Čitajmo da ne ostanemo bez riječi

Čitanje. „Proces usvajanja teksta na temelju prethodnog poznavanja barem njegova jezika i pisma, ako već ne i vrste, stilske, autorske, povijesne i kulturne pripadnosti“ zapravo je proces pripremanja pojedinca za kvalitetan, sadržajan, informiran i kreativan život u nikad zgusnutijem, informacijskom društvu. Unatoč njegovoj temeljnosti za djelovanje u društvu 21. stoljeća, naizgled se čini da nikad nismo čitali manje. Knjige su zamijenili tableti i pametni telefoni, duge tekstove u ropotarnicu prošlosti odvlače instant-poruke i znakovi za sporazumijevanje bliži hijeroglifima nego današnjoj komunikacijskoj praksi, a da fenomen nije inherentan samo narodnoj kulturi nego i akademskim krugovima, osvjedočio se Miha Kovač, autor knjige Čitam da se pročitam. Profesor na Odsjeku za bibliotekarstvo, informacijske znanosti i znanost o knjizi ljubljanskog Filozofskog fakulteta posljednjih se godina pitao ima li smisla čitati knjige. „Isprva mi se to činilo idiotskim pitanjem, no onda sam o tome razgovarao s kolegicom i ona me upitala zašto studente gnjavim čitanjem knjiga.“

izvor Ministarstvo kulture i medija

A kolika je važnost čitanja, svjedoči i tisuću virtualnih sudionika koji su, uz uzvanike u dvorani Judita Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u utorak 12. listopada pratili izlaganja šestero istaknutih svjetskih stručnjaka s polja promicanja čitanja na jednodnevnoj međunarodnoj konferenciji u organizaciji Ministarstva kulture i medija Čitajmo da ne ostanemo bez riječi. Logičan je to nastavak aktivnosti započetih još 2014: potaknuti sve poraznijim rezultatima istraživanja o navikama domaćih čitatelja, a nadahnuti konferencijom Goethe Instituta, te su godine u Ministarstvu započeli s izradom Nacionalne strategije poticanja čitanja čiji je tekst i ciljeve, kako je uoči otvaranja konferencije podsjetila Maja Zrnčić, Vlada Republike Hrvatske usvojila u studenome 2017. Otad je svake godine učinjeno ponešto za postavljanje učinkovita društvenog okvira potpore čitanju i povećanje dostupnosti knjiga, a projekt dodatan zamašnjak dobiva nakon što Vlada na posljednjoj lanjskoj sjednici održanoj 30. prosinca novu godinu proglašava Godinom čitanja. Kampanjom je povećana vidljivost tradicionalno provođenih programa, osmišljeni su i brojni novi, postavljen je cilj da se program Rođeni za čitanje što ga dubrovačka Opća bolnica provodi već petnaest godina, a omogućuje da svako dijete u dobi od 0 do 4 godine iz pedijatrijske ordinacije išeta sa slikovnicom, preseli na nacionalnu razinu, a za projekt Čitanjem do uključivog društva osigurano je više od 100 milijuna kuna.

Čitanje i ekrani

No, ako je čitanje temeljna vještina, čemu tolike aktivnosti za njegovo poticanje? Ne postoje poticaji na, primjerice, govor. Direktorica Centra za disleksiju, drukčije učenje i društvenu pravdu pri UCLA-i Maryanne Wolf, neuroznanstvenica specijalizirana na području razvojne psiholingvistike, ponudila je vrlo jednostavan odgovor; u mozgu ne postoji područje za čitanje, „ali čitanje nas uči da je mozak sposoban za stvaranje novih sklopova koji su povezani na posve nove načine“. Štoviše, ovisno o abecedi kojom se služe i pismenosti koju poznaju, mozgovi pojedinaca bit će oblikovani drukčije pa tako i mozgovi izloženi pretežno ekranima izgledaju drukčije od onih izloženih tekstu na papiru. Posebno je to važno od rođenja do pete godine, kad ono što dijete usvaja snažno utječe na mozak pa Wolfova preporučuje da se do prve godine dijete uopće ne izlaže ekranu, a potom da se to čini u vrlo maloj količini, i nikad kao sredstvo nagrađivanja ili kažnjavanja. Također, preporučuje da odrasli, a ne glas audioknjige ili glas iz monitora, budu prvi čitatelji djeci jer tako se, dokazano, povećava dječja pozornost i poboljšavaju kasniji rezultati i lakoća usvajanja dubinskog čitanja nužna za razvijanje kritičkog mišljenja, vještine u digitalnom svijetu ispunjenu lažnim vijestima potrebnije no u ranijim sustavima.

