Suvremeni svjedok prošlosti

Wenn Du Dir selbst nich hilfst, Gott will Dir auch nicht helfen! – odnosno, Ne pomogneš li sebi sam, ni Bog ti neće pomoći – taj natpis stoji u odjeljku njemačkoga vlaka kako ga je zabilježio Dragutin Trumbetaš na jednoj od svojih grafika iz 70-ih. Djelo se zove Specijalni pratilac, a prikazuje samouvjerena čovjeka čiji su džepovi puni novca, oči skriva sunčanim naočalama, na svakom prstu zlatni prsten, a na kopči za remen ugravirano je Geld mit uns, Novac s nama, gdje Geld stoji očito umjesto Gott – Bog; ispod natpisa na zidu kupea cinični je prijevod: Snađi se, druže! To je Trumbetašev makrokozmos i mikrokozmos: naš mali čovjek izgubljen u hladnoj i okrutnoj Njemačkoj, prognan iz komunizma u smrdljive kupee i barake, zaboravljen od Boga nastoji umilostiviti Manona. Kod Trumbetaša ima se što i gledati i čitati. Pedantan, veristički crtež nadopunjuju razni ironični natpisi, kao u grafici Turska familija je došla na kojoj vidimo poveliku obitelj – oca, majku, troje djece i dvije starije žene – kako izgubljeni i očajni sjede na praznom peronu, odakle pruga nikamo ne vodi, a čak im je i cesta zagrađena ogradom kakve nalazimo oko bauštela; okruženi su koferima i zavežljajima, horizont im sa svih strana zatvaraju stroge zgrade i visoki neboderi na kojima svima piše isto, Deutsche Bank, s tim da na jednoj fasadi stoji i natpis: URAN DEPONIE.

Dragutin Trumbetaš, Turska familija je došla, 1975. / Izvor Galerija Galženica / snimila Ana Vuko

Te i drugih četrdesetak grafika iz ciklusa Gastarbeiter, nastalih sredinom 70-ih, izloženo je u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici pod naslovom Dragutin Trumbetaš: kroničar marginaliziranih glasova; autorice su izložbe kustosica likovne zbirke Muzeja Turopolja Valentina Radoš i voditeljica Galerije Galženica Antonia Vodanović. Dio su izložbe i dokumentarni film o umjetniku Bogdana Žižića iz 1977, Gastarbajterske pjesme Dragutina Trumbetaša, pisane od 1969. do 1980, te fotografije iz umjetnikove obiteljske arhive. Trumbetašev crtež turske obitelji podsjeća na rad njemačke fotografkinje Candide Höfer, koja je 70-ih sustavno snimala svakodnevicu turskih doseljenika u svom ciklusu Türken in Deutschland. Trumbetašev glavni junak, tipični Tontschek, bio je ipak bez obitelji: sam je živio na mansardi ili u baraci, sam se brijao i sam je išao na klozet, sam je bolovao i opijao se nedjeljom, sam je odlazio prostitutkama. U Njemačkoj su ga nazivali „gostujućim radnikom“, u Jugoslaviji „radnikom na privremenom radu u inozemstvu“, pa je i sam u to povjerovao – jer nije došao, poput Turaka, da ostane, nego da se vrati. Pa ipak, već je novi život počeo puštati korijen na Sjeveru, kao na grafici Krščejne maloga gastarbajtera, gdje se djetešce svećeniku donosi prekriveno hrvatskim grbom – ali mi znamo danas da je to dijete najvjerojatnije ostalo u velegradu na Majni, i da njegova djeca danas ne znaju ni riječi hrvatskoga.

Kako je pokazala Jasna Čapo u dugogodišnjoj studiji o hrvatskoj radnoj migraciji, Dva doma, gastarbajteri su razvili dvostruki identitet; budući da se na hrvatski nadogradio njemački, pogrešno je smatrati ih izgubljenima, onima koji ne pripadaju ni ovamo ni onamo, nego bi bilo bolje smatrati ih transnacionalnima. Trumbetašev život to jasno pokazuje. S dvadeset godina pobjegao je u Austriju jer ga je živcirao stalni partijski nadzor; vratio se natrag, odslužio vojsku i za deset godina evo ga u Frankfurtu. Trumbetaš se rodio u Velikoj Mlaki, a u Zagrebu je završio Grafičku industrijsku školu, gdje se školovao za ručnog slagara pa se tim zvanjem bavio i u Njemačkoj. Božo Biškupić predstavio ga je umjetničkoj javnosti 1975, kad mu je priredio samostalnu izložbu u kuli Lotrščak u Zagrebu, nakon čega je Trumbetaš imao još šezdesetak izložbi u Njemačkoj. Biškupić je tada napisao da je „Trumbetaš jedan od rijetkih koji se usudio svojim umjetničkim stvaralaštvom optužiti i kritizirati društvo koje je uvijek puno više uzimalo nego davalo od svih došljaka koji su bili prisiljeni krenuti iz svojih domova i domovina trbuhom za kruhom.“

Trumbetaševa optužba i kritika bile su u skladu s komunističkom propagandom o trulom Zapadu, ali postojao je i onaj prešućeni dio o prisili koji se režimu nije sviđao. Kada je 1980. dopremio u Hrvatsku dio svoje knjižnice, policija ju je pretražila i našla mu primjerke emigrantskog tiska. Vlast mu je zabranila da priredi samostalnu izložbu u Velikoj Gorici, časopis Oko nije mu htio objaviti Gastarbajterske pjesme, a sud mu je odrapio godinu i pol zatvora. Za njega su protestirali iz Njemačke književnik Heinrich Böll, ministri Egon Bahr i Hans Dietrich Genscher, pa čak i kancelar Willy Brandt; to je pomoglo utoliko da mu je Vrhovni sud SR Hrvatske smanjio zatvor na pola godine, što je u Zagrebu i Staroj Gradišci odrobijao s Vladom Gotovcem, koga je i portretirao kako plete košare na prisilnom radu. Nije ga ni Republika Hrvatska mnogo šljivila: prvu samostalnu izložbu imao je tek 1995, a dug mu je donekle bio vraćen 1997, s retrospektivom u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Trumbetaš nam je danas neprocjenjiv kao svjedok prošlosti, no postao nam je i suvremenik. Tontschek, ali sada s cijelom obitelji, opet odlazi, i to bez iluzije o privremenosti; možda su mansarde u Irskoj u 21. stoljeću ljepše nego u Njemačkoj 1975, ali bit je ista: jedni su prisiljeni otići, drugi im uzimaju više nego što daju.