Matica se treba čuvati ekstremizma bilo koje vrste

 U povodu nove nakladničke sezone s glavnim urednikom i potpredsjednikom Matice hrvatske dr. sc. Lukom Šeputom razgovaramo o novim Matičinim izdanjima i današnjem poslanju stožerne nacionalne kulturne ustanove koja će u veljači 2022. proslaviti 180. obljetnicu osnutka.

Snimio MIRKO CVJETKO

Prema podacima Zajednice nakladnika i knjižara, u Hrvatskoj djeluje oko 150 nakladnika. Gdje je unutar tog polja smještena Matica hrvatska i u čemu je posebnost njezine naklade?

Iako je brojka koju ste naveli impresivna, čini mi se da knjige u Hrvatskoj redovito objavljuje barem tri puta manje nakladnika, a možda i manje. Ako nadalje govorimo o nakladnicima čija produkcija premašuje 10 knjiga godišnje, tada se brojka ozbiljnih nakladnika zacijelo svodi tek na njih petnaest ili dvadeset. U svakom slučaju, i unutar takva suženog kruga zbivaju se zanimljive stvari. Nakladničko je polje raslojeno, nakladnici su se u pravilu specijalizirali za pojedine vrste izdanja pa neki pretežno objavljuju književnu prozu, neki sveučilišnu, znanstvenu literaturu, a neki stripove ili poeziju. Matica je unutar nakladničke scene pri vrhu prema važnosti knjiga koje objavljuje, a u pogledu nekih vrsta izdanja, kao što su, primjerice, knjige iz područja humanističkih znanosti, i na samom vrhu.

Treba, naravno, reći da je Matičin položaj specifičan i povlašten u odnosu na druge nakladnike jer je Matica ustanova koja je većim dijelom svoga proračuna – doduše, ne samo za objavljivanje knjiga – financirana od strane države. Zbog toga ima obvezu izdavati ona izdanja za koja drugi nakladnici nemaju toliki komercijalni interes, kao što su, na primjer, suvremeno hrvatsko pjesništvo ili esejistika. Ukratko, rekao bih da je svrha Matičina nakladništva objavljivati temeljna djela zapadne kulture, bilo da je riječ o filozofskim, historiografskim, jezikoslovnim ili kulturološkim djelima bilo o hrvatskim i svjetskim književnim klasicima. Dakle, tiskati djela, koja neki narod, ako se želi smatrati kulturnim i civiliziranim, mora imati prevedena na vlastiti jezik i koja tako moraju biti dostupna čitateljima. A tu je funkciju Matica, rekao bih, ne samo u svojoj bogatoj prošlosti nego i u posljednjih tridesetak godina, uglavnom uspješno obavljala.

Prema godišnjim statističkim istraživanjima provođenim uz obilježavanje Međunarodnog dana knjige, čitamo sve manje. S druge strane, nakladnika je svake godine sve više. Je li polje zakrčeno? Kakvim ocjenjujete ovakvo stanje?

Premda je broj nakladnika danas u Hrvatskoj znatno manji no što je bio, primjerice, početkom 2000-ih, činjenica je da se i dalje tiska velik broj knjiga, koji pak nije u srazmjeru s podacima o čitanosti. Ali raznolika i obilna produkcija knjiga normalna je pojava u demokratskom društvu, prije svega jer se književni ukusi jako razlikuju, ali i stoga što je nakladništvo postalo nekom vrstom „industrije“ tako da je potreba da se neprestano izbacuju novi naslovi znatna. Kod nas je tržište knjiga maleno te se skromna čitanost (i prodaja) pokušava kompenzirati od strane države financijskim stimulacijama nakladnicima i autorima. To je neminovna situacija malene kulture poput naše, u kojoj čak i da imamo trostruko više čitatelja opet se ne bismo mogli uspoređivati s globalnim književnim tržištima kao što su ono engleskoga ili španjolskoga govornog područja. Bez pomoći države kulture poput hrvatske ne bi mogle opstati. Usprkos nekim kritičkim glasovima, mislim da je tu funkciju naša država, koja nije bogata, u cjelini dobro obavljala, a naročito tijekom posljednjih, kriznih godina.

Često razgovaramo o stanju u hrvatskoj kulturi, no čini mi se da pritom izbjegavamo govoriti o tome što je kultura. Koja bi, prema vašem shvaćanju, bila njezina uloga u suvremenom društvu i je li se kultura njegovim zahtjevima spremna prilagoditi ili u njemu sudjeluje kao izvanjski element?

Neću reći ništa novo ako kažem da današnje društvo marginalizira kulturu te da se u tom smislu, u cjelini gledano, ne raspoznaje temeljna važnost kulture za život svakog čovjeka. Filozof Damir Barbarić u eseju Što je kultura piše da je kultura „skrb za sam temelj smislena života“, a nipošto izvanjski ukras stvarnoga života jer se bez nekakva sustava vrijednosti, koji dolazi iz područja kulture, pojedinci u stvarnom životu ne bi niti mogli orijentirati. Suvremeni svijet ugrožava mnoštvo problema, od socijalnih nejednakosti do ozbiljnih ekoloških problema koji bi mogli ugroziti postojanje čitava čovječanstva. S obzirom na takvo stanje stvari, rekao bih da je kultura, najkraće rečeno, jedino ishodište iz kojega se može stvoriti bolji svijet.

