U srazu fiktivnog i stvarnog

U imaginativnoj memoriji neka su duhovna prostranstva prekrita zaboravom, ali ipak iz tih afektivnih prostora niče ponovno zamišljena prošlost jednog djetinjstva koje je nekima kao izmišljeno, a nekima je nametnuto kao bol i tjeskoba.

U novom romanu za mladež Suze male Miljenke osebujne spisateljice Branke Primorac, koja je unutrašnje supstance imaginativnih vizura obogatila neobičnim naslovima (Mama, pazi pas, Zvonka Zmaj i tri kavalira, Moj djed astronaut), fascinira snaga imaginativne pokretljivosti što problematizira svijet realnosti, a imaginativnu memoriju dovodi do duhovnih ravnoteža. Čitatelj zamišljenih Suza male Miljenke komunicira slikama koje nosi u sebi. On bdije nad njima, a ta jednostavnost susreta s realnošću zahtijeva razboritost i obnovljeni poetski pakt između pojedinca i postojećeg utočišta. Nedvojbeno u ovom romanu utočište je dom, konkretno ovdje: siromaška kuća s okućnicom na kraju grada. Tu se, u tom mediju, obnavlja ljubav obiteljska, bratska, ljubav iz sigurnosti ognjišta prema konkretnom svijetu. No svrha je romana nenadani kontrapunkt, kad se spokoj ljubavi suoči s prozaičnošću života koju donosi bolest i nemilosrdno odnosi svjetlost života, kad obitelj nakon nekog vremena ustanovi da mala Miljenka ne može hodati. U kontrapunktu između obiteljske idile i krute stvarnosti autoričina duhovnost razmiče granice postojećeg i uvodi nas u novu imaginativnu stvarnost u kojoj se aura fantastičnog i nemogućeg pretvara u realnost što pokreće akciju u duhu vremena: pružanje svesrdne i altruističke pomoći nesretnoj obitelji Horvat: „Akcija! Akcija! Novine, radio, televizija, društvene mreže, prijatelji...“

Izd. Alfa, Zagreb, 2021.

Kao deus ex machina uskače u tužnu priču „družina kapetanice Zvonke“ i njezinih pomoćnika: pas Haski Vatra, bernardinac Strahi, galeb Tihi, dupin Kazo i mačkica Muti. Tako zahvaljujući pomoćnicima Zvonka može „kontrolirati vodu slatku i slanu, zrak, podzemlje, nadzemlje i čitav svemir“, kao što s neskrivenom simpatijom zapisuje književna kritičarka Dubravka Težak u pogovoru pod naslovom Sve se suze mogu zaustaviti. Zvonkina družina upleće se uspješno u sve spisateljičine nadahnute imaginativnosti (spašavanje dječaka koji je s kruzera pao u more, spašavanje čivava-kujice i neočekivana preobrazba čudnog i u sebe zatvorena susjeda Tome, koji će svoj povratak u emotivni svijet okruniti pozamašnim darom (polovinom svoje vile siromašnoj obitelji Horvat, koja je tražeći lijeka Miljenkinoj bolesti ostala bez kuće i kućišta). Posebno je dojmljiv portret jedinstvenoga brata Viktora i njegove nenadmašne ljubavi prema sestrici Miljenki.

Roman Suze male Miljenke donosi sklad pozitivnih vibracija, kad se u „srazu fiktivnog i stvarnog“ vraća svijet povjerenja i neuništive, ponovno uskrsle ljudskosti u kojoj u slojevitosti asocijativnog, emotivnog, u suglasnosti s humanom uzajamnošću, živi život. Postavlja se drevno pitanje, kako se čovjek, usprkos prepoznatoj pomračenosti uma, vraća fenomenu čovječnosti i ima li u tome nešto od čistoće djetinjstva. Život jezika u ovom romanu dinamičan je život nijansi. Treba poštovati prirodan temperament riječi. Autorica se tražeći ravnotežu priklonila ushitu pisanja.