Većina djece čitanje smatra gubitkom vremena

I premda rezultati na PISA-testovima pokazuju da djeca naviknuta na čitanje fikcije imaju snažnije razvijenu empatiju i emocionalan niz vještina, Adriaan van der Weel, profesor emeritus Studija za knjigu i digitalne medije sveučilišta u Leidenu, ukazao je na tužnu činjenicu; nizozemska je PISA pokazala da „većina djece čitanje smatra gubitkom vremena i sve manje ih u njemu i uživa“. Van der Weel se pita kolika je u tome uloga ekrana. „Kontroverza je u tome“, kaže, „što s jedne strane postoji teorija da su ekrani prijetnja civilizacijskim praksama koje su oblikovale našu civilizaciju, dok druga teorija tvrdi da nude nove prilike za širenje ljudskog znanja. Problem je u tome što su obje teorije u pravu.“ Premda istraživanja pokazuju da uporaba tehnologije ostavlja posljedice na rezultate, posebno dubinskog, čitanja, činjenica jest da ekrani neće nestati i stoga je nužno naći rješenje za suživot s njima, što Van der Weel vidi kao nastavak korištenja ekrana za svakodnevne aktivnosti, ali i povratak vrsti čitanja ključnoj za naše društvo.

S knjigom
od najranije dobi

Društvenu korist čitanja izučava i njemačka zaklada za poticanje čitanja Stiftung Lesen. Njihova direktorica za programe i projekte Sabine Uehlein govorila je o važnosti poticanja čitanja u svim segmentima društva. Prema istraživanjima, samo se dvoje od troje djece u Njemačkoj uči čitanju, što stvara poteškoće u kasnijoj, školskoj, ali i odrasloj dobi. Stoga zaklada kao ciljanu skupinu također ističe djecu od rođenja do pete godine života jer tada mozak osobito lako uči, a istraživanje pokazuje da euro uložen u toj dobi čini uštedu od 25 eura u kasnijoj, učeničkoj dobi. Aktivnosti su brojne, uz njemačku inačicu projekta Rođeni za čitanje Uehleinova predstavlja i važnu suradnju s lancem restorana brze prehrane McDonald’s, u čijim se „sretnim obrocima“, uz igračku, može na dar odabrati i knjiga, čime su omogućili da 70 posto njemačke djece danas ima barem jednu takvu knjigu i da im 75 milijuna novih knjiga danas služi za nova čitalačka otkrića.

Njemačka zaklada za poticanje čitanja Stiftung Lesen kao ciljanu skupinu ističe djecu od rođenja do pete godine jer tada mozak osobito lako uči, a istraživanje pokazuje da euro uložen u toj dobi čini uštedu od 25 eura u kasnijoj, učeničkoj dobi

No sukus konferencije i možda najvažnija njezina poruka raspisani su, da bi se potom saželi, u predavanju Anite Peti-Stantić, redovite profesorice na Katedri za slovenski jezik i književnost i Katedri za poredbenu povijest južnoslavenskih jezika i književnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Dovodeći zadovoljenje znatiželje u izravnu vezu s ostvarivanjem znanja Anita Peti-Stantić pokazala je da je jezični fond čitateljskog mozga riječima mnogo bogatiji od istog fonda na čitanje nenavikla uma, čime je naziv konferencije dobio i stvarno, a ne samo simboličko značenje. Naime, kako je izlagačica podsjetila, iako za čitanje nismo predodređeni, sposobni smo za nj, a u današnjoj ubrzanoj kulturi čitamo više nego i u kojem povijesnom razdoblju. Promijenilo se samo ono što čitamo i način na koji to čitamo, no znatiželja koja u konačnici i dovodi do znanja, kao motivacija u podlozi čitanja, ostala je ista. Stoga je djecu i mlade potrebno osnaživati za raspirivanje znatiželje, za postavljanje pitanja i ustrajanje na pronalaženju odgovora. Valja im, zaključila je profesorica, a zaključak se može uzeti i kao suma ovog važnog i izvanrednog skupa, objasniti zašto je čitanje važno i pokazati da se čitanje ne odnosi samo na čin iščitavanja teksta s papirnate ili elektroničke podloge nego i na razumijevanje društva i svijeta oko sebe te pojedinčeve uloge u njemu. Naposljetku, baš poput pranja ruku, zubi ili cijepljenja, i čitanje je pitanje javnog zdravlja.