Dobar političar mora biti dobar govornik

„U Hrvatskoj si danas malotko može priuštiti reći da ga politika ne zanima, da ne prati ni politiku niti se bavi političarima.“ Tom je rečenicom, u predgovoru svoje prethodne knjige Retorika i politika (2018), Gabrijela Kišiček, docentica na Odsjeku za fonetiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na određen način najavila i temu svoje treće autorske knjige (druge samostalne) Homo politicus: politička retorika u teoriji i praksi. Za razliku od prethodnih dviju knjiga gdje je retorika u naslovu i na prvome mjestu (knjigu Retorika i politika objavila je 2014. u suautorstvu s Davorom Stankovićem) sada se ona pojavljuje u podnaslovu, što s jedne strane pokazuje autoričino širenje interesa prema političkim znanostima, a s druge pak potvrđuje neodvojivost retoričkog od političkog s obzirom na to da je još Aristotel ustvrdio da je upravo retorika arhitektonski dio politike.

Nije nimalo neobično da upravo polje političke retorike postane središnji znanstveni interes retoričkomu stručnjaku, a Gabrijela Kišiček ovom se knjigom upravo potvrđuje kao vodeća hrvatska znanstvenica iz područja retorike i teorije argumentacije, uz višegodišnje fakultetsko predavačko iskustvo te brojne stručne nastupe u medijima. Spoj kontinuiranoga stručnog praćenja hrvatske i međunarodne politike (s osobitim naglaskom na retoričke vještine i slabosti pojedinih političara) i proučavanja relevantne međunarodne literature rezultiralo je knjigom koja kroz devet poglavlja pokazuje isprepletenost retoričkoga umijeća i političkoga uspjeha. Prije svega se jasno pokazuje zašto je upravo moć umijeća javnoga govora presudna za ostvarivanje političkih ciljeva, koliko god raznorodni oni bili. Autorica se zalaže za svojevrsni holistički pristup, tj. promatranje govornika kao cjeline s obzirom na to da svi ključni retorički elementi moraju biti u suglasju.

Dobrom argumentacijom do političkog kredibiliteta

Dilemu je li važnija izvedba ili sadržaj Gabrijela Kišiček rješava jednostavnim navođenjem glasovitih političkih govornika koji su se u kulturnome pamćenju zadržali ne samo zbog vrsne govorne izvedbe nego i zbog dobroga sadržaja, a koji pak podrazumijeva logične argumente, smislene rečenice, prihvatljiv stil i dozu nenametljiva humora. Svi su ti ključni retorički elementi, od izgradnje kredibiliteta i vještine argumentiranja preko djelovanja na emocije, humora u javnome govoru do govornoga stila i govorne izvedbe obrađeni u zasebnim poglavljima, a na kraju svakoga poglavlja čitatelj može pronaći referencije na temelju kojih su iznošene ili potkrepljivane pojedine autorske teze i zaključci.

Izd. Jesenki i Turk, Zagreb, 2021.

Govoreći o izgradnji političkoga kredibiliteta autorica se nužno poziva na Aristotelov koncept etosa s obzirom na to da je on bio prvi koji je karakteru govornika posvetio veliku pozornost pokazujući da u deliberativnom žanru govora on u pravilu odnosi prevagu u odnosu na logos i patos. Iako se politička karizma ne može naučiti, autorica smatra da će učenje retorike pridonijeti rastu samopouzdanja, što će posljedično dovesti do veće uvjerljivosti. U svemu ipak treba imati mjeru i prilagođavati savjete svojoj osobnosti. Politički kredibilitet mora biti povezan s dobrom argumentacijom, procesom iznošenja stavova i argumenata koji taj stav potkrepljuju. Suvremena retorika stoga ne ispušta iz svoga vidika važnost argumentacije pa autorica podsjeća na temeljne pojmove tvrdnje, tehnika argumentiranja i argumentacijskih pogrešaka. Ovladavanje tim temeljnim retoričkim znanjima pomoglo bi brojnim političarima u situacijama kada trebaju sažeto i nedvosmisleno iznijeti svoj stav (npr. u medijskom nastupu), kada trebaju argumentirati svoje tvrdnje i prepoznati pogreške u argumentaciji političkih protivnika.

Gabrijela Kišiček nas podsjeća da je vještina argumentacije neodvojiva od vještine kritičkoga slušanja, koje je pak povezano s vještinom konstruktivne kritike. Treći Aristotelov način uvjeravanja – patos – autorica obrađuje kroz poglavlja o djelovanju na emocije i o humoru u javnome govoru pokazujući zorno kako je za dobroga političara važno ovladati svim trima načinima uvjeravanja. Isto se tako kritički pristupa zlorabljenju djelovanja na emocije – manipuliranju, demagogiji i političkome populizmu, pojavama starima koliko je svijeta i vijeka, ali koje u suvremeno globalizirano doba dobivaju sve veće i opasnije razmjere. Osobitu pozornost dobiva govor mržnje, koji u predratno doba poput zloglasnoga Miloševićeva govora na Gazimestanu 1989. može biti katalizator ratnih sukoba. S druge pak strane humor u političkome govoru (kao i u svim govorničkim žanrovima) pridonosi boljem ozračju i boljem raspoloženju slušatelja, a time i većoj vjerojatnosti pozitivnih rezultata uvjeravanja.

