Pohvala Pavličićevoj izvrsnosti

U elektroničkom katalogu hrvatske matične knjižnične ustanove, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ime pisca Pavla Pavličića toliko se puta spominje da pretražitelja, slučajnog ili namjernog, ruka zaboli već i od sama krčenja puta tom šumom kataložnih zapisa. Tren prije no što se učini da kraja biti neće pojavi se brojka: 608. Kvantitativan je to, naravno, a ne kvalitativan presjek gotovo pola stoljeća duge spisateljske karijere i ne skrivaju svi zapisi podatke o izvornom autorstvu, tu su i prijevodi, ali i mnoga ponovljena, dopunjena ili jednostavno rasprodana pa dotiskivana Pavličićeva djela (roman za mlade Trojica u Trnju doživio je primjerice osamnaest izdanja), no zorno potkrepljuje činjenicu o plodnosti, ali i čitanosti Pavla Pavličića.

Dvodnevni je skup okupio više od 30 izlagača / Snimio MIRKO CVJETKO

Profesor, pisac, književni znanstvenik, prevoditelj i scenarist, rođen 16. kolovoza 1946. u Vukovaru iz kojeg nakon završene gimnazije seli kako bi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1969. diplomirao komparativnu književnost i talijanski jezik i književnost, iznimna je pojava na hrvatskoj književnoj i kulturnoj sceni. Kad 1974. na istom fakultetu doktorira s temom iz metrike, iza njega su već četiri godine znanstveno-nastavnog rada i zbirka priča Lađa od vode iz 1972. Dvjema će paralelnim, istom cilju usmjerenim trakama Pavličić voziti sve do nedavna umirovljenja, a o snazi, značenju i dosezima njegova utjecaja na sveukupnost hrvatskoga kulturnog identiteta svjedoči i dvodnevni skup održan 28. i 29. rujna u Palači Matice hrvatske, o 75. obljetnici slavljenikova života.

Već pola stoljeća najčitaniji pisac / Snimio Jurica GaloiĆ / PIXSELL

Nije to, upozorila je organizatorica Cvijeta Pavlović, prvi takav skup pa ni za iduću godinu najavljen zbornik radova neće biti prvi posvećen akademikovu radu, ali zasigurno jest najdubljega zarona jer pod svojim je okriljem okupio znanstvenike iz područja književnosti; teorije i komparatistike, etnologije, teorije filma, kazališnog života i knjižničare, a ponajviše pasionirane i pronicave čitatelje djela Pavla Pavličića. U dva su se dana za govornicom u Matici hrvatskoj izmijenila 34 govornika. I nije to bila „pohvala starosti“, kako sugerira naslov jednog od posljednjih autorovih djela ili „pohvala vršnjaštvu“, kakvim starost pokušava umotati Josip Laća. Bila je to, sažeto, „pohvala izvrsnosti“.

Pavličić književnik i Pavličić znanstvenik

Prisjetivši se kako je Pavličića od studentskih dana promatrala „kao spoj Poetike manirizma i Koraljnih vrata“, Tatjana Jukić kao da je cijelom skupu udarila ton. Fikcija se prepletala s fakcijom, a predsjednik Matice hrvatske, Stipe Botica, podsjetio je okupljene da se „ne događa često da se u jednoj osobi stvori – a stvaranje to nije kreativni čin Boga nego dobrim dijelom ljudski rad – osoba koja je u istoj mjeri književni znanstvenik i u književnosti, beletristici, osoba prvog reda.“

Neke od kolumni u Vijencu

Usto, malo je onih koji svoj rad isprepleću s toliko vještine da je gotovo nemoguće odvojiti Pavličića znanstvenika od Pavličića književnika u čiji se rad ulijevaju i tragovi svih prevedenih i pročitanih djela. Jer pisac je i prije literarnog ostvarenja čitatelj; Pavličić o tome govori i u posljednjoj u Vijencu objavljenoj kolumni, Natrag u garažu, velikom finalu Sanjarija samotnog vozača. Osvrćući se na svoju autorsku vožnju, šeretskim osmijehom protkanim riječima najavljuje svoje, nasreću po čitatelje, lažno povlačenje u garažu, a njih poziva da izađu na cestu.

