Babanijske pjesme

[kuća koja se pokopala]

Gore, u Gorama je ta kuća, i nitko je neće pa se prodaje. Lijepo na komadu žutog kartona velikim crnim slovima piše nečiji telefonski broj. Iz auta ga je teško zapisati, treba stati. Ali tko da stane ondje, nema se gdje stati, između ceste i kuće odmah je dubok jarak. Dakle, treba čitati brzo, „u letu“. Prodaje se već neko vrijeme, žuta boja kartona sve je bljeđa, brojke se ispiru. A onda se jednoga dana na kući pojavi osmrtnica. Netko je umro. Netko je iz te kuće umro, a ne možemo do njega. Jer ne znamo tko je. Mrtav i bezimen. Dvojica žive jedan u drugome. Opet prođem autom, čitulja je još ondje. Prođe i cijela zima, proljeće, i opet ljeto. Putujemo na more starim cestama, a moja mi kći klikne, Eno je, još je ondje! I onda opet putujemo, putujemo kroz vrijeme, i u tom vremenu odjednom – nevrijeme. A ime mu je Potres, ne Potjeh. Zbi se tako potres, i gore, u Gorama, nestane, sruši se kao kula od karata ta tužna kuća sa žutim kartonom na kojemu velikim crnim slovima piše nečiji telefonski broj i s osmrtnicom na kojoj je nemoguće pročitati ime nesretnoga pokojnika. I kaže meni moja kći, Gle, mama, kuća je pokopala samu sebe!

[posljednji dani ptica]

Svjedočimo posljednjim danima ptica. U posljednjim danima slavuj, jasno, kao prvi među pticama, iz mračne spilje u grmlju pjeva svoje najljepše pjesme. Postoje naznake da će se slavuj napokon pojaviti u javnosti, uvjerit ćemo se da upravo slavuj i nitko drugi pjeva glasovitu slavujevu pjesmu. Sjatili smo se oko gradskog kupališta. U blizini je šikara, najljepši oblik praznine koju je stvorio rat, pada noć i slavuj samo što nije zapjevao. Ali tko će odrediti koji je dan posljednji?

[tako je to noću,
a dan je još daleko]

Noću jazavac laje na magarca, a kroz grmlje bambusa šulja se bengalski tigar. U obližnjem selu pobunile su se krave pa u stampedu jure seoskom cestom i naglas izvikuju svoje snove. Psi su pobjegli u kuće, gledaju se posljednje dnevne vijesti. Na kuću svoju preveliku sjenu baca slon, čak je zaklonio zvijezde, odveć stidljive da bi počele objašnjavati kamo to svijet ide. Ako ide kvragu, onda je i bolje da to ne doznamo. Netko dlakavim tijelom struže po zidovima kuće, a kroz procjep u vratima čuje se brujanje bombardera što se još vraćaju iz Drugoga svjetskog rata. Zori grožđe, jabuke i kruške padaju na tlo i time započinje kasnoljetni kaos. Umotani u deke stojimo iza tih vrata i čekamo svitanje. Tako je to noću, a dan je još daleko.

[o nečitljivosti]

Uskoro bih opet mogao postati nepismen, izgubiti sposobnost da čitam, a možda i da pišem, kao davno prije nego što sam to naučio, ne sjećam se više kad. Kružim već neko vrijeme selima i gradovima Babanije i trudim se čitati natpise na javnim mjestima, no ti su natpisi ili izbrisani, ili su ploče na kojima nas se o nečemu izvještava razbijene, ili se još čeka da natpis već jednom osvane na utvrđenom mjestu (o tome što ondje treba stajati i kako to zapravo treba biti napisano već se godinama jalovo pregovara). Budući da nemam što čitati na javnim mjestima, nerado se povlačim u svoj privatni prostor, čitam novine i knjige, no s vremenom nalazim da mi i to postaje sve teže, kao da u knjigama i novinama nedostaju pojedini bitni dijelovi teksta, u novinskom se članku primjerice pojavljuje rupa, iz knjiga ispadaju poglavlja i dalje čitanje time postaje besmisleno. Pokušavam čitati naglas ne bih li takvim vježbanjem učvrstio svoje čitanje, a ignorirao manjkavosti teksta što ga čitam, no moje čitanje unatoč svemu sve više postaje zbrka nesuvislih glasova nalik mumljanju, pa čak i mucanju. Razmišljam o tome da odem iz Babanije, dojadilo mi je sve to, čak sam i jednoga jutra sjeo u auto i krenuo, no kad sam došao na raskršće, nije bilo ni jedne oznake za smjer, hoću reći, nisam bio kadar pročitati što na prometnom znaku piše, ako uopće išta piše. Ne mogu čak više utvrditi jesam li napokon postao nepismen, ili je zapravo sve oko mene postalo nečitljivo.

