Čudòba iz Berše

Da sam svojim studentima izgovorila ovaj naslov, zacijelo bi pomislili kako sam skrenula s pameti. I kad bih izgovarala mnoge hrvatske riječi, ali koje oni više ne razumiju, našalila bih se i rekla im: „Ako vam se učini da sam prešla na japanski, odmah me prekinite!“ Današnji su studenti izgubili dobar dio hrvatskoga leksika, pa ono što oni ne znaju, to za njih ne postoji, to je glupost i sl. Dok slušam radio, kadšto bih ga najradije tresnula (eh, što bih ti radio?!). To bude uvijek kad bahatost i neznanje pođu u osvajački pohod na reliquiae reliquiarum onih slušatelja koji još nešto znaju.

Mene takve pogrešne naplavine više ne čude, jer sam već odavno proročanski rekla: bit će sve manje ljudi koji pogreške bilo koje vrste uopće mogu uočiti. Ne uočavam samo one jezične nego i one materijalne, a najčešće kod apodiktičnih novinara/novinarki, voditelja/voditeljica emisija, najavljivača/najavljivačica i sl., kojima u njihovoj samouvjerenosti (ipak bez pokrića) ne pada na pamet da išta provjere prije no što otvore usta – jer oni ionako sve najbolje znaju, pa čemu onda?!

Blanka Chùdoba autorica je tekstova za šlagere, poput Autobus Calypso

Njihovim je šefovima do hrvatskoga jezika kao do lanjskoga snijega, oni svoje emisije ionako ne prate (iz nirvane prenu se samo ako izbije neka strka), pa to što i kako njihovi zaposlenici govore ne mogu ni procijeniti. Jer ako muzički urednik i voditelj emisije nešto kaže, valjda on zna kako treba! No upravo ću na jednom takvom primjeru pokazati sramotno neznanje. Time ti sveznadari ruše i vjerodostojnost medija u kojem rade i svoju vlastitu. Sportske i kulturne redakcije imaju peh što njihove emisije donekle pratim, pa u njima čujem štošta. To ne znači da je u drugima bolje.

Zacijelo umirete od nestrpljenja da saznate što se to krije u naslovu Čudòba iz Berše. Lišit ću vas daljnje napetosti i otkriti vam. Jednoga utorka (za sumnjičave, 13. travnja 2021) slušala sam na Prvom programu Hrvatskoga radija emisiju Stari saksofon. I u najavi i u odjavi emisije dobro sam čula ime voditelja i urednika u istoj osobi: Robert Mareković. E, upravo je on bespogovorno izgovorio više puta da su negdašnji šlager Autobus Calypso napisali (on reče: nàpisali) Ljubo Kuntarić i Blanka Čudòba! Šlager je to koji su onomad pjevali mnogi estradni pjevači, a na festivalu u Opatiji 1959. osvojio je 2. nagradu publike i 3. stručnoga žirija.

No gospođu koju je urednik i voditelj spomenuo, Čudòba, ne bi pod tim prezimenom prepoznala ni rođena mati. Jer bila je to Blanka Chùdoba (1896–1989; rođena i umrla u Zagrebu), skladateljica, libretistica opereta, autorica tekstova za šlagere itd. U raznim leksikonima uz njezino prezime piše i izgovor, Hùdoba, jer je prezime češkoga podrijetla, a Česi imaju dva h: jedno „tvrdo“, piše se ch (mi imamo samo jedno h i izgovaramo ga kao Česi svoje tvrdo) i tzv. „meko“ h, što je samo hak (npr. Praha).

No uredniku i voditelju nije bilo ni na kraj pameti da pogleda u neki leksikon i provjeri to prezime. Čemu kad on sve to ima u malom prstu?! A da je provjerio, ne bi se blamirao svojim neznanjem. No možda sam u zabludi, možda se on i nije blamirao. Možda se danas neznanje više ne smatra sramotom. Na isti su način na tom češkom ch znali zglajzati i neki sportski reporteri, pa su češki grad Chomutov izgovarali Čomutov (a treba Homutov)! Ni oni se, naravno, zbog toga nisu pokrili ušima niti će to učiniti, a slušatelje i gledatelje ionako smatraju neznalicama, pa što da im se zbog svojih pogrešaka još i ispričavaju?!

Da bi urednik Robert Mareković (naravno, i ne samo on) ipak trebao ponekad zaviriti i u koji jezični priručnik, dokazuje i njegova rečenica da su neki … ritmovi uticali na našu zabavnu glazbu. Kao da su utičnice, da ne kažem štekeri. Nije on ni prvi ni jedini koji to ne zna, pa onda i pogrešno rabi: postoje dobri hrvatski glagoli – uticati i utjecati – no ne znače isto, pa ih se ne bi smjelo ni upotrebljavati kako se komu prohtije. Uticati (nesvršen) u paru je s utaknuti (svršen) i znači staviti/stavljati što u za to predviđeno mjesto. Utjecati pak znači djelovati na koga ili što; za rijeke tekućice to znači ulijevati se u koga ili što. Dakle, neki su ritmovi utjecali na našu zabavnu glazbu, u slučaju pjesme Autobus Calypso bio je to kalipso, živ glazbeni stil s karipskih otoka Trinidada i Tobaga (a vuče korijene iz Afrike). Onda mu je iz usta izletjelo prezime slovenske pjevačice koju smo dosad znali kao Marjanu Deržàj. No kod njega je postala kakva nikad prije nije bila: Dèržaj!

Pustimo estradu i okrenimo se visokoj kulturi! Jer dolazak (zbog pandemije malo zakašnjele) izložbe o 500. godišnjici rođenja talijanskoga slikara Rafaela u Hrvatsku zacijelo jest vijest koju ni jedna redakcija kulture neće preskočiti. S pravom. Naravno da taj događaj nisu propustile ni Vijesti iz kulture na HTV-u (i opet za sumnjičave, 24. travnja 2021). Njihova novinarka izvještavala je o otvorenju izložbe Rafael – na ishodištu mita. Bilo je ondje uzvanika i predstavnika talijanskih kulturnih ustanova, no u zao čas: premda se ime talijanskoga grada važnog za tu izložbu spomenulo više puta, novinarka kao da je sjedila na ušima ili je bila negdje mislima u sivim, pa nije pratila ni što ni kako se govori.

Tako je talijanska Brescia (čit. Breša) iz njezinih ustašca izletjela bar dvaput kao Berša! Takvih je primjera u našim medijima napretek. Puccinijevu operu Gianni Schichi (čit. Đani Skiki) najavljuju nam kao Đani Skiči, a Ibsenovu dramu Peer Gynt kao Pir Džaent! Ni Nijemci Michael Schumacher i Michael Stich ne prolaze bolje. Uz sveprisutni engleski izgovor postadoše Majkli, a potonji Stič valjda je u tom obliku neprepoznatljiv i vlastitoj majci. Dakako, trebalo ga je izgovoriti Štih.