Više nikad ništa neće biti isto

Tijekom odjavne špice 25. i po mnogočemu posljednjeg naslova iz serijala najdugovječnije filmske franšize svih vremena, one o pustolovinama tajnog agenta 007 Jamesa Bonda, u izvedbi velikog Louisa Armstronga slušamo pjesmu We Have All the Time in the World, koja je izvorno obilježila film U službi Njezina Veličanstva iz 1969. U tom ostvarenju, jedinom u kojem je Bonda nakon privremenog povlačenja Seana Conneryja utjelovio Australac George Lazenby, možda i najpoznatiji filmski junak doživio je određene promjene, pa se naposljetku i oženio, da bi mu supruga Tracy u izvedbi Diane Rigg u samoj završnici poginula tijekom automobilske vožnje prilikom napada Ernsta Stavra Blofelda, najvećeg i najopasnijeg neprijatelja tajnog agenta s dozvolom za ubijanje.

Daniel Craig utjelovio je slavnog Jamesa Bonda u pet nastavaka / Izvor EDITUS d.o.o.

Nije nimalo slučajno što na kraju slušamo Armstrongovu pjesmu, čije motive u naslovnoj pjesmi varira i Billie Eilish, a varijacije koje se mogu prepoznati i u soundtracku Hansa Zimmera tijekom filma, jer i nova Bondova pustolovina baš kao i ona od prije 52 godine barata sličnim motivima i nekim istim likovima, te zaključuje jedno poglavlje. Štoviše, moglo bi se reći da nakon završnice posljednjega filma u kojem Bonda tumači Daniel Craig u celuloidnom univerzumu nekadašnjega nezaustavljivog ženskara te ljubitelja martinija protresena, ne promiješana, kao i kojekakvih gadgeta, koji je bio naoružan Walterom PPK i neizostavno sjedao za upravljač Astona Martina, više nikad ništa neće biti isto.

Intenzivne mijene lika

Svakako, Bond se manje ili više postupno mijenjao već četvrt stoljeća, još otkad je tamni smoking odjenuo Pierce Brosnan, da bi korjenite i kako se sad pokazuje trajne promjene doživio kad je u cipele ubojitog šarmera uskočio Daniel Craig. Od prvoga filma s njim kao Bondom (Casino Royale), koji je posudio i naslov prvog romana o Bondu njegova literarnog oca Iana Fleminga, ali i neke detalje u priči, bilo je jasno da to više nije i da nikad neće biti onaj stari junak kojeg su tumačili Connery, Roger Moore i Pierce Brosnan, nakon što ga je u dvama filmovima kao mekšeg i realističnijeg protagonista utjelovio Timothy Dalton.

Craigov Bond jest zavodio dame, ali je dvjema ostao i trajno, odnosno trajnije vjeran, a posrijedi su najprije Vesper Lynd (igra riječi, izgovoreno ime zvuči kao West Berlin, odnosno Zapadni Berlin iz doba hladnog rata), te potom Madeleine Swann u posljednjim dvama filmovima, Spectreu i recentnom Za smrt nema vremena. Craigov Bond i dalje pije martini, ali više ne tako često, Walter PPK znao je zamijeniti i drugim pištoljima, a Aston Martin je iz komercijalnih ili reklamnih razloga često mijenjan nekim drugim skupim jurilicama. Jedino što je ostalo sasvim isto jest Bondova opremljenost sve sofisticiranijim spravama i ubojitim gadgetima, od čega se ne odustaje ni u aktualnom filmu, dok su svi likovi oko njega zamijenjeni novim glumcima.

Nakon maestralne Judi Dench u fotelju šefa M, koji je sad dobio i ime Gareth Mallory, sjeo je izvrsni Ralph Fiennes, Miss Moneypenny u izvedbi Naomie Harris ne samo što je tamnoputa nego se i odlično snalazi kao terenska agentica gotovo ravnopravna Bondu, a u ulozi Q-a, za kojeg se jednom rečenicom u novom filmu sugerira da je gej, valjda u skladu s ovovremenom posvemašnjom političkom korektnošću, našao se Ben Wishaw iz impresivne ekranizacije romana Parfem: Povijest jednog ubojice Patricka Süskinda, u režiji Toma Tykwera.