[jedna noga
pred drugom]

Hodam gradom, idem već neko vrijeme, zatekao sam se, zaboravio povod, dođe se katkad u rodni grad, bane se, možda obljetnica mature ili pogreb, ne znam, grad je poznat, utisnut u pamćenje, možda i urezan, jer tko zna kad će se njegovi ožiljci zažariti, progovoriti o žigosanju vlastita tijela zločinima, hodanjem gubim pojam o vremenu, ne znam koliko je proteklo prije, koliko hodanja još imam pred sobom, to nitko ne zna, kako bilo, idem uličicama što sijeku glavnu ulicu, gubim se potom, ništa lakše od toga, iza ugla na kojem stoji kuća bez krova iz koje raste stablo jasena kao cinično obiteljsko stablo, idem dakle tim poznatim ulicama, zapravo ulicama koje su bile poznate, a sad su sve manje, i briše se i to moje oskudno znanje o njima, kao što i one istodobno brišu mene pa ne znam hodam li uopće onuda, kao da sam u bilo kojem nepoznatom gradu, moguće da i jesam, idem i ne dižem ruku uz pozdrav, ta je gesta potpuno suvišna, idem, glavno da idem, jedna noga pred drugom, logički, i nema zapinjanja.

[krajputaš]

Zaustavlja ljude kako bi popričao s njima, nikad ne stigne onamo kamo je naumio. Možda i nije naumio, ali je ipak stigao baš onamo kamo je htio, mislio bi da misli. Ali ne misli, samo stane uz pločnik, ruku bi ispružio da se rukuje, ali je ne diže, samo mu mlitavo klone, osušila se od neke bolesti još u djetinjstvu. Uvijek u smeđem odijelu, katkad baloneru, tamna mrlja ispod desnoga oka, možda je šećeraš, a možda mu se tek mrlja savjesti ispljunula na površinu pa ga javno žigoše. Takav čovjek zaustavlja ljude kako bi popričao s njima, a nikad ne stiže onamo kamo je naumio. Možda i nije naumio, ali je ipak stigao baš onamo kamo je htio, mislio bi da misli.

[pouka o stablu
banane ]

Tu se svaka kuća koja imalo drži do sebe diči stablom banane. Banana je rođena u Babaniji, istina je stara. No ipak, kako se čini, nema opet tako mnogo tih stabala čije golemo lišće usporeno lepeće na vrućem kolovoškom vjetru. Što će reći, možda baš i ne drži svaka kuća do sebe. Pa propadne. Biva napuštena. Prazna. Ili joj pomogne rat. Ili brat potres. Pa padne u sebe, a stablo banane ostane uspravno. Vijori na vjetru kao barjak nepostojeće zemlje.

Ima i onih tu, među nama, koji vole reći da su to „divni krajevi, pitomi i naši i volimo ih bez obzira na ljude koji ih od nekog vremena nastaniše“. E, vidiš, na tom mjestu, u toj gotovo bezazlenoj rečenici, mene nešto posjeklo, neko sječivo nalik bananinu listu u meni izrezalo usta, da tule.

[kiringrad, onako kako ga je bar jednom doživio helmut heißenbüttel]

Svaka izmišljotina bar jednom postane stvarnost. Kako bilo, Kiringrad nije izmišljotina, on je samo čista slučajnost. Kiringrad je osamljena glavica strmih padina oko četiri kilometra udaljena od rijeke Kupe, a dokle će biti osamljena, to zna samo arheolog Lazo Čučković, koji se u te banijske pustare zaputio još 2006, no otad se i njemu i osamljenoj glavici gubi svaki trag osim ovoga. O ovome se zapravo ništa više ne može kazati.

*

Miroslav Kirin rođen je 1965. u Sisku. Školovao se u Petrinji i Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost. Piše i objavljuje poeziju, prozu i prijevode s engleskog jezika.
Objavio više zbirki poezije te  počevši s Od nje do vječnosti,(1989) – nagrada Goran za mlade pjesnike, te roman Album, roman (2001).

