Urban i The Strange: zapisi vremena

Preobrazbom mnogih aspekata suvremene kulture, koja se s razvojem tehnologije iz slušateljske sve više pretvara u vizualnu, bilo je očekivano da će album (kao bit slušateljskog iskustva) nepovratno potonuti u zaborav. Srećom, to se nije dogodilo, barem ne sasvim – čak i najmoderniji mladi izvođači svoje zamisli i snimke smještaju u albumski format. Odavno ukorijenjen način funkcioniranja diskografske industrije još se pokazuje učinkovitim.

Ako je nešto stvar prošlosti, to je singl u tvrdom formatu, na vinilu i kompakt-disku. Želite li novu pjesmu predstaviti publici, možete je u obliku kakva videouratka smjestiti na bilo koju internetsku platformu i eto vam „singla“. Tako je čak i mimo radikalna upletanja diskografske kuće moguće razviti novu strategiju: vizualni „singlovi“ plasiraju se slušateljima poput probnih balona. Pokažu li se uspješnima, autor će ih nakon nekog vremena sakupiti na novom albumu, obično uz dodatak nekoliko novih pjesama.

Izd. Croatia Records, 2021.

U domaćem kontekstu, takva „organizacija rada“ polako postaje uobičajenom. Album Vrijeme (2018) Parnog valjka tek je jedan primjer koji dolazi iz srca hrvatskoga rock-mainstreama, a najnoviji potpisuju Urban & 4. U posljednje dvije-tri godine riječki kantautor – ne baš poznat po frenetičnom radnom ritmu – obožavateljima je pažljivo dozirao nove pjesme (ili singlove), onako kako ih je snimao: Kuća sjećanja, Div, Iskra, Pseća oluja.

Uz pregršt novih i dosad neobjavljenih skladbi, sve četiri našle su se na prvom disku novoga, dugo očekivana dvostrukog albuma Lipanj, srpanj, kolovoz (Croatia Records, 2021). Površniji, „slučajni“ slušatelji (ako slučajnih uopće ima kad je Urban u pitanju) taj bi prvi dio projekta mogli doživjeti kao njegov glavni ili udarni dio, prije svega zato što je nastao uz punu potporu Urbanove „četvorke“. Album otvara još jedan singl, Sama, tipični spoj suptilnih akustičnih aranžmana, vokalne drame i pretencioznih pjesničkih konstrukcija.

Nitko pouzdano ne zna objasniti o čemu Urbanovi stihovi točno govore, ali zna se da zvuče „umjetnički“, ostavljajući dojam autora u permanentnoj, gorljivoj potrazi za „višom istinom“ o čovjeku i svijetu. Ili, kako zaključuje tronuti obožavatelj-recenzent, za „onim što je najiskrenije u ljudima“. Uostalom, o čemu bi, ako ne o tome, govorile riječi „I ptica mi puhne u kosti / Od perja napravi štake / Dok tisuće malih kornjaša krilima svijetli u noći?“ (Pseća oluja).

Pozabavimo se još malo sadržajem. Tajnovitost Urbanova audiovizualnog paketa upotpunjuje malo znani francuski slikar i pjesnik Yves Marie Lamé (1895–1936), čije fotografije krase prednju i stražnju stranu ovitka. Njegova štura biografija kaže da je prije smrti uništio svoja djela, što je nekima očito dovoljno za trajnu fascinaciju. Barem na simboličkoj razini.

Iako je to nekima teško priznati, Urbanov glavni adut sve se više svodi na glazbu. Ne samo da sama po sebi zvuči artikuliranije od tekstova, nego je ukusno aranžirana i toplo producirana. Osim toga, skladbe kao što su Iskra i Dobar znak otkrivaju skladatelja savršena osjećaja za melodiju.

Izd. Dancing Bear, 2021.

