ZBOGOM, TALIJO (posljednji firentinski razgovor)

Teško mi pada na dušu, čitaoče, ispraćati iz broja u broj odlazeće prijatelje, najradije ne bih! Stalno su mi na umu Cesarićevi stihovi: „Netko sa svojim bolom ide / ko s otkritom ranom, svi neka vide, / a netko ga samo tiho zgusne / u jednu crtu na kraju usne / i ne da mu prijeći u suze i riječi.“ Uvijek sam se nastojao držati Cesariću blizu, sprežući bol na kraju usne ili u nekom kutu srca; nikada nisam nikoga ispraćao preko medija i novina – do prije dva mjeseca. A onda su me nazvali iz Jutarnjeg lista, tražeći da nešto napišem o dragom prijatelju Seadu Muhamedagiću, mojemu Homeru. (To da sebi važne i drage ljude nazivam imenima starih Grka znate iz pretprošlog broja Vijenca. Nažalost.) Bio bih ih glatko odbio, kao što bi ih zacijelo glatko odbio i moj Sokrat (onaj koga, sjećate se, tako nazivam) kad bi njega pitali, ali ja, ipak, koliko god se cijeli život trudim oko toga, ne dosežem tako bridak i jasan filozofski stav.

Autorica dramske adaptacije Mira Muhoberac i redatelj Vinko Brešan 2016.
u Dubrovniku na kostimiranoj probi predstave Kafetarija / Riječ glavnog urednika

Mene je iz tog redakcijskog poziva napala upravo zenonovska aporija, koja me prenijela ravno u srednjovjekovnu Firencu, u onu ovostrano-onostranu mescolanzu duha, u koju oni koji se na ovaj ili onaj način bave pjesništvom, filozofijom i umjetnostima ponekad upadnu, tako da sam se našao u kafiću, u Petrinjskoj, ali ne u Zagrebu nego na Arnu, gdje sam samo dva tjedna prije zamolio Seada da napiše recenziju za moj roman, a on ne samo da je to prihvatio nego mi je još s veseljem ponudio da napiše i pogovor, kad roman bude završen. I tad – kako da odbijem taj danteovski poziv putnika u onostrano – koji mi je samo prividno došao preko redakcije Jutarnjeg lista pa da sam i stoput Sokrat? Istiskivao sam riječi kao da vadim kamenje iz zida plača, pazeći da ih ne pokvasim suzama i – napisao. To što sam napisao toliko se svidjelo Miri Muhoberac, da me zamolila da nešto slično napišem i za Vijenac. Svakom bih drugome rekao (ah, bolje da ne napišem to što bih rekao!), ali ne i našoj Mići...

Sjećanja iz davnih
dubrovačkih dana

Poznajemo se takoreći oduvijek. Pamtim nju i njezinu sestru Vesnu još iz vremena kad sam u bragešicama i konavoskoj bijeloj košulji bez kolara, daleke 1964, zajedno s drugim djetićima, vukao pozornicom kaširane jonske stupove, kojima će Kosta Spaić via miracolo, a ipak na genijalno jednostavan način, pretvoriti dubrovačku placu u Držićev Rim. Gotovo svake večeri na probama, i kad su tribine već bile djelomično postavljene, sjedile su te dvije djevojčice u praznom gledalištu, u plavim marinerama s bijelim rigicama na obrubu i fjokicama u zlaćanoj kosi (valjda još nisu bile krenule ni u pučku školu) u društvu svoje majke Fani Muhoberac, čuvene direktorice Dubrovačkih ljetnih igara, iz tog njihova zlatnog razdoblja. Pomicale su se zlaćane glavice u istom ritmu, lijevo – desno, desno – lijevo, prateći iskričavim očima i napetim zanimanjem pokrete Držićevih figurica na kamenim pločama „rimske pozornice“, kao što druga djeca u kinu Sloboda prate crtani film, i to me njihovo usklađeno i ritmično pokretanje dječjih glava, usredotočenost na scensko zbivanje i istodobni bljeskovi razumijevanja u očima toliko fasciniralo, da sam iz večeri u večer sve manje pozornosti obraćao na mizanscen, sve češće ih tražeći pogledom, tako da sam na jednoj od posljednjih proba, kad se gledalište već počelo puniti, zanio stup ukrivo pa je Kosta poludio i stao vikati na mene. Bio sam hipnotiziran njihovim praćenjem Dunda Maroja; njih dvije nisu gledale, one su pile, gutale su Držića, nikad im ga nije bilo dosta. Baš kao što pjeva Dante:

I zato, kad se vidi što il’ čuje,

čim duša bude jako obuzeta,

neopazice časovi prohuje.

