Nisam napisao roman o pandemiji, ovo je roman o ljubavi i smrti

Ovaj razgovor s Ivicom Prtenjačom, u povodu nagrade VBZ-a za roman Idemo kući, sine urednica naše književne rubrike Mira Muhoberac predložila je na redakcijskom kolegiju Vijenca u zgradi Matice hrvatske u četvrtak 23. rujna, a u nedjelju 26. rujna dogovorili smo da će ona osobno obaviti intervju. Pitanja je sugovorniku poslala sljedeći dan elektroničkim putem uz molbu da odgovori stignu do četvrtka 30. rujna u 10 sati. Sugovornik je razgovor dovršio u srijedu 29. rujna i poslao ga sljedeći dan prema dogovoru. No odgovor nije dobio. Miru je u tome spriječila iznenadna smrt toga četvrtka poslijepodne. Ovo je posljednji rad naše drage Mire. S piscem je razgovarala o njegovu novom romanu, s temom gubitka, smrti, rastajanja, ljubavi. Književnost se pretočila u život. Život se pretočio u književnost. (G. G.)

Izvor I.P.

Poštovani kolega Prtenjača, čestitam vam na Nagradi VBZ-a za roman godine, za roman Sine, idemo kući. Istu ste nagradu dobili za roman Brdo. Je li vas iznenadila?

Naravno, bila je vrlo jaka konkurencija, na natječaj su stigla 142 rukopisa iz četiri zemlje. No kako ja funkcioniram prema dedlajnima, uvijek si zadam neki rok do kada želim nešto završiti. Taj mi se datum za slanje na natječaj činio baš zgodnim, sjeo sam i tipkao, pa malo pustio da se stvar ohladi i poslao. Važno mi je imati neke vremenske gabarite i, naravno, cilj. Cilj nije bila nagrada, dakako, nego sam roman. Ono što će nastati. Novi svijet i novo uređenje već poznata, starog svijeta. Vrlo je slično bilo i s romanom koji spominjete, s Brdom, ta je knjiga dosad prevedena na sedam jezika, a posljednje njemačko izdanje u prijevodu Klausa Detlefa Olofa dobilo je sijaset sjajnih kritika u najjačim njemačkim medijima. Vrlo sam zahvalan svome prevodiocu, takav čovjek nevjerojatno je važan za našu književnost. Ne na jednom mjestu Nijemci su istaknuli izvrsnost njegova prijevoda mog romana.

Roman Sine, idemo kući sazdan je od teških emotivnih i suptilnih radosnih niti iz života jedne obitelji. Zašto se odlučujete za temu odlazaka i gubitaka koja, naslućujem, ima poveznicu s vašom obitelji?

Pa zato što je valjda život od te dvije sfere upravo najčvršće sazdan, teško je reći što naš život čini stvarnijim od gubitaka koje smo imali. U onom trenutku kad nešto gubite vidite cijelu stvar kao na dlanu, osjećate svu njezinu težinu i, jasno, vidite beskraj praznine po kojem morate proći. Trenutak u kojem se neumoljivo od nečega ili nekoga rastajemo na neki je način nerješiva emotivna klopka, enigma i teško podnošljivo stanje. Ali je to i trenutak ili vrijeme kad smo najjasnije oslonjeni na svoju stvarnost, na činjenice, na upornost tragičnosti ljudskog postojanja. I tu bitnu banalnost naše prolaznosti. U tom sam ambisu zapravo pronašao razlog za ovaj roman. Napisat ću ga da ne zaboravim ono što sam osjećao i to teško vrijeme u kojem sam bio. Ne samo ja naravno. I onda ću kroz to pisanje stvoriti još mnogo slika koje će iscijeliti one sumorne i nepodnošljive. Napisat ću priču o svemu.

Svojevrstan je lirski prolog unutarnji dijalog između mladoga oca i sina koji je bolestan i koji ima samo devet dana, potresna pretpovijest u kasniju narativnu strukturu?

