Od pakla do raja i natrag

Čak sedam stoljeća dijeli nas i veže uz Dantea, pjesnika čija se obljetnica smrti ove godine u cijelome svijetu obilježava brojnim kulturno-umjetničkim pothvatima vezanima uz njegovo književno remek-djelo, trajno upisano u srž europskog identiteta i kolektivne svijesti. U nas na tog velikana zapadne misli ponajprije nas podsjećaju Matica hrvatska i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, krovne domaće institucije čije je zajedničko poslanje poticanje i promicanje izvrsnosti te očuvanje stvarnih vrijednosti kako bi se društvo kontinuirano razvijalo u cjelini. Obljetnice su u tom smislu izvrsna prigoda za prisjećanje na prijelomne trenutke naše povijesti, kao i povijesti cijele naše kulture i civilizacije. Pa iako često ne prepoznajemo taj trenutak u stvarnom vremenu – na što je svojedobno upozoravao i Goethe – upravo će vrijeme dugoročno nepogrešivo iznjedriti stvarnu vrijednost koja sa svojim odjecima nimalo ne gubi, nego umnaža utjecaj i energiju.

Autentičnost pritom biva očuvana, jer ona ionako ne može preživjeti bez interpretacija, i možda je zato Novalis smatrao da „pjesma mora biti duboka poput čovjeka“ nudeći tako neiscrpne mogućnosti čitanja i tumačenja koje će neprestano osuvremenjivati izvornu misao. U tim cikličkim repeticijama originalna slika svijeta slobodno se širi i drugim granama umjetnosti, njihovim medijima, ali također svim područjima čovjekova djelovanja uopće, kao i epohama koje su se stoljećima izmjenjivale otvarajući i zatvarajući svoje krugove, zato bez ustručavanja možemo reći da slaveći Dantea ove godine slavimo i vlastitu kulturu, koja bi sigurno bila bitno drukčija da u kamenu temeljcu nema ugrađenu viziju Božanstvene komedije.

Matičin prinos
Danteovu jubileju

U tom duhu 14. rujna, na samu obljetnicu Danteove smrti, održan je Hommage Danteu Alighieriju, na kojemu je književni tajnik Matice hrvatske Božidar Petrač najavio i predstavio skori izlazak njegova prijevoda prve kantike spomenutoga vrhunca svjetske književnosti, u cilju da se povrh niza cjelovitih hrvatskih izdanja, od kojih prvi prijevod potpisuje Marko Marulić, sada ostvari i jedinstvo Danteova izvornika i suvremenoga književnog, dakle živoga hrvatskog jezika. Toj se svečanosti pridružio i Milan Bešlić kako bi predstavio nimalo manje važnu i vrijednu likovnu dionicu najnovijeg izdanja Matice hrvatske, a unatoč tomu što će se prijevod objavljivati postupno – svake godine po jedna kantika – od 24. rujna svi su likovni prilozi šestorice pozvanih umjetnika – Vatroslava Kuliša, Tomislava Buntaka, Zlatka Kesera, Igora Rončevića, Antuna Borisa Švaljeka i Kuzme Kovačića – dostupni javnosti na izložbi Dante u djelima suvremenih hrvatskih umjetnika postavljenoj u Kabinetu grafike HAZU. Kao autor izložbe i teksta, u pratećem deplijanu Bešlić je istaknuo: „Šest suvremenih hrvatskih umjetnika ispisalo je svoju stranicu Božanstvene komedije u likovnom jeziku, čvrsto je ukoričivši u knjigu koja nesmanjenim intenzitetom privlači umjetnike. Oni u Danteovim zvonkim rimama i slikovitim tercinama permanentno otkrivaju začudne predjele duhovnosti i slojevitu strukturu ljudskoga bića, da bi svoje djelo oblikovali produbljujući ujedno i sam pjesnikov glas novom izražajnom snagom u drugome, likovnom mediju.“

Iz postava izložbe / Snimio MIRKO CVJETKO

Alegorija goleme
vizualne energije

U razgovoru nam Bešlić također otkriva da je „sukladno trima tematskim cjelinama spjeva, poznatima kao Pakao, Čistilište i Raj, oblikovao tri prostora Kabineta grafike HAZU kao tri duhovna stanja, kako bi koncepcija likovnog postava, kao i novi prijevod knjige, ponudili suvremeno viđenje Dantea. Tako su različitost poetika i bogatstvo likovnog izraza povezani u jedinstvenu cjelinu pružajući analizu i figuralnoga i apstraktnoga, jer Dante je stvorio alegoriju goleme vizualne energije koja je sada, kao i stoljećima dosad, bila i ostala rudnik za likovne umjetnike.“ Pa ipak, kao što je zapadna kultura na svojim počecima u antici pronašla uporište za vlastiti razvitak, ni Dante zakoračivši u pakao nije ništa manje poput djeteta tražio ruku starca koja će ga voditi bespućima neistražena prostora. Pronašao ju je u antičkom klasiku rimske književnosti Vergiliju, a kad su zajedno krenuli na put već postojeće tisućljetne mudrosti, ona je ostala integrirana u zapadnu sliku svijeta koja je opstala sve do danas.