U slučaju drugog CD-a, podnaslovljena Zapisi, pjesme su ogrnute dodatnim intimističkim slojem. Tu je Urban sâm, bez benda. Osim diskretna klavira, akustične gitare ili povremenog ritmičkog oslonca (Susjed), društvo mu katkada pravi tek aranžer Ante Gelo, koji bitno doprinosi smrtno ozbiljnom, gotovo zlokobnom ugođaju. Na općenitoj razini, nema u Damirovu Lipnju, srpnju i kolovozu mnogo sunca: album koji se maglovitom atmosferom (Duža riječ) donekle oslanja na opus ranog Arsena Dedića svakako je vrijedan proučavanja, ali prikladniji naslov bio bi Studeni, studeni, studeni. Kad priča napokon dospije do (pred)zadnje pjesme, Ludi škarpa, slušatelju bi moglo laknuti: uz raspjevani dječji zbor Tratinčice, Urban se napokon uspijeva opustiti.

Dobar dio Lipnja, srpnja i kolovoza kantautor je predstavio ranije, servirajući ga publici postupno prije nego što je sve fragmente konačno oblikovao u finalnu cjelinu. Hoće li se toj taktici prikloniti i sisačko-američko-riječka kombinacija The Strange? Teško je reći. U promotivnom materijalu za novi EP Not Now Not Ever (Dancing Bear, 2021) grupa najavljuje da će nastaviti objavljivati glazbu u obliku EP-eva i singlova. To su, kažu, prikladniji formati koji u „realnom vremenu“ mogu popratiti njihov rad. Osim toga, slušatelji mu posvećuju više pažnje nego kod albuma, na kojima neke bitne pjesme „ostanu nepravedno zapostavljene“.

Kao što znamo, The Strange su prokušani veterani, supergrupa sastavljena prije sedamnaest (!) godina od članova sisačkih surf-prvaka The Bambi Molesters i renomiranog kantautora i producenta Chrisa Eckmana, koji se prethodno afirmirao i kao vođa danas ugaslih The Walkaboutsa, podcijenjena benda podjednako fascinirana Dylanom i francuskom šansonom, Neilom Youngom i Bowiejem iz berlinske faze, gothic-rockom i country & westernom. Nažalost, prije tri godine, neposredno prije izlaska (već dovršenog) albuma Echo Chamber Bambi Molesters su se razišli, pa se izvorna postava The Strangea osula. Uz Eckmana ostao je tek gitarist Dalibor Pavičić, a prazninu su ispunili članovi skupine My Buddy Moose, što je, u neku ruku, bio logičan razvoj događaja: njihov klavijaturist Luka Benčić ionako je otprije figurirao kao pridruženi član The Strangea.

Svježi EP Not Now Not Ever nastao je u novoj konfiguraciji, iako je zvučna slika zadržala dobro poznata obilježja – možda je sada tek nešto „rokerskija“. Novi EP sadrži tri skladbe, od kojih je samo naslovna rezultat autorskog rukopisa – Not Now Not Ever energičan je komad country-rocka protkana južnjačkim soulom, pa sve radosno podsjeća na slična remek-djela Rolling Stonesa s početka 1970-ih. U takvu koncepciju uklopila se i interpretacija teme Suffering Jukebox, posuđene iz kataloga Silver Jewsa – melankolična dragulja u srednjem tempu koji je sugestivni Eckmanov vokal učinio još evokativnijim; prerano preminuo autor David Berman bio bi ponosan. Druga obrada, Age of Consent, izvorno iz opusa New Ordera, nešto je manje uvjerljiva, vjerojatno zato što se ni u svježoj aranžmanskoj rekonstrukciji nije uspjela prilagoditi estetskom „vokabularu“ The Strangea. No ukupan dojam dostojan je ugleda Eckmana i suradnika.

Bez obzira ne neke fundamentalne razlike, Urban i The Strange nastoje zagrabiti u bazen slično profilirane, zrelije publike, sastavljene od poštovatelja klasičnih i indie-formi. Od publike koja od suvremene popularne glazbe još očekuje kakav rizičniji potez.