POSLJEDNJI BOEM

U Vijencu od 14. siječnja osvrnuo sam se na nekoliko velikih autora, a s posebnim divljenjem na Tina Ujevića, najvećega hrvatskog pjesnika uopće. S divljenjem već i stoga što su njegova djela nastajala pod osobitim okolnostima, nepovoljnima za usredotočen rad. Podudaralo se što sam posljednjih tjedana ponovno čitao Tinove prozne knjige Skalpel kaosa i Ljudi za vratima gostionice (obje objavljene 1938. godine), a u isti se mah latio knjige koju sam čitao prije četrdeset godina. To je djelo njemačkog povjesničara književnosti Helmuta Kreuzera Die Boheme (1968). Autor za Ujevića nije čuo, svakako ga ne spominje, što ne iznenađuje jer potvrđuje staru konstataciju da se u zapadnoj Europi slavica ne čitaju.

No bez obzira na to, Kreuzerova je knjiga obuhvatno djelo, koja pojavu i narav boeme prikazuje s mnogih gledišta. Evo ishodišne definicije:

„Boema je naziv za intelektualnu supkulturu, osobito unutar građanskoga posjedničkog društva, koja se sastoji od rubnih skupina zaokupljenih književnim, likovnim ili glazbenim aktivnostima ili ambicijama; te su skupine obilježene izazovno negrađanskim ili protugrađanskim pogledima i ponašanjem. Boema tvori antagonističku komplementarnu pojavu u usporedbi s prilagođenim srednjim slojevima takvih industrijskih društava koja pružaju prostor za individualistička shvaćanja...“

Boema odumire, dodaje Kreuzer, kad je umjetnost društveno posve definirana svrhovitošću, u koju je uključena i provokacija. (Filozof Peter Sloterdijk, dodat ću, ustvrdio je da izazov prestaje kad se pojavljuju „diplomirani dadaisti“.)

Tin Ujević u zagrebačkoj gostioni Blato (danas Tip-Top) oko 1950.

Najveća njemačka pjesnikinja

Naziv potječe, kako tumači Kreuzer, iz Francuske u petnaestom stoljeću kad su se Cigani, navodno pridošli iz Češke, nazivali boemima (bohémiens). Naziv je obilježavao predodžbu o neurednom, raspuštenom životu, u kojemu se prožimaju stvarno siromaštvo i buntovno ponašanje. U Parizu je naziv stekao popularnost nakon objavljivanja romana Scenes de la vie de bohème, dakle Prizora iz boemskog života pisca Henrija Murgera (1849), koji je i sam mogao biti predložak svom djelu. Živeći u oskudici, krajnje nesređeno, rano je umro. Možda bi njegov roman brzo ili svakako brže pao u zaborav da mu nije doista trajnu popularnost pribavila istoimena Puccinijeva opera (1896). Formula uspjeha bio je spoj ugođajnosti u pitoresknim prizorima i lako pamtljive glazbe u stilu belkanta. Jedan je tadanji talijanski kritičar ustvrdio da će kod mnogih ljudi predodžba o boemskoj egzistenciji ostati živa upravo na temelju Puccinijeva djela.

Kreuzerova monografija, međutim, vodi u daleku prošlost, ističući da je boemskog života bilo i prije usvajanja naziva. Najbolji je primjer francuski pjesnik François Villon, koji je živio oko sredine petnaestog stoljeća, i kojega bismo prema mjerilima devetnaestog stoljeća morali ubrojiti među klasične boeme. Život bez stalna boravišta, raskalašenost i kriminal trase su njegova kratka puta. I njegova je poezija po svojim motivskim i stilskim obilježjima iskaz o boemskom životu. Kreće se u rasponu između elegijske riječi o prolaznosti do sarkazama i cinizama.

Među boemskim ličnostima „predboemskih“ vremena mjesto je i Christopheru Marloweu, engleskom dramatičaru Shakespeareova razdoblja, koji je napose poznat po svojoj inačici njemačke pripovijetke o Faustu. Premda je stekao solidnu naobrazbu i šanse za političku karijeru, zaglibio je u neurednu životu, na rubu nasilja.

Klasično razdoblje boeme, koje se proteže od devetnaestog stoljeća u dvadeseto, pruža mnoštvo velikih imena. Svim današnjim mjerilima o boemi odgovaraju tako velike književne ličnosti kao što su Poe, Whitman, Baudelaire, Verlaine, Rimbaud, donekle Matoš, Hašek, Henry Miller, a među tipičnim berlinskim boemima jedna je žena, Else Lasker-Schüler, najveća pjesnikinja u povijesti njemačke književnosti.

U njezinu stvaralaštvu nižu se antologijske pjesme. Njezina pjesma Stari tibetanski sag (Ein alter Tibetteppich) jedna je od najljepših pjesama njemačkog ekspresionizma. Njezin noćni život u berlinskim kavanama i njezina provokativna vanjština bili su legendarni. Posebno prisan prijatelj bio joj je Gottfried Benn, kojega je obožavala. Židovskog podrijetla, pošla je godine 1933. u emigraciju. Umrla je 1945. u Jeruzalemu, gdje je 1943. objavljena (u originalu) njezina posljednja zbirka lirike: Moj modri klavir (Mein blaues Klavier). Nekrolog što ga je Benn napisao jedan je od njegovih najsavršenijih proznih tekstova. Prevest ću nekoliko odlomaka iz njega jer sadrži niz posebno sugestivnih i dirljivih opisa boemske egzistencije.