Što se ondje ima pronaći? Više od stotinu djela ispisanih za gotovo pola stoljeća duge karijere, romane, knjige za djecu, putopise i memoarske zapise koji, zahvaljujući mnogostrukosti u njih upisanih značenja, otvaraju mogućnost proučavanja znanosti o književnosti. Miroslav Bertoša u svojem prilogu kaže kako se „Pavličić čita s olovkom u ruci jer on svojim iznimnim umijećem, erudicijom i naizgled nonšalantnom logikom uspijeva čitatelja odvesti na staze saznanja i vrhunce spoznaje do kojih nikad ne bi uspio dospjeti sam.“

Razvidno je to bilo već s prvom, spomenutom, zbirkom nastalom na valu hrvatskih fantastičara, koja se smatra programatskim tekstom generacije. Fantastično se ocrtava i u kasnijim kriminalističkim autorovim romanima; Lucijana Armanda Šundov govorila je o u fantastično zavijenoj intertekstualnosti i metanarativnosti romana Koraljna vrata, Pokora, Večernji akt i Škola pisanja te ističe autorovu snažnu zainteresiranost za odnos književnosti i zbilje te autoreferencijalnost, obilježje njegovih znanstvenih djela, te zaključuje da „autor u svoje djelo ugrađuje raspravu o tome je li u današnjem svijetu moguće biti originalan“ te kako ona „na površinskom sloju vrlo jednostavna, u dubinskom koriste intertekstualnost i autoreferencijalnost kako bi poslala poruku o svrsishodnosti književnosti, o njezinu utjecaju na zbilju i originalnost.“

Armanda u njima prepoznaje eksplicitnu kritiku manjkavosti suvremenih društava zasnovanih na povijesnim lažima, dok se Ivan Bošković osvrće na pitanje niskog stupnja Pavličićeve spisateljske društvene angažiranosti. U akademskoj zajednici, naime, i danas prevladava stav o trivijalnosti žanrovske književnosti, što koči ostvarenje mogućnosti iščitavanja slike stvarnosti iz njezinih djela, no Bošković podcrtava kako Pavličićeva književnost na ta pitanja odgovara „posredno jer, iako se u njoj klonio izravna dokumentiranja zbilje, u njezinu govoru sadržaji su koji sugeriraju prepoznatljiv društveno-politički obruč.“ Podsjeća Bošković i da je potrebno imati u vidu piščev odnos prema društvenoj stvarnosti, posve drukčiji od onog kakvim ga percipira tradicionalna književna historiografija.

Pavličić je, svakako, i pisac morala i aktualiteta. Čak i kad piše ili se prisjeća nekih davnih momenata, on u njih i nehotice upisuje dašak suvremenosti. Tako se u zapisima o Vukovaru podsjeća grada kakav je nekad bio, strukture i raznolikosti njegova stanovništva i vrlo suptilno ukazuje na čimbenike potrebne da grad opet takvim postane.

Pisac morala i aktualiteta

Kao scenarist, u hrvatsku se filmsku enciklopediju upisao radom na Ritmu zločina Zorana Tadića, a kao prevoditelj obol je dao približavajući hrvatskom čitateljstvu djela talijanske književnosti, prije svega Itala Calvina.

Valja istaknuti i da Pavao Pavličić svojim autorstvom ruši mnoge stereotipe, pa i onaj o nepopularnosti hrvatskih autora među domaćim čitateljima jer dvije ga velike narodne knjižnice; knjižnična mreža Grada Zagreba i riječka Gradska knjižnica, u posljednjih nekoliko godina svrstavaju među najposuđivanije, samim time i najčitanije, autore iz središnjeg fonda, a njegovi romani prepuni pustolovina nisu mrski ni dječjoj publici.

Stoga, naposljetku, možemo zaključiti da Pavao Pavličić doista jest autor čijem se djelu počast najlakše može odati dubinskim i zainteresiranim čitanjem, a mnogostrukost koja se pritom otvara s vremenom ne gubi na slojevitosti. Kada je 2013. autor napisao da „postoje tisuće razloga da se hrvatska književnost dokine, a ni jedan razlog da se i dalje održava na životu“, previdio je svoj i rad sličnih mu pisaca koji uvijek pišu s čitateljem na umu i ne dopuštaju da im njegova prisutnost ikad izmakne iz vida.