U svim interpretacijama Dante nimalo nije izgubio svoja svojstva – u cijelosti su sačuvani tragovi ljudskosti koji se u svakome novom ciklusu trebaju obnoviti i preporoditi

Ta se analogija ponavlja i ulaskom u prvi prostor izložbe, jer čim posjetitelj naglo propadne u grotlo Pakla spržen užarenim koloritom Kuliševih platna velikog formata, smjesta postaje jasno da ga u taj, kao i sve iduće krugove, poput Vergilija uvodi upravo Bešlić. On tako Kuliševu kolorističku gestu goleme vizualne energije, čija vatrena buktinja nestrpljivo čeka priliku da proguta još jednu dušu, odmah smiruje kontrastnim prostorom monokromatskoga pripovjednog karaktera, ne bi li Buntakovi crteži kreirani crnim tušem gotovo dokumentaristički dopustili praćenje s distance prizora pjevanja u maniri grafika starih majstora, pritom se najdoslovnije od svih izloženih radova približivši Danteovoj pisanoj riječi. Sljedeći je prostor posvećen Čistilištu, u kojemu nas dočekuje Keserov zagonetan lutalački svijet obilježen neodlučnošću, no upravo unutarnja borba između svjetlosti i tame zrcali slobodnu volju razvijajući ambivalentnost umjetnikovih čovjekolikih figura do točke neodrživosti, što udovima raščetvorenih tijela ponekad dopušta da se kreću svaki svojim putem. U istom se prostoru nalazi i Rončevićeva suptilnija interpretacija toga mjesta oprosta, kojom on kao još jedan majstor kolorita izražava neodlučnost primarno prigušenim tonskim nijansiranjem, da bi prava snaga njegovih platna proizišla iz slapova uljene boje kojom slikar kao da želi isprati sve grijehe ovoga svijeta. Odricanjem od figuracije, kao i suvremenim kompjutorskim doradama on je ostvario najsuvremeniju interpretaciju Danteovih stihova, osnažujući tako duhovnu i metafizičku dionicu svojeg slikarstva.

Poslije Rončevićevih introspektivnih platna slijedi obrat koji sve okreće naglavačke, a da red zapravo nije narušen: kao da horizontalni krugovi nisu bili dovoljni, autor izložbe odvodi nas u podrum poručujući kako je „nebo danas pod zemljom, a zlo povrh dobra“. Silazeći tako u Raj postaje jasno da Švaljekovi čudesni mali formati zrače takvom raskoši da bi njegove slike rajskog vrta svijetlile optimizmom i životnom radošću čak i da su okovane lancima. Ljepota njegovih vedrih prizora uzdiže podzemni prostor do najviših visina vodeći nas prema onome posljednjem – prostoru apsolutne svjetlosti, u kojemu nam umjesto zatvorena kiparskog tijela Kuzma Kovačić ovom prigodom nudi čisti prostor, a taj dijalektički zaokret njegovim dinamičnim siluetama kao u negativu dopušta da lebde nebeskim prostranstvom ne bi li vlastiti bitak ostvarile odlepršavši u nebitak. Kovačić tako svojim eteričnim akvarelima nastavlja napajati duboko korijenje zapadne čežnje za beskonačnosti u njezinu izvornom prostoru duhovnosti.

Središnja točka
kršćanske duhovnosti

U svima spomenutim interpretacijama Dante nimalo nije izgubio svoja svojstva – u cijelosti su sačuvani tragovi ljudskosti koji se u svakome novom ciklusu trebaju obnoviti i preporoditi u težnji za visinom i nebeskom čistoćom, pri čemu se do raja stiže kroz pakao i čistilište u stalnoj preobrazbi podsjećajući da je Božanstvena komedija također središnja točka kršćanske duhovnosti. Pa ipak, nakon Švaljekovih rajskih vrtova i bestežinskoga Kovačićeva bezgraničnog prostora, da bi napustio prostor Kabineta grafike HAZU, posjetitelj mora ponovno proći cijelim putem zatvarajući tako i on poput Dantea ne samo krug Božanstvene komedije nego i izložbe koja u Zagrebu ostaje otvorena do 17. listopada, nakon čega će putovati hrvatskima sveučilišnim gradovima Osijekom, Splitom, Rijekom i Pulom, a potom će prijeći hrvatske granice kako bi poslije Mostara gostovala u Trstu, Firenci i Rimu.