Dickinson prvi put na kazališnim daskama

U produkciji Kazališne družine Mare 11. listopada u Zagrebačkom kazalištu lutaka premijerno je izvedena predstava Pismo svijetu – poezija Emily Dickinson u izboru i režiji Marije Sekelez. Emily Dickinson jedna je od najvećih američkih i svjetskih pjesnikinja 19. stoljeća, a njezin književni opus prvi je put predstavljen hrvatskoj kazališnoj publici. Pjesnikinjina sažetost, osobito slikovitost izraza, metaforika i simbolika u mnogome anticipiraju izraz 20. stoljeća pa se stvara dojam da je pjesme pisala žena ovog, modernog, našeg doba, i to je sva iluzija i veličina njezina stvaranja. 

Pedesetominutna predstava počinje zanimljivim plesnim solom koji je suvereno i intrigantno otplesala Anja Đurinović, a poslije joj se na sceni pridružuju Natalija Đorđević i Mada Peršić. Sve tri glumice članice su ansambla Gradskoga dramskog kazališta Gavella. Osim plesnih dionica i kazivanja poezije, glumice sviraju, pjevaju te predstavi daju multimedijalnu dimenziju. Glavne su glumice odjevene u duge bijele haljine, a u manjoj ulozi pri kraju predstave u crnoj haljini pojavljuje se i redateljica predstave Marija Sekelez. Predstava nas na kraju vraća na početak i završava početnom plesnom točkom.

Predstava je posvećena Miri Muhoberac / Izvor KD Mare

Gracije u bijelom govore o ljubavi, patnji, čežnji, sreći, vjeri, duhovnosti, stapanju duše i tijela, smrti, vječnosti, a dio pjesama koje je publika imala priliku čuti bile su: Ovo je moje pismo svijetu, Nikad ne znamo koliko smo visoki, Mozak je širi od neba, Riječ je mrtva, Pođoh na nebo… Stihovi obogaćuju naš život dajući nam odgovore na sve tajne i nedoumice, a oni ponekad nisu ugodni, ali su točni. Scenografiju krasi minimalizam s trima bijelim stolcima i jednim klavirom u lijevom kutu pozornice, te neodoljivo podsjeća na život Emily Dickinson, koja je najveći dio života provela u tišini i osami svoje sobe i vrta. Njezin privatni i pjesnički život tako se isprepleće i pretapa da je i danas neodoljivo zagonetna i nedokučiva dama. Svako žensko biće može se poistovjetiti s njezinim emocijama i razmišljanjima, koja ne samo da su eterična, esencijalna i transcendentalna nego ponekad duboko i bolno zasijecaju u naše srce i živce poput skalpela. Tri višestruko darovite i atraktivne mlade glumice izvrsno predočuju mnogostrukost pjesnikinje (nježnost, buntovnost, mudrost, duhovnost) i zbog njihovih interpretacija sama predstava i živi.

Redateljica Sekelez ističe da je presudno bilo u režiranju ove predstave to što je riječ o jednoj od najvećih pjesnikinja, i to ne samo američkih nego i svjetskih. Žena koja je životom i djelom intrigantna do današnjih dana, a intenzivno dotiče cijeli spektar esencijalnih tema našeg bivstvovanja. Njezin opus broji oko 1800 pjesama, a za života ih je objavila samo sedam, što dokazuje koliko je bila zahtjevna i stroga prema stihu. Zahvaljujući mlađoj sestri Laviniji posmrtno su objavljene sve pjesme, zbog čega je Emily ušla u legendu.

Do današnjih dana spominju je i citiraju mnogi pisci, o njoj su snimljeni film i serija, naslikano bezbroj portreta i isto toliko napisano studija i eseja. Marija Sekelez naglašava užitak u prepoznavanju svojih stavova i iskustva u njezinim i zato je željela tu svoju fasciniranost putem predstave prenijeti sličnomišljenicima. Velika zasluga za ljepotu stihova i redateljičina zahvalnost pripada prevoditelju Luku Paljetku, koji je savršeno preveo zahtjevne i neobične stihove Emily Dickinson. Sve pohvale idu i koreografkinji Blaženki Kovač Carić, dok je za kostime bila zadužena Sandra Dekanić. Glazbu za predstavu odabrao je Damir Šimunović.

Predstava ima još veću vrijednost i posebno značenje kada znamo da je posvećena velikoj stvarateljici, ljubiteljici umjetnosti i kazališta, prerano preminuloj dragoj profesorici, dramaturginji, teatrologinji Miri Mići Muhoberac. Rijetke su premijere koje je naša književna i kazališna kritičarka propustila, a još je rjeđa bila energija, kreativnost i ljubav za stvaranje i rad kojima je Mira zračila. Draga profesorice, do ponovnog susreta neizmjerno vam hvala na svemu što ste dali svjetskom i hrvatskom kazalištu.

Jednu od pjesma Emily Dickinson redateljica je posvetila Miri Muhoberac.

Pođoh na Nebo-

To bje malen Grad gore-

Osvijetljen Rubinom

Mokar od-Zore-

Tiši-nego polja

Kad Rosa za njih se slije-

Divan-ko Slike što ruka

Ljudska ih slikala nije.

Ljudi-kao Moljci-

Od Mechlinske čipke-okviri-

Dužnosti-od Paučine

I Bazge-imena-

Gotovo-zadovoljna

Mogla bih-neću kriti-

U Društvu tako probranom

Biti-