Da, roman počinje tim strahom za novorođenče. Jedan se mladi otac u očaju obraća Bogu, ne baš pristojno, tražeći nekakvo zrnce utjehe i nade. Ta se utjeha i nada provlači cijelim romanom. Potraga za tim, ali i pokušaj da se to ostvari unutar protagonista ne prestaje, oni su istovremeno i hrabri i plahi. Donose odluke koje su do jučer bile veće od njih samih, okolnosti od njih čine odlučne ljude. Znate, tragična situacija okuplja ljude koji se vole na dubinski način, one koji se mrze rastjera na sve strane svijeta, to je energija te vrste događaja. Svima je u ovom romanu od početka sve jasno. Baš sve, međutim nisam siguran izgovara li itko od troje protagonista riječ smrt. Mislim da ne. Oni su zabavljeni malim bitkama, tim ulascima u bolnicu, prijevozom, koncentratorima kisika i time da se pacijentu odnese banana u bolnicu jer mu fali kalija. Život je tako potresan u tim trenucima, ganutljiv do svoje bizarne komičnosti. E i to sam htio postići, tu neku crtu oko usana, da se svemu tome možemo barem nasmiješiti. Mislim da se smiješim, rekao je Boris Maruna, kojeg sam baš nedavno čitao u svojoj radijskoj emisiji.

U samo tri poglavlja na ukupno 162 stranice razvija se moguće pomisliv sakralni triptih o ljubavi između neimenovanih osoba, sina, oca i majke u trenutku kad se otac bori s terminalnom bolešću u jednoj zagrebačkoj bolnici i kad majka i sin nastoje učiniti sve kako bi ocu bilo dobro. Kako je težina egzistencijalne situacije utjecala na stil vašega pisanja?

Dok sam pisao poeziju, knjige su nastajale tako da bih za svaku novu izmislio, uvjetno rečeno, nov jezik. Sve su te knjige različite i svjedoče o mogućnosti kreativnog rasta ili pada, kako god tko hoće. Ali svaka je različita, pisana drukčijom rukom. Naravno, ne namjerno. Poeziju osjećam prilično dubinski, i ona s vremenom nalazi pukotine kroz koje curi, svaki put drugačija.

Sličnu sam praksu ponavljao i u romanima, izvedba onoga prethodnog utjecala je na sljedeći. Prije ovog romana napisao sam jedan koji nije objavljen, te ponešto priča o djetinjstvu koje ću objaviti sljedeće godine. Iz tih priča, iz tog svijeta djetinjstva, došla je i odluka o ovom tekstu. Nisam mu prišao s predumišljajem, samo sam se pustio u zrakoprazni prostor vlastite tuge i bestežinski plutao, kao oni astronauti. S jednom razlikom, oni su se sve vrijeme smješkali, ja nisam. Premda me pisanje uvijek veselilo. Ova situacija sama je našla svoj tekst, nekako se prelila u te rečenice i njihovu jednostavnost. Ako usporedim ovaj tekst i recimo roman Plivač, podosta je razlika, prethodni sam roman pisao više s pozicije pisca, a ovaj pak više iz pozicije sina. U tom je smislu i odgovornost spram teksta drukčija. Ili da skratim, svaku sam svoju knjigu dosad smio i mogao pokvariti u većoj mjeri nego ovu, ovdje nisam mogao niti htio reći ništa drugo nego ono što mi je sve vrijeme bilo u grlu. Pisao sam brzo, jednostavno i izravno. A te su fotografije koje moj lik gleda dok čeka odlazak u bolnicu, u svojim nesanicama, bile poput nepresušnog izvora riječi i slika.

U upravo objavljenu poetskom romanu bavite se i teškom COVID-pandemijom i relativno ilegalnim dolascima majke s medicinskom maskom u bolnicu da bi što više bila uz muža. Divim se ljudima koji imaju takvu snagu.

Njihov je odnos bio toliko jednostavan. I savršen. Bezuvjetna i posvećena ljubav. Kako se čovjek tomu ne bi udivio. Rastao sam među ljudima koji su se sve vrijeme voljeli i posve pripadali jedno drugom. Zvuči patetično i demode, znam, ali ne sjećam se ni jedne svađe, ni jedne nesuglasice, nevjerojatno je kako je to dvoje ljudi bilo uklopljeno. Dijelom jer su oboje u život startali s egzistencijalne nule, oboje su kao djeca u Dalmaciji iskusili glad. I rano su se zajedno počeli boriti u životu. U ovom je slučaju majka bila ta koja zadnju dionicu trči sama. Uz nas ostale i naše pojedinačne samoće. A pandemija, pa ako se sjećate, počela je vrlo nevino ta priča. Nije to ništa, svi su govorili. Pa su se najednom zatvorile bolnice, ali evo, nekoliko puta akteri mog romana uspijevaju ući u tu sobu i proboraviti tamo možda koju minutu. Ovo nije roman o pandemiji, ne, ovo je roman o ljubavi. I smrti, naravno.

