Dojmljiva adaptacija kultne proze

Pod redateljskom palicom nekog drugog, manje inteligentna, promišljena i ambiciozna filmaša, nova ekranizacija prvoga dijela glasovita romana Dina američkog književnika Franka Herberta izgledala bi bitno drukčije. Možda infantilnije, kičastije i donekle trivijalnije, što su u određenoj mjeri obilježja prve prilagodbe romana u režiji Davida Lyncha iz 1984. Roman objavljen nepuna dva desetljeća prije, 1965, drži se jednim od najvažnijih, najutjecajnijih i najpopularnijih znanstvenofantastičnih proznih djela svih vremena, a Herbert je za njega zasluženo osvojio najuglednije literarne žanrovske nagrade Hugo i Nebula.

Zendaya i Timothée Chalamet

Književna Dina, prvi nastavak šestodijelnog ciklusa posvećena pješčanom planetu, koji zaokružuju romani Mesija Dine, Djeca Dine, Bog vladar Dine, Heretici Dine i Kuća Dine, ne samo što je prodana u nakladama od više od dvanaest milijuna primjeraka diljem svijeta, što ga čini najprodavanijim ZF-romanom u povijesti, nego je i prvi bestseler tog žanra objavljen u tvrdo ukoričenu izdanju, jer su se dotad ZF-knjige tiskale isključivo kao meko ukoričena djela. U izvedbi nekog drugog redatelja Dina bi bila možda stilski i vizualno ekscentričnije, šarenije i glamuroznije ostvarenje s otklonom k artificijelnosti, na tragu Lynchova filma koji je tadašnje obožavatelje još mlada redatelja, koji je pak u autorskom portfelju uz nekoliko kratkih filmova imao kultne dugometražne naslove Eraserhead i Čovjek slon, podijelio na ne osobito entuzijastične zagovornike i razmjerno glasne kritičare. Dok su oni prvi tvrdili da je Lynch više na idejnoj no na izvedbenoj razini ipak u određenoj mjeri uspio dočarati bogatstvo i složenost Herbertova literarnog univerzuma, oni drugi držali su da originalni i osebujni redatelj u Dini – pješčanom planetu nije uspio materijalizirati raskošan i kompleksan svijet, štoviše svjetove piščeve mašte nakrcane intrigantnim i slikovitim likovima, njihovim međuodnosima i zanimljivim spletkama.

S vremenom, osobito nakon redateljeva skretanja u nadrealno i oniričko tijekom druge polovine 90-ih i prve polovine nultih godina, i publika i kritika počele su se s više blagonaklonosti odnositi prema prvoj filmskoj Dini. Sam je roman u međuvremenu doživio još jednu prilagodbu, u obliku miniserije iz 2000, a prema njemu je kreiran i niz računalnih igrica. A onda je stigao cijenjeni Kanađanin Denis Villeneuve, autor sjajne drame Naša majka, izvrsnog i žestokog Sicarija, donekle precijenjena Dolaska i uspjeloga Blade Runnera 2049, većinom filmova u kojima je pokazao da mu leže zahtjevne priče koje podjednako počivaju na atraktivno uprizorenoj akciji i specijalnim efektima, kao i na intimnim pričama i dramama s naglašenim moralističkim nabojem. A Dina nudi upravo takvu priču, smještenu u 10191. godinu, sa senzibilnim, ali i odvažnim mladim junakom Paulom Arteidesom (odlični Timothée Chalamet iz Skrivene ljubavi), koji se s majkom Jessicom (dojmljiva Rebecca Ferguson iz serijala Nemoguća misija) suočava s urotom u kojoj podmukli i pohlepni barun Vladimir Harkonnen na mladićevu planetu Arrakis zbog kontrole nad neopisivo vrijednim začinom, drogom koja onomu tko je kuša produžuje život i daje božanske moći, ubija Paulova oca Leta te njegove i mladićeve najbliže suradnike. Prisiljen bježati s majkom, Paul će sklonište pronaći u pustinji, kod domorodačkog naroda Fremen, a tu priča filma završava.

Nova filmska Dina maestralno je režirano te impresivno estetizirano i stilizirano djelo primjereno polagana ritma, izvrsno režiranih prizora borbi, fascinantne pijeskom zasićene fotografije koju potpisuje Greig Fraser (Zero Dark Thirty, Čovjek iz sjene) i monumentalne glazbe oskarovca Hansa Zimmera (Kralj lavova, Gladijator). Nadamo se da Denis Villeneuve neće stati samo na adaptaciji prvog romana Herbertova ciklusa, nego da će nam podariti više ovako raskošne gozbe za sva osjetila.