OBRANA JERUZALEMA (poema, središnja pjevanja)

 - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Četvrto pjevanje

Dosta mi je djece

Koja ne žele odrasti.

Dosta mi je roditelja

Koji žele nalikovati

Svojoj djeci.

Dosta mi je suvišnih znanja,

Sociologije, psihologije, teologije i filozofije.

Dosta mi je poezije

Koju nitko ne čita.

Dosta mi je vina

Kojim se ne mogu opiti,

Dosta mi je vjere

Kojoj nitko nije vjeran,

Dosta mi je vođa

Za koje ne znamo

Kamo idu.

Dosta mi je sljedbenika

Koji ne propituju svoje vođe.

Dosta mi je sljedbenika

Koji neprekidno propituju svoje vođe.

Dosta mi je svijeta

Koji je sobom zasićen.

Dosta mi je ljudi

Koji unatoč sitosti

Ne prestaju jesti.

Dosta mi je ljubavi

Koja se produžava iz navike.

Dosta mi je hrabrosti

Koja ne priznaje da je

Sazdana na strahu.

Dosta mi je straha

Koji se odbija

Preobraziti u hrabrost.

Dosta mi je mlakih i mlitavih.

Dosta mi je uigrane

I uvježbane snage.

Dosta mi je laži

Za koju svi znaju da je laž

I na koju unatoč toj spoznaji pristaju.

Dosta mi je simbola

Ispražnjenih od značenja.

Dosta mi je umjetnosti

Koju nitko ne voli.

Dosta mi je svećenika

Koji drže mlake propovijedi

Što ne razgorijevaju srca.

Dosta mi je očeva i majki

Uplašenih starošću.

Dosta mi je djece

Koja se boje odrasti.

Dosta mi je djevica

Koje svoju nevinost darivaju

Bešćutnim muškarcima.

Dosta mi je bešćutnih muškaraca

Kojima je stalo do razdjevičenja

Djevojaka koje ne vole.

Dosta mi je zla i zloga

Koji se prerušava

U filantrope i dobrotvore

Koji na svojim dobročinstvima

Zarađuju milijarde.

Dosta mi je popravljača svijeta

Koji svaki put ovaj svijet

Nepovratno pokvare.

Dosta mi je političara

Koji su kupljeni od bogataša.

Dosta mi je bogataša

Koji kupuju političare.

Dosta mi je Svjetskog gospodarskog foruma,

 Sastanaka moćnika u Davosu

I njihovih slugu:

Sotonista, komunista i nacista.

Dosta mi je globalista i fašista

I onih koji su nas do jučer

Plašili novim ledenim dobom,

A sada nas plaše

Globalnim zatopljenjem.

Dosta mi je liječnika

Koji preziru pacijente.

Dosta mi je pacijenata

Koji preziru liječnike

Što im spašavaju živote.

Dosta mi je istina

Koje se ne smiju propitkivati.

Dosta mi je ljudi koji ni u što ne vjeruju.

Dosta mi je ljudi

Koji svakome povjeruju.

Dosta mi je sumnje

Koja ne traga za istinom.

Dosta mi je sumnje

Koja sama u sebi uživa.

Dosta mi je molitve

Slične lošoj deklamaciji.

Dosta mi je intelektualne oholosti

I onih koji je uzgajaju

Poput cvijeća.

Dosta mi je svijeta

Za koji više nitko

Nije spreman umrijeti.

Dosta mi je svijeta

U kome se živi po inerciji.

Dosta mi je ljudi

Koji se ne raduju životu.

Dosta mi je ljudi

Koji preziru život.

Dosta mi je onih

Kojima je svega dosta

A da pri tome

Ne sanjaju bolji svijet.

Dosta mi je filozofa

Koji se iscrpljuju

Objašnjavajući što je neki filozof

Želio reći.

Dosta mi je književnika

Koji osporavaju druge književnike,

Umjesto da stvaraju svoja djela.

Dosta mi je žena

Što žive s muževima koje ne vole.

Dosta mi je muževa

Što žive sa ženama koje preziru.

Dosta mi je žena

Koje vjeruju

Da će nakon plastične operacije lica

Zadržati prirodan osmijeh.

Dosta mi je glumaca

Koji ne sagorijevaju na pozornici.

Dosta mi je umorne Europe

I prepotentne Amerike.

Dosta mi je onih

Koji žele nad drugima dominirati.

Dosta mi je onih koji se vole

Drugima podređivati.