Beskrajna je ljubav sina prema ocu i mogućnost da ocu olakša bol ne nužno klasičnim medicinskim sredstvima jedna je od temeljnih provodnih niti ovoga romana.

Po antičkom obrascu sin bi trebao metaforički negdje i nekad ubiti oca. Ali u mom životu od toga nema ništa, ja sam iznevjerio sva ta očekivanja. Ne jednom. Svoga sam oca volio, vrlo brzo, valjda nisam imao ni deset godina, taj me blagi čovjek pustio da o svemu što me se ticalo odlučujem posve sam. Bio sam slobodno i sretno dijete, baš zato nikad nisam napravio nikakvu glupost. I zato sam kad je počeo pobolijevati okrenuo svijet naopačke ne bih li mu kako pomogao. A kad je došlo do završne epizode, bez ikakve sam dileme u svoje ruke uzeo njegov život, potpisao sve papire koje sam mogao da on krene na svoje posljednje putovanje. Bila je to rizična odluka i za mene teška i velika. Ali samo bih se sjetio kako mi je govorio: ti si pametan, ti odluči. I odlučio sam, teškom mukom preživio je prijevoz u svoje rodno selo i poživio još koji mjesec kao čovjek, pri punoj svijesti i s nama oko sebe. Uspio sam, onoliko koliko mi je ljudska mjera dopustila.

Pišete potpuno drukčije od naših suvremenika: u vašem se pisanju očituje beskrajna dobrota i iskrenost. Time se odupirete temeljnim težnjama senzacionalizma i šoka te zlobe i zloće u suvremenoj prozi. Kao da otvarate potpuno nov diskurs.

Moje je pisanje uz roditeljstvo iskonska moja emocija i potreba, tu nemam ostatka, nemam zalihe, nemam rezervnog položaja. U tome sam posve. I zato se često osjećam spašenim i sretnim. Hoću pisati o stvarima koje su meni kao čovjeku važne, o onome u čemu pronalazim smisao i besmisao, o svome životnom trenutku. Nisam opterećen uspjehom, ambicije su mi vrlo jednostavne. Napisati nešto što želim, za ljude koji će to željeti pročitati. Nema tu mnogo mudrosti, ali zato ima mnogo suštinske potrebe. Jedino dok pišem osjećam da radim nešto što me posve ispunjava i posve prazni. Osjećam puninu svoga tijela i prazninu svoje duše, ako se smijem tako poigrati. Tragam za dobrotom, da. Pa i onaj moj Viskonti, onaj magarčić iz Brda strigne ušima kad mu njegov novi vlasnik, prijatelj ili čuvar kaže: Nema ljepote bez dobrote!

Izd. VBZ, Zagreb, 2021.

Čini mi se da bismo roman mogli odrediti na prepletu psihološkog realizma i nježnoga romantizma. Slažete li se?

Slažem, naravno da se ne opterećujem bilo kakvim odrednicama dok pišem. Tada su mi druge stvari na pameti, isto tako i kad roman izađe. Nije moje da se smještam i da se sidrim, moje je da plovim i letim, ako je moguće, da proizvodim skladna čuda. Upravo me to zanima dok pišem, to skladno čudo, svi njegovi pomaci, kombinacije i rješenja. Jezik je neiscrpiv bazen, a poezija poetska osnovica za koju se nadam da sam je zauvijek usvojio i da je postala mojom, nevjerojatan generator ideja i tekstualnih rješenja. U svojoj sam davnoj pjesmi napisao da živim po oku, a da je srce zasad spašeno. U ovom sam romanu ta dva organa doveo u blizinu, pa tako srce opaža, a oko vrednuje ili tako nekako. Kritička recepcija mojih dosadašnjih romana bila je po meni sasvim u redu, kritika je bilo dosta i svaka je pogađala barem neki segment moje poetike. Bilo je naravno i ponešto kritika koje su posve promašivale bilo kakav segment moje poetike. Ali to sve skupa nije važno. U pisanju drugih o meni najvažnije mi je da mi oni kažu nešto što ne znam, čega u stvaranju nisam bio svjestan, da se rastvori neki kanal novog i drugačijeg razumijevanja.

Sinteza glasa dječaka i odrasloga čovjeka nova je kvaliteta ovoga romana. Pritom je spoj djetinjstva i odraslosti donesen suptilno, bez ishitrenosti. Koliko ste dugo pisali roman?

