Vedro nebo nad Vodnjanom

Grad Vodnjan nalazi se u jugozapadnom djelu Istre, udaljen je 10 km od Pule, 6 km od morske obale, pa je tako dislociran od ljetnih gužvi i obalne buke lagano dostupna i atraktivna turistička destinacija. Tomu je svakako razlog i njegovo povijesno nasljeđe, odnosno urbanistička srednjovjekovna jezgra s nizom malih atraktivnih ulica i trgova s gotičkim, renesansnim i baroknim palačama te brojnim sakralnim spomenicima. Barokno-klasicistička župna crkva sv. Blaža najveća je u Istri, kao što je i najviši njezin šezdesetmetarski zvonik, vertikala koja dominira krajolikom. U crkvi je smješten muzej s vrijednom kamenom srednjovjekovnom plastikom, drvenom palom Paola Veneziana, a najpoznatiji je po relikvijama i mumificiranim tijelima svetaca i blaženika. 

Iz postava izložbe Dorotee Braić

Grad već godinama organizira i održava Vodnjansko kulturno ljeto, preuzetu uniformiranu manifestaciju kakva se održava uzduž cijele hrvatske obale, a sastavljenu od folklora, gastronomije, prezentacije starih obrta, uglavnom loših koncerata, nezanimljivih izložbi te pretežno neuspješnih komornih kazališnih predstava. Vodnjan dakako nije imun na primjenu takve formule koju diktira državna floskula zvana kulturni turizam, ali neki pomaci, kao što je višegodišnje organizirano ljetno oslikavanje fasada muralima i grafitima te u zadnje vrijeme sve učestalija participacija i inicijativa neovisnih sudionika pridonose razbijanju takva klišea i daju određene rezultate.

Mladi – nositelji kulturnih aktivnosti

Postoji u Vodnjanu grupa mladih ljudi koja se bavi likovnošću, glazbom, filmom i nekim drugim oblicima alternativne kulture i koja se formirala kao aktivan i vrlo kreativan čimbenik različitih zbivanja. Osim što je svaki od njih individualno aktivan i zapažen u svom području djelovanja, zajednički su iznjedrili festival VFFuFFF, koji je ležerno započeo prošloga ljeta, kada je prikazano desetak mobitelom snimljenih filmova u produkciji NFVF (Novi vodnjanski filmski val) nastalih u jednom stanu za vrijeme lockdowna. Dečki i cure iz Vodnjana nisu se tada uspjeli dogovoriti sa sugrađanima za projekciju u svom gradu te su u suradnji s udrugom Kasarna – Prostor za urbanu kulturu iz Fažane održali tu internu filmsku priredbu u šumici ispred bivše kasarne u Fažani i nazvali ga VFFuFFF (Vodnjan film festival u Fažani film festival). Reakcija neočekivano brojne publike bila je poticajna te su dečki iz NFVF-a odlučili pokrenuti pravi filmski festival posvećen nekonvencionalnom filmskom stvaralaštvu koje se ne uklapa u standardne filmskofestivalske obrasce, kao ni u štošta drugo.

Ovogodišnji festival održan je na istom mjestu 3. i 4. rujna, a u natjecateljskom programu koji nema zadanih tematskih ni žanrovskih smjernica prikazano je dvadeset filmova nezavisne produkcije snimljenih mobitelom bez postprodukcijskih zahvata, odnosno onih filmova koji nisu prošli proces montaže, oblikovanja i podlaganja zvuka i glazbe kao ni drugih načina obrade. Festival krasi posebna atmosfera obilježena dobrom glazbom, opuštenim voditeljima, nekonvencionalnom lutrijom s otkačenim nagradama, obaveznim DJ-afterom, a bitno je određuje i okružje u kojem se odvija (šumica kraj mora) te neopterećena mlada publika koja se iskreno veseli i navija za svaki prikazani film.

