Roman o rađanju nacizma i nesretnim ljubavima

Čudni su ponekad putovi nastanka knjiga; takav je, sličan, slučaj i s romanom Gorana Tribusona Vilinska priča. Urednik u zagrebačkom nakladniku Egmont Zoran Maljković tražio je od pisca da ponovo tiska njegovu zbirku priča Zvijezda kabarea (1998), za koju je autor dobio Krležinu nagradu. Prvo izdanje sadržavalo je šest priča – tri obujmom veća i tri manja teksta. Tribuson je predložio da u drugo izdanje doda dvije nove priče – jednu dužu i jednu kraću, tako da ih bude ukupno osam. Ali kad je ujesen 2020. počeo pisati planiranu oveću pripovijetku o producentu njemačkog UFA filma, Židovu koji pred antisemitskim nasiljem bježi 1938. iz Njemačke u Austriju misleći da ide u zemlju slobode i sigurnosti, Tribusonu se neočekivano dogodio – oveći roman od 330 stranica! Tako se pred čitateljima, koji su trebali dobiti Zvijezdu kabarea u nešto debljem izdanju od onog izvornoga (a tek ćemo vidjeti hoćemo li, kada i u kojem obliku tu izvrsnu zbirku ipak dočekati), pojavila knjiga koju ni pisac, ni urednik, a dakako ni publika uopće nisu imali u planu.

Izd. Egmont, Zagreb, 2021.

Već naslov novoga Tribusonova romana upućenijem će čitatelju biti signifikantan. On naime prilično jasno ukazuje na žanrovsku bliskost Vilinske priče sa Zvijezdom kabarea, pri čemu se prepoznaje nastojanje brižljiva autora da novi roman uskladi sa žanrovski vrlo kompaktnom zbirkom priča kojoj je bio namijenjen, ali na koncu u nju nije mogao biti uvršten. Tribusonov je roman neobičan i po tome što se njegova radnja, koja pokriva prvu polovinu 20. stoljeća, zbiva u Njemačkoj (Berlin, München, Regensburg) i Austriji (Beč) te što su svi likovi u romanu Nijemci. U hrvatskoj književnosti nije to baš svakodnevna pojava, ali ne djeluje ni šokantno. Tom dojmu zacijelo pridonosi i činjenica da se Tribuson prilično samouvjereno kreće (u literarnom smislu: uvjerljivo) kroz fikcijom obuhvaćen srednjoeuropski svijet, njegovu geografiju, povijest, kulturu i svakodnevicu.

Okvirno je Vilinska priča klasična proza o slabom pojedincu u žrvnju velike povijesti. Sam pisac ističe da su dvije ključne teme njegova teksta: nacizam, tj. rađanje i širenje te pošasti u Njemačkoj u sklopu kolektivnog nacionalnog ludila, i ljubav – priča o trima ženama koje su nesretno završile. Protagonist romana, Berlinac Max Linder, član „razmjerno ugledne i prosječno imućne porodice“, istodobno je i narator koji se bavi „koliko-toliko pouzdanim bilježenjem svoje sudbine, kao i sudbine ljudi koji se pojavljuju na ovim stranicama“. Naravno da s obzirom na tu perspektivu pripovjedača čitatelj opisani svijet vidi njegovim očima. Za sebe kaže da je „ne samo melankolik i pesimist nego i anarhoid“ koga ne brine što drugi ljudi misle, a sam na zbivanja oko sebe često gleda s ironijom koja se javlja kao obrambeni mehanizam. On je tip gubitnika, čovjeka koji neće odstupiti od nekih svojih moralnih pravila ni u situacijama u kojima sve ide na njegovu štetu. Tako u prvoj trećini romana opisuje svoje djetinjstvo bez roditeljske ljubavi i česte nesporazume i svađe s autoritarnim ocem, pa ne želeći pristati na njegove ucjene u vezi sa studijem odlučno napušta roditeljsku kuću i odlazi u neizvjesnost. Počinje se baviti različitim poslovima – prvo je običan policajac, s vremenom postaje cijenjen istražitelj na kriminalističkom odjelu minhenske policije, bavi se švercom duhanom i alkoholom na završetku Drugoga svjetskog rata, i na kraju postaje agent za nekretnine.

Max je čovjek koji ne voli politiku niti ga ona zanima, no u vrijeme u kojem živi sve je politika, osobito u Njemačkoj, pa joj ni on ne može umaknuti. Tako se pred čitateljem pojavljuje cijela politička panorama Njemačke u prvoj polovini 20. stoljeća – dva svjetska rata, nevjerojatna inflacija, nestabilnost i depresija, gospodarstvo na koljenima, glad, bijeda, učestale pobune i ulični okršaji, osnivanje koncentracijskih logora. U romaneskna zbivanja ugrađene su i dvije Maxove velike ljubavi – jedna mladenačka, sa Sonjom, djevojkom koja je tragično skončala našavši se slučajno u unakrsnoj vatri u nekoj minhenskoj ulici, i druga, iz kasnijeg vremena, sa suprugom Friedom, koja je završila njezinim preljubom i Maxovim trajnim odlaskom. Treća tragična ljubavna priča, puna tajnovitosti i postupaka iz repertoara fantastične proze, pripada Maxovu prijatelju Jacku Rossu, pravim imenom Jakobu Rosensternu, poznatom filmašu, Židovu kojemu život doslovno visi o koncu, a on je duboko uvjeren da ga od zla čuva njegova vila Jutte.

Ako bismo Vilinsku priču uvjetno označili fantastičnim realizmom, vjerojatno bismo bili najbliže globalnom žanrovskom određenju toga Tribusonova romana. Ali, kao što se to u nekim knjigama našeg pisca zna dogoditi, stvari su obično složenije pa se tako ovdje početak teksta čita kao roman o odgoju, a završetak tendira fantastici. Osim tih, u romanu se prepleću elementi bajke, povijesnog, ljubavnog i kriminalističkog romana. Svi su ti različiti žanrovski elementi upotrijebljeni funkcionalno i svi su posloženi tako da se ne tuku i ne gunđaju jedni protiv drugih, nego se međusobno dopunjuju i objašnjavaju. Na jednome mjestu okupljena gotovo sva Tribusonova najbolja spisateljska iskustva.

Kad bi se ovaj roman pojavio u njemačkom prijevodu i na njemačkom tržištu, silno bi me zanimali komentari tamošnje kritike. Ali, tko zna? Možda ipak…