Pisao sam i pišem knjigu priča o djetinjstvu. Riječ je o kratkim prozama, neke nemaju ni jednu stranicu. Iz tog svijeta nastao je i ovaj roman. I naravno iz nedavne moje stvarnosti i sadašnjosti. Mislio sam o tome kako želim pisati o toj bolesti, o tom gubitku, ali nisam znao pronaći neki kontra­punkt, a to mi je vrlo važno, tako moje knjige nastaju, u tom nekom neću reći raskoraku, prije dvokoraku.

I onda je iz tog svijeta djetinjstva izronila ideja tih triju fotografija s tri različite svadbe. Dakle, suprotstavio sam melankolične partije, bezbrižno odrastanje, sa okrutnom stvarnošću zagrebačke bolnice. S borbom jednog čovjeka za kisik. Roman sam pisao pola godine. I inače moje knjige proze nastaju brzo jer kad ih pišem radim svaki dan, vrlo intenzivno o tome mislim. Pokušavam još u procesu vagati i odbacivati viškove, pisati roman kao što se piše pjesma, puštati da se slažu pa i nenadane rečenice, da nešto izraste iz sama jezika, da se tekst rađa iz sebe.

Dok sam radio u izdavaštvu, neki su ljudi dolazili i nudili romane koje nisu napisali. Kao, hajde vi meni objavite, obećajte da ćete objaviti, pa ću ja onda to napisati. To mi je uvijek bilo bizarno, jer pisanje romana nije odlazak u šoping, velika je to i zahtjevna avantura i to treba moći, treba se usuditi suočiti s vlastitom prazninom i nemoći. Ti su ljudi govorili iz potpunog neznanja. Rekao bih u redu, hajde vi natipkajte pedeset kartica pa dođite onda, donesite mi nešto. Nikad nitko ništa nije donio, a svoje su mi ideje razložili na višesatnom sastanku. Hoću reći da se tekst ne može podčiniti, ali da se može toliko uzbibati da se sam rađa i stvara. To su valjda umijeća koja dolaze iz talenta, ne iz odluke da se bude pisac.

Poeziju osjećam prilično dubinski, i ona s vremenom nalazi pukotine kroz koje curi, svaki put drugačija. Sličnu sam praksu ponavljao i u romanima, izvedba onog prethodnog utjecala je na sljedeći / Očuvanje kulture, izgradnja institucija iznutra, a ne njihovo urušavanje, jačanje slobodnih medija i svakako pismenosti trebali bi biti strateški projekti na osnovi kojih bi se popravio status i slobodnih umjetnika

U romanu donosite priču o pekaru, pekarevu sinu i pekarevoj ženi. Osim podsjećanja na vrijeme oskudice i siromaštva čini mi se da kruh možemo promatrati kao metaforu ili biblijski simbol?

Kruh, da. I u Brdu ga ima, na nekim drugim mjestima u mom pisanju također. Ja sam dijete pekara, unuk zemljoradnika. Stajao sam na kombajnu, vozio pšenicu u mlin, a u dugim i kišovitim riječkim večerima s ocem mijesio kruh na našem staklenom stolu. Bio sam zadivljen njegovim umijećem odvagivanja brašna i tijesta, a posebno time što je jednom rukom mijesio kruh, a drugom valjao nekakva peciva, sve u različitim smjerovima. A kruh je naravno i sve ostalo, ne moram to posebno tumačiti.

Što je potrebno da bi roman bio uspješan, osim autorova talenta?

Volja, motiv da se napiše. I da se u njega stavi sve što čovjek ima i nema, da se u te riječi preseli sve. Maruna lijepo kaže da će sjesti i u krvi, znoju i suzama nešto napisati. I kod mene je tako. Ako se to događa, ako je takav proces pisanja, ja sam sretan, roman je za mene već uspješan. Hoću proći kroz to pisanje kao nekakav ranjiv i svemoćan čovjek istovremeno.

Promocija ovoga i romana Brdo dogodila se u vašoj rodnoj Rijeci, koje ste se dotaknuli u nekim svojim pričama. Kakvim ocjenjujte književni život u Rijeci? Koje biste autore izdvojili?

Rijeka je zanimljiv, nenametljiv i pristojan grad. Ostala je nažalost bez svoje industrijske kičme i mnogošto se promijenilo. Ali tamo postoje ljudi koji vrijede i dobro pišu. Izdvojio bih Milorada Stojevića i Zorana Žmirića. No dolaze i nove generacije, nadam se dobrim tekstovima iz Rijeke, taj grad ima specifičnost koju treba napisati.