Druge festivalske večeri dodijeljene su nagrade i održana je premijera srednjometražnog filma The Girl in the Blue Dress (Djevojka u plavoj haljini), koji je u cijelosti realizirala spomenuta ekipa mladih Vodnjanaca. U najavama piše da je riječ o prvom filmskom mjuziklu u neovisnoj Hrvatskoj, odnosno o bajci s elementima humora i fikcije smještene u nedefinirano prošlo ili buduće vrijeme. To potkrepljuje nekoliko glazbeno i vizualno efektnih songova (spotova), koji inventivno povezuju radnju, putovanje osamljene djevojke kroz različita psihička i fizička stanja, dajući joj dojmljive akcente. Režiju filma potpisuju Teo Morosin i Erik Ušić, glazbu Marino Morosin, a kompletna filmska ekipa su dečki iz kvarta koji su četrdesetominutni film realizirali vlastitim sredstvima.

Takva produkcija neizbježno uključuje i žicanje opreme, a tehniku i prostor za montažu ustupila im je Apoteka, odnosno vizualni umjetnik Matija Debeljuh, što govori koliko je ta grupica mladih kreativaca prepoznata od sugrađana sličnomišljenika. Galerija Apoteka, odnosno prostor za suvremenu umjetnost, otvoren je 2013. u središtu stare gradske jezgre Vodnjana, u prostoru negdašnje ljekarne. Matija Debeljuh i kustosica Branka Benčić pokrenuli su aktivnu i jasno profiliranu galerijsku djelatnost te je dosad održan niz atraktivnih programa što su malu galeriju svrstali među važnije čimbenike suvremene umjetničke produkcije u Hrvatskoj.

U tom prostoru potkraj kolovoza otvorena je izložba Nebo nad Vodnjanom, kojom je Apoteka na specifičan način obilježila stoti rođendan Ivana Kožarića. Na izložbi su, svaki sa po jednim radom, sudjelovali Christoph Bruckner, Johanna Charlotte Trede i Damir Očko, a  središnji eksponat izložbe bio je rijetko izlagan i gotovo nepoznat keramički ansambl Cijevi Ivana Kožarića. Taj objekt, nastao 1992, pripada zbirci Ivana Kožarića koju čuva zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. Riječ je o dvanaest šupljih cilindričnih cijevi izrađenih od terakote, različitih dimenzija visine oko 120 cm.

Premda na prvi pogled sastavni dijelovi ansambla djeluju kao gotovi industrijsko-građevinski elementi, pažljivijim gledanjem na njima uočavamo jasne tragove autorova rukopisa. Nijedan završetak nije jednak, već varira od savršenoga kruga do dijagonalno odrezanih ili rascvalih rubova, a na zaobljenim površinama keramičkih cijevi cilindrične forme ponegdje se prepoznaju otisci autorovih prstiju. Takvom diskretnom i minimalnom kiparskom intervencijom Kožarić je naznačio svoju autorsku kreaciju kao što je to učinio na određenim mjestima i s nehajno nanesenom bijelom bojom. Taj objekt govori o iskonskom Kožarićevu ludizmu, o tome da je ideja važnija od ikakva materijala, monumentalne forme i njezine stilizacije, odnosno da je duhovitost ono što pokreće umjetnost.

Gledajući tu instalaciju, prva asocijacija vjerojatno će zazvati  industrijsko nasljeđe, ali mogu se dozvati i rezonantne cijevi orgulja, što su vjerojatno uočili i kustosi izložbe te se u susjednoj prostoriji nalazi videorad Damira Očka Lekcija iz 2006. U tom radu  pijanistica daje poduku 85-godišnjem klavirskom  početniku Ivanu Kožariću, koji brzo shvativši da preludije iz Dobro ugođena klavira Johanna Sebastiana Bacha nikad neće moći odsvirati, započinje improvizirati svevši skladateljevu pijanističku bibliju na dva tona.

