Intrigantna distopijska satira

Nakon pandemijske normalnosti kakva nam je postpandemijska stvarnost, što su ljudi u njoj postali i što ih očekuje u budućnosti, je li današnji čovjek nesvjestan postpandemijskih posljedica? Na ta pitanja pokušava odgovoriti i zorno ih predočiti dramska spisateljica Dina Vukelić u iznimno aktualnoj i intrigantnoj hrvatskoj orvelovskoj distopijskoj satiri Darian, hrvatski kralj samopomoći, koja je 10. listopada praizvedena na pozornici Satiričkog kazališta Kerempuh, u režiji Krešimira Dolenčića.

Ono što je postalo normalno autorica Vukelić propituje i nudi nam hipotetičnu i ovješćujuću sliku, ili privid te slike, koja nije nimalo optimistična. Barem onima koji još vjeruju u nekadašnju normalnost života neinficirana ne samo pandemijom COVID-19 u tijeku nego i pošastima suvremene nam civilizacije – svega onoga što je čovjeka učinilo žrtvom sve dominantnije modernosti. U tu svrhu poigrava se hrvatskom stvarnošću u blizoj nam – možda i bliskoj – budućnosti, u 2030. godini, njezinim nesretnim narodom, njegovim običajima i navikama, sve agresivnijim konzumerizmom i zaglupljivanjem zdrava razuma. Još koliko-toliko zdrava.

Naslovne uloge u predstavi igraju Borko Perić (Darian) i Filip Detelić (Stari) / Snimio Ivan Posavec

Naime, glavni lik tog Vukelićkina futurističkog mirakula Darian, hrvatski kralj samopomoći, osoba je koju u izolaciji od stvarnosti 43 godine odgaja i životu uči Stari – star stotinu godina, iskusan i vičan dramatičnim i turbulentnim društvenim stanjima – kojemu se život zgadio, osobito suvremeni, te od Dariana traži da se izolira od ljudi i takva življenja.

Darian je poslušan, ali se u rijetkim trenutcima instinktivno pobuni. A onda, kada se Stari “ustrijeli” prvi put, Darian, neokaljan vanjskim svijetom, izlazi među taj svijet i postaje superjunak nesretnog naroda; njegovih marginalaca, autsajdera, influencera, „zvijezda koje (ne) opstaju, ovisnika o psihofarmaticima, opijatima, tehnologiji društvenih mreža“. Postaje njihov čudotvorac, izbavitelj...

„Darian prolazi kroz postaje društva načetog pandemijom, nesrećama, izolacijama i samoćom neiskvaren poput kakva modernog Candida i pritom uči o stvarnosti“, piše autorica u afiši predstave. Zatim pojašnjava kako je „satira povezana s današnjim trenutkom u kojem stvarnost, uslijed pandemijske situacije i socijalne distance, nalikuje na kakav SF film. Tehnologija i virtualni svjetovi preuzimaju živote, a pojedinca preuzima želja da se pod svaku cijenu spasi i pronađe instant-recept za sreću.“ Što je nesretnima sreća?

Vukelićkina satira ne nudi jasan odgovor. Ali zorno predočava kako je ljudima malo potrebno da se transformiraju, da obožavaju nekoga o kome ništa ne znaju jer vide da im nudi nešto drukčije od onoga što žive. Što ljudskoj znatiželji ili egoizmu nije dovoljno.

Predstava počinje prologom u kojem nesretni narod jadikuje nad nesretnim životom te glorificira moralnost i tjelesnu nevinost Dariana, zahvaljuju mu i slave ga jer ih je spasio „kada se svijet potopio i raspao“. Donio je „sreću i nadu, stao je na kraj našemu jadu, preporodio nas sve po redu, izbrisao naroda bijedu“.

To im je priskrbio kada u svijetu vlada nestašica smisla, sreće, „serotonina, oksitocina, endorfina...“, kada je „nesretan narod u strahu od dodira i ljudskog kontakta“. Kada se nesretni narod tješio antidepresivima, antiizolativima, fejk vijestima, hitrom hranom G-M-O-dificiranom, virtualnim realitetom, holo-projiciranim svijetom“, kada je kljukan „tableticama di-hidro-hidro-oksi-feliks-kodona, injekcijama tetra-mikro-deksa-ciklo-mitrona“, kada vlada „korupcija, mitologija, nova ekologija, savjesna reciklaža, androidna masaža ... zabava, zaborav, ništavilo, tupavilo“.

Kada ni ptice više ne grade gnijezda jer „možda to nisu ptice“, nego „dronovi i nano-pčele“, kada „nas sve špijuniraju“! Kad su ljudi željni „istinskoga međuljudskog kontakta i Ministarstvo sreće nudi tjedne zagrljaje uz povoljne cijene u čistim i sterilnim uvjetima“. Tada „Darian izlazi iz kuće prvi put bez ikakve zaštite i ukaže se na Trgu žrtava pandemije i obasja ga svojom pojavom“.

Kako ih je spasio, podigli su mu hram po njemu nazvan. No on i dalje nema kuće, ne zna gdje će živjeti. Možda su rješenje, kako zadnji živući hrvatski filozof kaže: „Trgovi. Holo-kolodvori? Kabine za beskućnike Reciklažna polja? Finalna injekcija tetra-mikro-deksa-ciklo-mitrona?“

Redatelj je satiru pročitao kao grotesku, naglasivši njezin ironijskokomični sloj, koji je manje prostora ostavio posljedicama stvarnosti. Kao da se prestrašio drame nesretnih u kojoj se suvremeni novonormalni čovjek nalazi. Pritom je u glumačko-izvedbenom dijelu podlegao modi i trendu tzv. novog kazališta koje živi od instant-rješenja i ne haje za misao rečenice nego za brzinu izgovaranja riječi, lošu artikulaciju i karikaturalnost, što je dodatno kompliciralo ionako konfuznu glumačku sinergiju različitih stilova i ritmova.

Glumci su se trsili energijom i snalazili između infantilnosti Dariana (Borko Perić) i hitrine reklamnih poruka Staroga (Filip Detelić). Glumili su još Ana Maras Harmander (Eva), Eugen Stjepan Višić (Emanuel), Rea Kamenski-Bačun (Zara), Fabijan Komljenović (Odvjetnik), Igor Jurinić (Kamerman), Josip Brakus (Bivši muž Marijane Lalić), Matija Šakoronja (Filozof), Danijela Evđenić (Influencerica ) i Josipa Anković (Vodič).

Zanimljivu scenografiju i kostime kreirala je Valentina Crnković, glazbu Ivan Josip Skender, svjetlo Željka Fabijanić Šaravanja, scenski pokret Matea Bilosnić.