Osim ovoga najdraži mi je vaš roman Plivač, sjajna i potresna alegorija. Koji su vaši romani vama najdraži?

Hvala vam za Plivača, taj roman mi je poslije ovog zadnjeg najdraži moj roman. Tu sam pustio ruku, zabavljao sam se, tu sam najčvršće fabulirao i zapravo se najviše tu osjećam kao prozaik. Ali sad čekam što će donijeti Sine, idemo kući.

Donosite i potpuno specifičan pjesnički rukopis na našu poetsku scenu. Kako biste u desetak rečenica odredili svoje pjesništvo?

Desetak rečenica je previše, nemam ih. Poezija se sama, ako je živa, opire takvim tumačenjima. Posebno od strane autora. Moja poezija je tekst promjene, moja pratiteljica u raznim životnim dobima. Svaka moja knjiga skupljana je godinama, te su pjesme bili filteri za svakojake grubosti i očajanja, one su na kraju sve to smeće i sav taj natovareni užas pretvorila u zvijezde. Dok se god to bude događalo, dok god budem mogao osjetiti tu preobrazbu, to pročišćenje, ja ću ih nastojati pisati, pa makar u onoj krvi, znoju i suzama koje sam već spomenuo.

Godinama pratim vaše sjajne emisije na Hrvatskom radiju. Posebno mi je draga Metafora. Koliko je dugo stvarate?

Hvala vam, Metafora ide treću godinu i ja sam još vrlo motiviran. Zahvalan sam svojim urednicama što su mi ponudile tako sjajan termin na Prvom programu Hrvatskog radija, a posebno sam zahvalan na kreativnoj slobodi koju doista uživam. Ovo nije još jedna plink-plonk-emisija s poezijom i glazbom, barem ja tako mislim, ovdje je stvar ozbiljna i dramatična, koliko god moje vođenje i neke zgodne anegdotice možda govore suprotno. Šalamun kaže: poezija je najozbiljniji čin na svijetu / riječi drhte na papiru / kao tijela u ljubavi / ako su prave.

Nastupate i na Hrvatskoj televiziji, ponekad i oštrim komentarima. Što biste promijenili u hrvatskoj stvarnosti?

Eh, gotovo sve. Ali krucijalan je taj naš lakomisleni odnos prema svemu, zadržat ću se samo na kulturi i ekologiji. Dakle dvjema perifernim stvarima samo u nas. Kaže Ivan Rogić Nehajev u jednoj svojoj pjesmi: Čovječe, pazi kako držiš državu. Eto, to bih promijenio, mi našu državu slabo držimo, prosipamo mnogo velikih riječi, a onda devastiramo najvrednije.

Kao samostalni umjetnik najbolje možete procijeniti što se može poboljšati u njihovu statusu u ova teška vremena?

Pa čini mi se da bi upravo očuvanje kulture, izgradnja institucija iznutra, a ne njihovo urušavanje, jačanje slobodnih medija i svakako pismenosti trebali biti strateški projekti na osnovi kojih bi se popravio status i slobodnih umjetnika. Ako nemamo prostora, ne možemo djelovati. Vrlo je važna nezavisna scena, nju treba jačati, ti ljudi često rade u nemogućim uvjetima, a svoj posao odrade sjajno, vrlo često i uzornije nego institucionalizirani pogoni. Treba stalno proizvoditi život umjetnosti, on se neće sam događati. I, naravno, entuzijaste treba ohrabriti, a ne ubiti u pojam već na startu.

Koji su vam sljedeći planovi?

Plan mi je objaviti knjigu priča koju sam spomenuo, nadam se sredinom sljedeće godine, ovaj roman već se prevodi na njemački, engleski i makedonski, pa ću tu surađivati s prevoditeljima. Također imam i jedan roman u rukopisu za koji sam mislio da je gotov za objavljivanje, ali još ću malo na njemu raditi.

I naravno napokon snimiti film po romanu Brdo, to je sad u završnoj fazi, moj dragi prijatelj i redatelj Bruno Gamulin napravio je silan posao i sad bismo trebali stati iza kamere i snimiti to što pišemo već godinama. Glumci će biti sjajni, Viskonti je živ, sunce će sjati, a trajekti ploviti. To su moji planovi.

Hvala puno.

Mira.