rov, kopa si grob…“ Ali ni rov nije apsolutno sigurno sklonište jer iz mraka i tišine smrt lukavo vreba okruglim modrim okom „poput oka kojim je Polifem pretraživao svoju pećinu ne bi li pronašao skrivene Odisejeve drugove i pojeo ih.“ To je oko reflektora koji uporno promatra polurazrušene rovove i u njima napipava tijela zaspalih mladića, dok iza njega čekaju teški crni topovi koji će u nekom neodređenom trenutku početi rigati vatru. Takav protivnik ne poznaje nikakvu vojničku etiku, nju treba zaboraviti kao i stare oblike ratovanja kad su časnici ozbiljno držali do časti. Ares je samoživ i nemilosrdan bog koji ne drži do junaštva. „Ovog su puta najbolje ratničke vrline lisičja lukavost, podmuklost, mravlja upornost, magareća izdržljivost, kozji inat.“

Pisma koja stižu preko vojne pošte prolaze cenzuru i primatelju su neusporedivo veća radost ona koja donese neki vojnik natovaren sitnicama koje obitelj šalje nekome svome. Ta pisma bude uspomene i pojačavaju žudnju za povratkom rodnome otoku i dragoj djevojci: „Između tvojih redaka plove lađe, zviždeći isplovljavaju parobrodići, vesele kuće kloparaju zelenim kapcima kao da plješću. (…) Sve su barke nanizane jedna do druge. Barke mitilenske!“ U luci je i ona koju sanja i koja ga čeka, ali njega nema, a nema ni slutnje da ga u toj luci više nikad neće ni biti.

Svijetli lirski pasaži koji presijecaju mračne podzemne hodnike, mjesečina koja u noći punoj čuda osvjetljuje blatne putove, procvali mak izniknuo između istrunulih vreća grudobrana, zvuk gajdi i pjesma što danima, sve do jedne kobne kanonade, dopire s neprijateljske strane, sjećanje na poginuloga prijatelja s djetinjim srcem i očima tužnoga arkanđela… samo su neki sitni detalji od kojih je satkano ovo poetsko štivo s mnoštvom osebujnih likova i sudbina koje ga čine napetim i dinamičnim.

Antiratni roman

Život u grobu nije običan antiratni roman. To je istinita povijest jednoga vojnika napisana bez falsificiranja iz straha, fanatizma ili taštine. U njemu nema traga stereotipnome mudrovanju o besmislenosti ubijanja i dvoličnosti gospodara rata, nema u humanizam zamaskiranih demagoških poruka i sentencija, nema nimalo patetike, nema „mudrih“ misli, jer i rat protiv rata opet je rat. To je mozaično ispričana priča bez centralne fabule, iskrena i iz prve ruke, ispovijed ranjenoga srca koje želi kucati i za srca koja su zanijemjela. U njoj je puno mrtvih, puno krvi, patnje, straha, bijesa i strašnih ratnih slika s mnoštvom simboličkih i kulturoloških toposa. U ovoj osebujnoj pjesničkoj prozi antiratna se poanta diskretno krije u poetici dominantnoga ispovjedno-meditativnoga diskursa.

Roman završava riječima narednika Kostulasa u posljednjem pismu djevojci na Lezbosu. Unatoč strahu koji osjeća u dubini srca, on ne sumnja u sretan ishod bitke u koju mora poći: „Sutra ujutro svoje ću bilješke nastaviti pisati u njihovim utvrđenjima.“ … „Do sutra dakle, a dotad da si mi zdravo! Draga moja, zdravo!“ Nije nastavio jer bitka je za njega bila kobna. Njegov je rukopis ostao piscu koji je na kraju, s vjerom u izlazak iz groba i uskrsnuće, dodao: „Kraj. Bogu hvala.“