Produhovljeni nijemi dijalog

Njemačka umjetnica Johanna Charlotte Trede i austrijski autor Christoph Bruckner jednostavnim radovima što potenciraju materijal od kojeg su načinjeni skladno pridonose minimalističkom ozračje izložbe koja je, osim što je Vodnjanu prvi put predstavila velikana hrvatske suvremene umjetnosti, minuciozno profiliranim izborom radova i postavom još jednom u potpunosti potvrdila pravilo da je manje više. Autori su male, ali izvrsno osmišljene i prezentirane, izložbe Branka Benčić i umjetnik mlađe generacije Dino Zrnec, koji je ovom prigodom autorski rad zamijenio jednako inventivnim kustoskim poslom.

Ivan Kožarić, Cijevi, 1992.

Posebni doživljaj za kraj ljeta bila je izložba Dorotee Braić, studentice Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, čiji su radovi izloženi u neuobičajenom prostoru ugodno iznenadili ako znamo da ih je izradila, a i postav osmislila autorica koja tek započinje svoj umjetnički put. Riječ je o zrelim, promišljenim i ujednačenim radovima kojima polazište treba tražiti u elementarnom poimanju umjetnosti. Čistoća kreativne misli osnovni je pokretač autoričina vizualnog izražaja posvećena traženju novog prostora slike, a po svojoj artificijelnoj impostaciji imanentan je vremenu, premda jasno zaziva povijesne avangarde redukcionističkog predznaka.

Refleksije tih pravaca prožimaju Doroteino umjetničko stvaralaštvo kojem je osnovno polazište slika čije elemente sustavno analizira te ih inventivnim, ali i pragmatičnim postupcima prebacuje u treću dimenziju, čime slika postaje objekt ili instalacija. Profinjenim postupcima autorica predmet slike paralelno razgrađuje i gradi, ogoljuje i zamata, otkriva esenciju i nudi nadgradnju, a samo slikarsko platno i drveni okvir postaju glavnim subjektima radnje. Kako bi analitički proces razlaganja slike i njezinu pretvorbu u objekt ogolila od ikakvih primjesi narativnog, simboličkog, deskriptivnog, ekspresivnog ili kolorističkog, Dorotea svojim radovima ostavlja originalnu boju materijala ili ih boji u bijelo, a realizira ih nađenim, siromašnim materijalima poput tkanine, drva ili kudjelje. 

Dorotea Braić ovu je izložbu odlučila postaviti u desakraliziranoj crkvi sv. Stjepana u istarskom naselju Peroju kraj Vodnjana, u kojem je rođena i u kojem živi. Ta je crkva neobične prošlosti i sudbine, jer riječ je o predromaničkoj građevini podignutoj između 7. i 9. stoljeća u kojoj se liturgija prestala služiti u 17. vijeku, nakon što su Crnogorci naselili nakon epidemije kuge napušten Peroj. Crkva je uskoro pregrađena na tri dijela, a tri stotine godina služila je kao štala. Prema izvornoj strukturi, to je jednobrodna izdužena građevina u čijoj su unutrašnjosti sačuvani neznatni ostaci dvaju slojeva fresaka iz 11. i 15. stoljeća. Grad Vodnjan je 2000. kupio crkvu, a uskoro su obnovljeni svi njezini povijesni slojevi i sačuvana oba poglavlja života tog objekta.

 Kako bi se omogućio pristup ostacima izvornih arhitektonskih detalja i fragmentima fresaka izgrađena je šetnica te je omogućeno razgledavanje unutrašnjosti građevine. Takvu situaciju lucidno je iskoristila Dorotea, koji je na taj način svojim radovima priskrbila i ambijentalni karakter, promišljeno i duhovito spojivši srednji vijek s današnjim vremenom te uspostavila harmoniju i jedinstvo nađene arhitekture i svojih objekata kao i simbiozu povijesnog i suvremenog. Rijetki očuvani fragmenti fresaka na zidovima crkve sjajno korespondiraju s Doroteinim radovima te uspostavljaju produhovljeni nijemi dijalog o nastanku, prolaznosti i transformaciji slike.