„Else je stanovala (tada, prije Prvoga svjetskog rata) u sobi s tuđim pokućstvom, a otad, sve do smrti, nikad nije imala vlastit stan, smještavala se uvijek u tijesne sobice, u kojima je bilo mjesta samo za njezine igračke i lutke. (...) Nije se redovito hranila, često je jela samo orahe i voće. Nerijetko je noćila na klupama, a cijeloga je života bila siromašna. (...) A to je bila najveća pjesnikinja koju je Njemačka ikad imala. Njezine su teme bile mahom židovske, mašta orijentalna, ali jezik joj je bio njemački, snažan, bogat i nježan, jezik zreo i milozvučan, u svakom trenu potekao iz jezgre stvaralačke snage.“

Tin Ujević, kojemu se sad približavam, poznavao je pojedine njezine pjesme, a u hrvatskom prevodilaštvu ona je zaslugom Ota Šolca dostojno zastupljena.

Tin posljednji predstavnik autentične boeme

U objema je Tinovim proznim knjigama mnogo osvrta na boeme i boemski život, no dakako nije mogao spominjati sebe, premda je, uvjeren sam, bio svjestan činjenice da je on posljednji predstavnik autentične boeme.

Kreuzer doduše upozorava na pojavu specifične pop-supkulture potkraj šezdesetih godina u Sjedinjenim Državama – pokreta nazvana hippies, koji se može tumačiti kao oblik nove, kolektivne boeme. Ponegdje moderni nomadi, hipijevci su zagovarali pacifizam, osudu rata u Vijetnamu, kolektivnu svijest, a osobito izazovno antigrađanski izgled u stilu šarene egzotike. Ideologija je uključivala i oslobođenu seksualnost. Po nekim uvjerenjima hipijevci su bili srodni studentskim šezdesetosmašima u zapadnoj Europi, ali s razlikom što je europski bunt bio „u građanskim odijelima“, a ne u ruhu slikovite egzotike. (Usput rečeno, ta američka mladež nije znala da nehotice oponaša oblike prosvjeda protiv građanskih konvencija kakvi su se oko godine 1900. očitovali u Njemačkoj i u švicarsko-talijanskim krajevima. Pod nazivom „alternativni pokreti“ dugokosi su se zanesenjaci udaljavali od građanskih konvencija i težili za takozvanim jednostavnim životom izvan gradova, promičući zemljoradnju, kolektivizam i oblike odgoja djece što su ga nazivali antiautoritativnim. Umjesto šarenih krpica draži im je bio, kad god je to bilo moguće, nudizam. Tkanena vrpca oko glave u visini čela, jedan od znakova hipijevske vanjštine, bio je već kod pobornika zdravog života, reformista, jedan od znakova prepoznavanja.)

Postoji, međutim, bitna razlika kod kolektivnih pokreta, koliko god se oni približavali nekim obilježjima europske boeme prve polovice dvadesetog stoljeća. U njoj nema organizirana kolektivizma, ona je individualistička. Tin Ujević, ustvrdio sam, jedna je od najizvornijih ličnosti tih krugova. Neki su njegovi suvremenici manje-više glumili boeme, ali nisu bili bez stana i nisu se zadovoljili sadržajem jednog kovčega kao Tin, ako slučajno nije nosio torbu za knjige. Što je bilo u legendarnom kovčegu? Njegov je sadržaj najživlja slika o duhu boeme. Riječ knjiga primjerena je natuknica jer je preda mnom izdanje Tin Ujević: Izabrani prozni sastavci (Matica hrvatska, 2006). Glavni Tinovi eseji o duhu i kulturnom položaju boeme nalaze se u Skalpelu kaosa, dakako ondje gdje već naslovi eseja upućuju na temu. Zaustavit ću se na tekstu Boema i moderna umjetnost, koji počinje smotrom pitanja. Nitko neće od pjesnika i esejista očekivati znanstveno razrađenu definiciju. Treba citirati i vidjeti kamo put vodi. Evo početka:

„Riječ boema spada među čarobne formule koje je teško definisati ili jasno opisati. No doduše nelako se definiše šik i flirt (...), pa ipak znanje o šiku i flirtu zaustavlja se u određenim čvrstim granicama. Međutim, flotantna historija boeme obuhvata toliko raznolikih pojava da ih je nemoguće svrstati, na prvi pogled, u jedan pojam. Boema svakako odražava i neko društveno stanje, ako ne klasu, ali ona je u prvome redu duševno stanje...“

Intelektualni proletarijat

Boema, nastavlja Tin, prestaje kada se knjiga industrijalizira ili pređe u žurnalistiku, reportažu. To je autorov sociološki pristup, kojemu je stalo do razlike između funkcionaliziranih književnih vrsta i oprečnog stvaralaštva, čiste umjetnosti. Najbliži je Tin novijim objašnjenjima (sjetimo se Kreuzera) kad ističe temeljni motiv boeme: njezin prosvjed protiv građanskih i malograđanskih konvencija, protiv ograničenosti i koristoljublja. Poentirano, Tin naziva boeme čak i „intelektualnim proletarijatom“. Posebnu važnost pripisuje okolnosti da se boema razvila u gradovima, dakle na tlu koje posjeduje bogatstvo kulturnog života pa je moguća i diferencijacija u oblicima života boeme.

„Velegrad joj daje živahni tempo. Ona je tada pokus đaka koji hoće da znadu više nego njihovi profesori. Na Balkanu prave boeme nema, jer nema razvijenoga velegradskoga života; boemi su samo pojedinci lišeni stvarne podloge na rodnoj grudi, nekako iskorijenjeni, suviše novi za svoju beživotnu paleoslovensku maticu.“

Čudimo se kad pročitamo da na Balkanu nema pravih boema. Tinovi oduži boravci u Beogradu i Sarajevu to opovrgavaju. Bio je skroman pa sebe nije spomenuo. Ali mi ne moramo biti skromni, nego ponosni što smo imali, i još imamo, jednog od najvećih boema-pjesnika na europskoj razini.