Intimni problemi suvremenog čovjeka

Nakon dugo vremena zagrebački HNK na repertoar je stavio dramu koja na veoma intrigantan način propituje intimu suvremenoga roditeljstva, točnije umjetnu oplodnju, a time i izumiranje „civilizacije smeća“. Autorica drame 64 Tena Štivičić tako se još jednom dokazuje kao dramatičarka koja umije suptilno i provokativno, ne i bezazleno, progovoriti o brojnim aspektima, osobito tradicionalnih, žensko-muških odnosa. Drama je premijerno izvedena 14. listopada na pozornici nacionalnog kazališta u režiji mlade Arije Rizvić.

Naslov 64 znači da protagonistica Eva mora proći 64 terapije u procesu potpomognute oplodnje / Snimila Mara Bratoš

Matematički i mnogima nerazumljiv naslov 64 znači da protagonistica Eva – ime asocira na prvu ženu naše civilizacije – mora proći 64 terapije u procesu potpomognute oplodnje, mora sama sebi dati 64 injekcije u samo jednoj rundi terapije. To naravno ne znači samo preživjeti tjelesne bolove nego i proživjeti osobnu i dramu s partnerom, društvenim, moralnim i tradicijskim načelima i kulturnim nasljeđem.

Time je, kako u programu predstave piše Željka Matijašević, „rađanje djeteta, odnosno ono što mu prethodi, prikazano kao mehanička proizvodnja s jasnim postotcima, nuspojavama, te se taj naoko prirodan čin prikazuje u svojoj posvemašnjoj artificijelnosti“. Premda rađanje, misli ona, „nije životinjski instinkt i ljudski nagon jer oni „nemaju baš puno zajedničkoga“, zato što se „ljudski nagon ne ispoljava nikada u svojem sirovom obliku nego biva provučen kroz različite rešetke akulturacije, pripitomljavanja i društvenog oblikovanja tog nagona“.

Nasuprot Evi i povremeno kolebljivu partneru Danijelu, njezina prijateljica Bela nema svih tih problema, ali ima drukčijih jer ne namjerava imati djecu zato što je to, kako sama kaže, „sa stajališta društvenog ćudoređa nenormalno jer je nazovi prirodan nagon za reprodukcijom najdublje usječen u nas“, što ona „naziva fašizmom majčinstva“. Treći je sloj drame odnos liječnika, tehničke osobe, koji ne jamči uspjeh i time pojačava dramsku napetost i neizvjesnost cilja – rođenje djeteta.

Glede toga, Matijašević pojašnjava da „s jedne strane postoji cilj stvaranja, područje dara i Erosa kao kreacije, a s druge stane postoji bolan medicinsko-tehnološki proces koji dugujemo napretku dvadeststoljetne znanosti, a koji kao da poništava prvotni proces kreacije s obzirom da se unutar njega žensko tijelo podvrgava boli, muci, svakojakim tegobama i brojnim nuspojavama, te kao da nosi zlokobne nagone smrti“. Ali dijete, koje se u „drami ne rađa, odnosno još ne rađa, jest ono dijete koje se proizvodi“, što „dovodi u pitanje i sam partnerski odnos, otuđenje Eve i Danijela, seksualne odnose grubo podvrgnute činu pravljenja djeteta, a koji ovise i podređeni su ovulaciji, ciklusu, hormonima, ubrizganim injekcijama“, a to znači da „dijete kao cilj, koji će možda spasiti sve istodobno je onaj cilj koji može i potkopati sve“.

Livio Badurina (u pozadini), Olga Pakalović i Igor Kovač

Posrijedi je ne samo Evina osobna drama; u njoj Eva nije samo akter nego i zrcalo u kojemu se jasno vidi drama naše suvremenosti, koja se suočava ne samo s problemom (ne)rađanja nego i s izazovima ženske slobode i s pitanjem tko će dijete odgajati. Hoće li to dijete „iPhone odgajati“, kako kaže Bela, što znači, barem iz pozicije sumnje, da će u tom djetetu malo ostati od sadašnjega homo sapiensa, kojemu nisu strane emocije.

Uzimajući u obzir sve to dramatičarka Štivičić, zahvaljujući ponajprije talentu, nije podlegla svjetonazoru feminizma, premda ga uvelike apostrofira i brani, a možda i zbog njega uspijeva predočiti dramu slobodne suvremene žene, koja progovara o majčinstvu. Što, nažalost, nije samo sadašnjost nego i izgledna budućnost, što nam stiže sve brže kao posljedica pandemijske stvarnosti i olaka hedonističkog prakticiranja života. Stoga se nameće krucijalno pitanje, je li to samo drama suvremene žene ili je egzistencijalna drama općenito žensko-muških odnosa?

U programu predstave redateljica Rizvić tvrdi da je to drama o „ženskoj poziciji u današnjem društvu i stvarima koje su društveni tabu“. Zato je u drami potencirala aktivistički profiliran odnos, što je inače dominantan stil takozvanoga modernog hrvatskog teatra i redatelja te vrste kazališta. Time je uvelike osiromašila nakane dramatičarke, ali je i većini glumačkog ansambla uskratila sadržaje koji bi dramu učinili bogatijom, a njihove uloge uspješnijima. Naravno, osim redateljičina stava i neiskustva, što se očitovalo nedovoljno prezentiranim likovima i dramskim situacijama, za to su odgovorni i glumci.

Tomu je odolio Dragan Despot, glumeći Danijelova oca Olivera, ali ne i Alma Prica, koja je odveć mlako i umorno interpretirala Helenu, Evinu majku. Lana Barić (Bela) više je slijedila feministički koncept uloge nego njezinu slojevitost. Igor Kovač (Danijel) imao je odličnih rješenja, ali mu je mjestimice nedostajalo dramske snage. Najviše je pokazala dugo vremena u HNK-u zapostavljena protagonistica drame Olga Pakalović, glumeći Evu. Igrala ju je uvjerljivo, inspirativno, nijansirano i povremeno solistički, čemu razlog nije ona, nego je to posljedica nedovoljne kreativnosti drugih.

Bogatstvu dramske slojevitosti malo je pridonijela dojmljiva već maniristička scenografija NUMEN-a, ne odveć maštoviti kostimi Ane Fucijaš, povremeno odveć glasna glazba Ivana Pešuta, svjetlo i projekcije Ivana Lušičića Lika i Ivana Štroka te nezapažen scenski pokret Larise Lipovac Navojec.