Pozivajući se na antičke autore poput Cicerona autorica pokazuje kako je humor odavno prepoznat kao začin političkoga govora, ali u svojim analizama i primjećuje kako on za mnoge hrvatske političare očito još uvijek spada u kategoriju egzotičnih i teško nabavljivih začina. I pretjeran i neprimjeren humor loše djeluje na slušače, što je sve u skladu s općim savjetima o upotrebi retoričkih elemenata s mjerom i smislom za konkretnu situaciju. Prepoznavanje pravoga retoričkog trenutka (kairos) ključno je u uspjehu ili neuspjehu pojedinoga političkog govora.

Gabrijela Kišiček

Primjeri iz prakse

Govorni stil političara povezan je s govorničkom uvjerljivošću jer „ljudi lakše i brže vjeruju govornicima koji zvuče obrazovano, vjeruju više u njihovu stručnost i mudrost jer takav govor povezuju sa znanjem”. Prema G. Kišiček, dobar govorni stil podrazumijeva jasnoću, jezičnu ispravnost i primjerenu figurativnost, a upravo su figure u političkome diskursu nepresušno vrelo za retoričke, filološke i stilističke analize. Autorica važnost dobre figurativnosti u političkoj komunikaciji ilustrira dobrim i lošim primjerima, ali kao i na svim drugim mjestima u knjizi uvijek se drži konkretne analitičke perspektive, a ne ideološke ili svjetonazorske pozicije s koje nastupaju pojedini političari. Tako se političar ili političarka koje se pohvaljuje zbog dobre figurativnosti u nekom drugom poglavlju može naći u antiprimjerima za argumentaciju ili izvedbu.

Kada je pak o govornoj izvedbi riječ, onda se pred političara postavljaju zadaci suočavanja sa strahom, tremom i nelagodom od javnoga nastupa, zatim uvježbavanja govorne izvedbe, od razine glasa i izgovora preko geste, mimike i proksemije sve do odjeće i vanjskoga izgleda. Svi su ti elementi neverbalne komunikacije važni u ostvarivanju prvoga dojma koji je često presudan za uspjeh pa autorica znalački i korektno upućuje na stručnu literaturu iz područja diplomatskoga protokola, ali i donosi vlastite savjete i preporuke potkrijepljene recentnim istraživanjima.

Završna dva poglavlja knjige bave se dvama epideiktičkim retoričkim žanrovima u politici – inauguracijskim te motivacijskim i komemorativnim govorima. Polazeći od stavova glasovitih francuskih retoričara Chaïma Perelmana i Lucie Olbrechts-Tyteca da su epideiktički govori važni u argumentaciji jer su njihovo polazište vrijednosti, odnosno isticanje određenih vrlina, što kod publike stvara osjećaj privrženosti istim. Uspoređujući glasovite inauguracijske govore američkih predsjednika Roosevelta, Kennedya i Obame s inauguracijskim govorima hrvatskih predsjednika od Franje Tuđmana do Zorana Milanovića autorica zaključuje kako nijedan od sedam hrvatskih inauguracijskih govora nije ostao u kolektivnome pamćenju ističući ipak onaj Kolinde Grabar-Kitarović koji je, prema njezinu sudu, po mnogočemu možda i najbolji govor predsjedničina mandata, a koji istovremeno pokazuje i sve odlike dobroga epideiktičkog govora. Motivacijski govori u političkome diskursu primarno su vezani uz predizbornu kampanju i glavni im je cilj identifikacija, povezivanje govornika i birača, a autorica opet pronalazi jako dobre ilustracije u govorima hrvatskih političara. Važnosti komemorativnih govora u politici posvećeni su posljednji retci knjige koja završava u lirskome tonu citirajući govor Ivice Račana i njegovu viziju Hrvatske.

Kritičko promišljanje političke stvarnosti

Zaključno se može reći da ovo nije knjiga za dokona čitatelja koja prepričava dnevnopolitičke teme i o njima donosi subjektivan autorski sud, nego je knjiga koja pokušava znanstvene spoznaje o retoričkome govoru u političkoj sferi približiti širem krugu čitatelja. Zaključci se donose na temelju teorijske literature, ali je naglašen i didaktičan karakter jer se čitatelja želi potaknuti na kritičko promišljanje svoje političke stvarnosti. Knjiga je pisana jasno, u dijelovima koji sažimaju teorijska promišljanja naglašena je preciznost i logičnost izlaganja. S druge pak strane knjiga obiluje slikovitim analogijama, zanimljivim primjerima i usporedbama te lucidnim zapažanjima o političkoj praksi koja pridonose popularnoznanstvenom karakteru knjige. U cjelini je riječ o knjizi koja se čita logično, a kroz slikovitost primjera pobuđuje na kritičko promišljanje.

Knjiga Homo politicus Gabrijele Kišiček vrijedno je i korisno djelo kako stručnjacima za javni govor i komunikaciju tako i zainteresiranoj široj publici. Iskreno se nadam da će i sami praktičari, oni koji su i predmet analiza u knjizi, dakle hrvatski političari, posegnuti za knjigom koja objedinjuje znanstvenu teoriju, stručnu analizu, ali što je najvažnije duboko humanističko gledanje na javni politički govor. Iz stranica knjige izbija istinsko uvjerenje da je politika plemenita profesija, da je zadatak političara brinuti se za javno dobro, a da je jedan od glavnih alata (ako ne i presudan) upravo govor. Od antičke Grčke do nezavisne Hrvatske javljaju se slične dileme o plemenitosti političkoga poziva, ali autorica dosljedno zagovara kritičko mišljenje i edukaciju publike (birača) kao jedini korektiv svim mogućim manjkavostima demokracije pokazujući kako je uspješan homo politicus isključivo homo rhetoricus.