I onda nije čudo što će koju godinu potom njih dvije s čoporom mularije odigrati Dunda Maroja na jednoj dubrovačkoj pjaceti i što će četrdeset godina poslije tog iznimnog događaja profesorica Mira Muhoberac postaviti novu verziju tog čudesnog dječjeg Dunda Maroja, sa svojim studentima Zagrebačkoga sveučilišta, na Dubrovačkim ljetnim igrama 2016.

Mogao bih ti sad, sućutni čitaoče, nadugo i naširoko pričati o tome što je sve Mićo poduzimala i postizala u našoj književnoj kulturi, a osobito u držićologiji (oprosti mi ovom prigodom na intimizaciji, ali ona bi me sama kad bih je zvao Mirom, opominjala: Zovi me Mićo!), kako je prva sjajno dokazala da Držićev Skup nije nikakav ubogi škrtac, nego bogati vlastelin koji se samo pretvara da je siromah, kako je najbolje, poslije Lea Košute, na svoj originalan način protumačila zagonetni Prolog Dugog Nosa, ili kako je briljantno ustvrdila da je Držić, nakon neuspjela atentata, bio politički primoran prenijeti izvedbu Dunda Maroja s Place ispred Kneževa dvora u Vijećnicu, gdje je puk neće moći gledati, nego tek šačica vlastele, koja će joj, zapravo, presuditi, ali tim će se i drugim njezinim sjajnim nalazima zacijelo baviti naraštaji držićologa u budućnosti.

Božica kazališta

Htio bih se danas prisjetiti kad sam je prvi put u sebi nazvao Talijom, božicom kazališta. Sujetan, kao i svi dramski pisci i redatelji, mogao sam to uraditi kad je kao direktorica dubrovačkog teatra stavila na repertoar mojega Pometa, ili kad je u časopisu Kazalište hvalila Libertinu, u Dubrovniku tih sad već davnih godina moj popularni kazališni serijal. Ali ne! Taj značajni nadimak stvarao se postupno, ne mogu mu odrediti čas, hip i mjesto; tečajem naših polustoljetnih susreta i firentinskih razgovora, u Dubrovniku ili u Zagrebu, u Gradskoj kafani i u Manonu, ili u onom kafiću u Petrinjskoj, uvijek je među nama tekla humoristička Držićeva rečenica, bez kraja i konca. Ona bi te razgovore nazvala dubrovačkima, ali ja tek danas shvaćam da gdje god smo bili i gdje god da smo sjedili, oduvijek smo se nalazili u Firenci, sotto l’ombra del passato, u kafiću na Via Dante, na jedinom mjestu odakle se dobro vidi sve što se dolje događa i što se prije dogodilo, pa i one dvije djevojčice koje su me zamalo hipnotizirale na Spaićevim probama prije gotovo šezdeset godina.

Dante se, sjedeći na otvorenom, pred dućanom nekoga spičara, zabavljao rišući srebrenim perom anđele na drvenim pločicama premazanim slojem fino razmrvljene kosti, sve dok ga nisu prognali iz Firence i osudili na smrt, kao možda i naš Držić, dok ga dubrovački uhode nisu zatukli u Veneciji. Ah, te smrti, kojima se samo anđeli otimlju!

Čini mi se danas kao da su se dvije anđeoske prikaze među njima otele s Danteove tavolette i sletjele na one davne Spaićeve probe Dunda Maroja, prikazujući mi se u obliku dvije zlatokose djevojčice. Zato su me onako opčarale svojom neobičnom pojavom. Talija se sad vratila onamo odakle je i došla kad sam je upoznao, tamo gdje Dante pjevuši šaleći se sa svojim prijateljima, Giottom i Cimabueom:

I Cimabue mnjaše da mu smjene

u kistu nema, a sad slava prati

Giotta, dok slava prvoga već vene,

dok ga naš Držić, kao muzičar koji je znao svirati sve poznate instrumente, prati na lutnji, a Mićo Talija hvata drugi glas na tercu.

Zbogom, Talijo!