Nekad pustopašan Bond sad je opet vjeran jednoj ženi, mnogo je mračniji pa i ubojitiji od svojih prethodnika, kao junak u svih pet filmova obilježen je tjeskobnim motivom osvete koja se varira i prelijeva i u njegov privatni život, a više nema ni traga humoru i (auto)ironiji koji su obilježili ponajviše Mooreove, ali i Brosnanove pa i Daltonove te u maloj mjeri i Conneryjeve filmove. Sve je ozbiljno i konstantno sugerirano tragično, što osobito dolazi do izražaja u svježoj Bondovoj pustolovini, u kojoj on gubi i svoj broj 007.

Nakon Jamesova povlačenja nedugo nakon početka filma broj 007 preuzima tamnoputa agentica Nomi, koju interpretira Lashana Lynch, koja će se s vremenom i u akciji pokazati iznimno spretnom te se tako nametnuti kao Craigova moguća nasljednica. Hoće li tako uistinu i biti, hoće li Lashana Lynch postati agentica Jane Bond (ili tako nekako) za novi reboot franšize, ili će pak smoking agenta 007 odjenuti Tom Hiddleston, Hugh Jackman, Damian Lewis ili neki četvrti bijeli muškarac, doznat ćemo za možda godinu dana, kad mine hype oko nove Bondove pustolovine.

Povratak klasici na kraju

Ta pustolovina je, pak, prilično kičasta i odveć stilizirana u prvom dijelu koji se odigrava u Italiji, a u kojem iznenađuje i ne osobito dobro snalaženje Caryja Jojija Fukunage, redatelja izvrsne pustolovne drame Bez imena i prve sezone serije Pravi detektiv, u režiranju akcijskih sekvenci: nisu posve pregledne, a opterećene su i pirotehničkim, zvučnim i kolorističkim pretjerivanjem. No u tom je dijelu Za smrt nema vremena još pravi Craigov Bond, makar u filmu izostaje klasični akcijski uvod.

Već to sugerira drukčiji smjer i svojevrsno opraštanje od Craiga, koji se nakon Italije i zbog sumnji u Madeleine povlači na pet godina, da bi ipak bio prisiljen vratiti se kad svijetu zaprijeti novi zlikovac Lyutsifer Safin, kojeg tumači oskarovac i čest hrvatski gost Rami Malek (Bohemian Rhapsody, serija Mr. Robot) i novi bojni otrov nazvan Heraklo. Taj otrov žrtve selektira prema DNK-u ili prema nekoj drugoj osobini, pa će tako njegov tvorac Valdo Obruchev (iritantno karikaturalan lik obilježen najgorim stereotipima iz nekih starih Bondova), namjestiti da, u situaciji kad Spectre i Blofeld namjeste zamku Bondu, otrov pobiti njih.

Od tog trenutka, kad u priču ulazi i agentica 007 Nomi (jer 007 je ipak samo broj, kako kaže M), film skreće u ozbiljnu dramu pa i melodramu, u priču o ljubavi, obitelji i odanosti, bez obzira na cijenu i do krajnjih granica. Od tada u filmu Za smrt nema vremena nekadašnjeg je Bonda teško pronaći i u tragovima, osim u određenim elementima priče. Glavni je negativac tako psihopat koji se želi igrati Boga i upravljati svijetom nakon što ga dijelom uništi, a njegova je baza otok na egzotičnoj lokaciji, s velikim podzemnim postrojenjima i hodnicima, što je tako tipično klasično bondovski. U tom je smislu teško zamisliti bolje mjesto na kojem se James Bond u izvedbi Daniela Craiga može oprostiti od gledatelja.