--------------

Maskirani prostor koji izmiče postojanosti

Miroslav Kirin autor je zapaženih knjiga poezije i proze. Za knjigu Album dobio je nagradu Jutarnjeg lista. Riječ je o djelu u kojem kroz zapise autor pokušava zadržati sjećanje na prošlost u Petrinji, koju je njegova obitelj morala napustiti devedesetih godina. Riječ je o snažnoj memoarskoj prozi u kojoj se kroz lajtmotiv obiteljskog albuma govori o životima ljudi koji su živjeli u njegovoj kući u vrijeme okupacije i o vlastitoj obitelji, o uspomenama, ratu i traumi. U ciklusu koji ovdje predstavljamo Kirin se ponovo vraća u prostor nekadašnjeg Triplex confinium, u nesretno traumatizirano područje Banovine, koja sada stradava zbog jedne druge nepogode, zbog potresa. Kako bi se izmaknuo od partikularnosti, autor zamišlja i izmišlja zemlju, izmiče joj konkretne geografske koordinate i smješta je u neodređen prostor, između fikcije i stvarnosti. Pjesme u prozi o Babaniji tako postaju autentični zapisi o kućama, ljudima, običajima nekog kraja.

Nije imalo slučajno da se kao temeljni modus nameće kuća, posebno je dojmljiva pjesma kuća koja se pokopala. Miješajući perspektivu djeteta koje maštovito tumači događaje, bez ikakvih preduvjerenja, i metapoetiku, Kirin ispisuje svu tragiku kuće, koja nipošto nije mjesto života koji buja i sreće, već mjesto nestajanja. I sve se zapravo čini kao neka bajka, jer se u pjesmama u prozi koristi i taj naoko naivan način tumačenja, pogleda, u kojem upravo trauma kao da ne dopušta zapise koji bi svjedočili o konkretnosti jednog vremena. Vrijeme je prostor kroz koji se putuje, pa su zato u pjesmama i moguće jukstapozicije fragmenata koji pripadaju različitim vremenskim odsjecima – bombarderi iz Drugoga svjetskog rata i potresi koji se događaju sada, psi i bengalski tigrovi egzistiraju u istom kadru.

Poetski junak ovih zapisa kreće se prostorom Babanije, bilježi sve što vidi, on uočava i nestajanje javnog prostora, povlači se u privatnost, a sve se to reflektira i na otežan proces čitanja. Čitanje i pisanje prestaju biti samorazumljivi, prekida se nit kontinuiteta, osjeća se nesigurnost u zaključivanju i dohvaćanju spoznaje i na kraju preostaje baš zapitanost o vlastitoj sposobnosti: „ne mogu čak više utvrditi jesam li napokon postao pismen, ili je zapravo sve oko mene postalo nečitljivo“. Babanija je zemlja koja ne postoji, krhkost njezinih kuća i svega ljudskog ogleda se u tome da je drvo banane jedina čvrsta točka, ostaje vertikalno. I zapravo pjesmama u prozi Kirin svjedoči o divljosti, oštrini tih krajeva koji su se činili poznatim i bliskim. Svojim poetskim pismom, snažno, kao da piše oštrim rubom bananina lista, pjesnik zasijeca u traume, otvara pukotine i donosi začudne pjesme u kojima se miješaju kauzaliteti, vremena i prostori, u kojem se želi maskirati prostor koji izmiče postojanosti. I tako pjesnik zaokreće priču, premješta strašnu stvarnost u bajku, i kao da time obnavlja prostor drukčije ga imenujući i tumačeći. Prostor u kojem se upravo zbog razbijene vremenitosti poništavaju sva zla i prokazuju paradoksi. Jedini posve jasan konkretan znak, iliti iktus, jest spominjanje arheologa Čučkovića, koji je dolazio u banijske pustare 2006. godine. No čak i taj zapis završava u Kiringradu, gradu koji je „čista slučajnost“. Miroslav Kirin u svakoj svojoj knjizi nalazi drukčije registre, istražuje jezik, igra se formom i grafikom, pa s nestrpljenjem očekujemo knjigu pjesama u prozi Babanija, jer se naslućuje posebna mitopoetika.

Darija Žilić