Dosta mi je ljudi

Koji misle da će svijet

Sam sebe spasiti.

Dosta mi je ljudi

Koji za sve krive Boga

A da nisu spremni

Ništa učiniti

Da njihov život postane smisleniji.

Dosta mi je onih

Koji se pretvaraju da je sve u redu.

Dosta mi je onih

Koji se zaklinju

U naše svetinje

A da ih ne poznaju

I ne vide da im svetost blijedi

Zbog njihove nevjere.

Dosta mi je onih

Koji vjeruju u Jeruzalem,

A  pretvaraju se da ne primjećuju

Kako se Jeruzalem rastače i razara.

Dosta mi je onih

Koji se pretvaraju

Da će Jeruzalem

Sam sebe obraniti.

Dosta mi je svih

Koji se pretvaraju

Da ovaj glas ne čuju.

Jer moj glas nije moj glas.

Jer moj krik nije moj krik.

To je vaš glas i vaš krik.

I već je vrijeme da shvatite

Kako sami sebe morate probuditi

Iz tog sna

Koji niste zavrijedili svojom budnošću.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Peto pjevanje

Jeruzalem je jedan i nedjeljiv.

Baš kao što je i zlatno tele

Jedno i nedjeljivo.

Baš kao što si i ti

Jedan i nedjeljiv.

Na kraju vremena

Ostat ćeš sam sa sobom.

Na kraju vremena

Razvidnim će se pokazati

Jedno od ovoga dvoga:

Ili si se poklonio Jeruzalemu,

Ili si se poklonio zlatnom teletu.

Na kraju vremena

Bit ćeš gol

I vidjet ćeš sebe

Onakvim kakav si uistinu.

Pouzdano znam

Da će tvoje ruke

Tada biti prazne.

U trenutku nakon posljednjeg trenutka

Svačije će ruke biti prazne.

Ništa sa sobom

Nećeš ponijeti s ovoga svijeta.

Molim te, ne dopusti

Da ti na koncu duša i duh budu prazni

Poput tvojih ruku.

Ne dopusti da tvoje sjećanje

Na prohujali život

Odiše prazninom.

Ili tugom, jer se nisi

Ranije probudio iz nedostojnog sna

Znaj da nema tužnijeg bića

Od čovjeka

Koji je umro

Prije svoje smrti.

Nema tužnijeg čovjeka

Od onoga kojeg je glas pozvao

Na obranu Jeruzalema,

A on se na poziv oglušio.

Ne opravdavaj sebe

Neuvjerljivim  izlikama,

Od toga neće biti koristi,

Jer nikada nitko

Samoga sebe nije opravdao.

Nikada nitko nije

Samoga sebe iskupio.

Nikada nitko nije za sebe posvjedočio.

Pokušaj se prisjetiti

Postoji li itko na ovome svijetu

Tko bi za tebe mogao posvjedočiti

Tko bi se za tebe želio žrtvovati.

Tko bi tebe želio iskupiti.

Ako i postoji takva osoba,

Prisjeti se kakav si bio

Prema njoj u prošlosti.

Pokušaj se prisjetiti

Je li tvoj sveukupni život

Bio išta više od pukog trajanja

I jesi li ikada

Bar na trenutak

Bio nešto više

Od nakupine bezvrijednih atoma.

Zagledaj se

U tu ruševinu

Od svoga života

I pronađi bar jedan trenutak

U kome nadilaziš

Svoju sebičnost.

Danas si za dva dana

Bliži odlasku

Nego što si bio prekjučer.

Danas si za dva dana

Više mrtav

Nego što si bio mrtvim prekjučer.

Danas si još više

Nitko i ništa

Nego u danima djetinjstva

Dok se činilo

Da ćeš od svoje budućnosti

Izgraditi nešto vrijedno.

Prisjeti se trenutka

Kada si prvi put odustao

I odmahnuo rukom.

A prisjeti se i onoga trenutka

Kada si prvi put  pomislio

Da i ti možeš biti

Nešto više od

Nakupine bezvrijednih atoma.

Možda bi se na tom sjećanju,

Na tom mutnom prisjećanju

Moglo nešto izgraditi.

Možda bi to mogao biti

Tvoj novi početak?

Možda bi se i ti

Mogao osjetiti građaninom Jeruzalema.

Možda i ti,

Braneći svoj jadni život

Od propadanja,

Obraniš nešto više

Od propadljivog tijela.