S obzirom na to, koja je u našem društvu uloga Matice hrvatske? Osnovana je sa svrhom promicanja nacionalnog i kulturnog identiteta u područjima umjetničkog, znanstvenog i kulturnog stvaralaštva, gospodarstva i javnog života, no koliko se otad izmijenio kontekst u kojem djeluje? Kako bi to trebalo utjecati na promjenu njezine uloge u društvu i utječe li doista?

Nedvojbeno se kontekst djelovanja Matice hrvatske u posljednjih gotovo 180 godina njezina postojanja snažno promijenio. Matica je osnovana u trenutku u kojem hrvatska država nije postojala, a hrvatske su zemlje bile razjedinjene pod habsburškom krunom. Stanovništvo je bilo velikim dijelom nepismeno, a obrazovana elita pretežno je čitala na njemačkom jeziku. Trebalo je tek stvoriti modernu hrvatsku književnost, izgraditi institucije i oformiti državu. Matica hrvatska kao prva nacionalna kulturna ustanova u tom je dugotrajnom procesu odigrala presudnu ulogu. Dakako, danas Matica – po prvi put u svojoj povijesti – djeluje u slobodnom demokratskom društvu, a to je bitna razlika u odnosu na prvih 150 godina njezine povijesti tijekom kojih je funkcionirala u društvima koja su na ovaj ili onaj način – bilo kao monarhije bilo kao diktature – bila autoritarna, i u kojima hrvatski narod nije odlučivao sam o sebi. Danas kad imamo samostalnu državu, izgrađene političke institucije i razgranat stranački život, Matica hrvatska prvenstveno se treba posvetiti osnovnim kulturalnim zadaćama zbog kojih je i osnovana. Kao što je u jednom govoru istaknuo bivši Matičin predsjednik Igor Zidić: „Politika nikada nije bila nekim dalekim ciljem Matice hrvatske, ali je, silom prilika, postala Matičinom sudbinom”. Danas se dobar dio tih političkih tema može prepustiti – i već jest prepušten – sabornici te nema potrebe da se Matica bavi dnevnopolitičkim raspravama. Ako znamo da je na hrvatski jezik prevedena tek polovica Platonovih i Aristotelovih djela, ako znamo da mnogi hrvatski klasici nemaju objavljena sabrana djela ili ih nemaju u suvremenoj tekstološkoj obradi, ako znamo da mnogi biseri svjetske književnosti nisu nikada prevedeni na hrvatski jezik ili ako jesu, da su ti prijevodi zastarjeli, tada vidimo da Matica ima posla za malu vječnost.

Takva vrsta djelatnosti možda je samozatajna i možda ne pobuđuje toliko zanimanje javnosti kao što bi pobudila kritička priopćenja o ovom ili onom potezu vlasti, ali je dugoročno korisnija jer stvara pretpostavke bolje obrazovanosti pripadnika društva. Takvu radu, držim, treba uvijek dati prednost pred borbenim izjavama o vječno istim temama, koje netko možda od Matice očekuje, i koje uznemiruju silnu količinu afekata, ali iza kojih, osim utrošene energije, ne ostaje nikakvo djelo.

Pritom ne mislim da Matica treba suzdržavati od svakog društvenog pa i političkog komentara, no smatram da se Matica treba oglasiti samo kada je riječ o nekom vitalnom nacionalnom pitanju. Uzmimo, na primjer, aktualnu situaciju s epidemijom i procijepljenošću, s kojom loše stojimo u odnosu na razvijene europske zemlje. U trenucima u kojima vlada očita dezorijentiranost, u kojima javnim prostorom cirkuliraju „alternativne činjenice“, u kojima otprije postoji djelomično opravdano nepovjerenje prema velikim farmaceutskim industrijama, što je sve zacijelo kod jednog dijela stanovništva odigralo određenu ulogu i stvorilo nedoumice u pogledu cijepljenja i cjepiva, Matičin glas, koji bi racionalno i argumentirano razložio dobrobit i nužnost cijepljenja, kako za pojedinca tako i za društvo, bio bi itekako potreban.

Danas se dobar dio političkih tema može prepustiti – i već jest prepušten – sabornici te nema potrebe da se Matica bavi dnevnopolitičkim raspravama. Ako znamo da je na hrvatski jezik prevedena tek polovica Platonovih ili Aristotelovih djela, da mnogi hrvatski klasici nemaju objavljena sabrana djela, da mnogi biseri svjetske književnosti nisu nikada prevedeni na hrvatski jezik ili su prijevodi zastarjeli, tada vidimo da Matica ima posla za malu vječnost

Što biste ocijenili najvećim kulturnim i društvenim pitanjima današnjice i pristupa li im Matica hrvatska na konstruktivan način?

Epidemija je svakako jedan od izazova današnjice. Pojavila se nepredviđeno, a na površinu izvela latentne probleme hrvatskoga društva. Jedan od njih je spomenuto nepovjerenje prema znanosti koje postoji kod znatnog dijela naših sugrađana i zacijelo ima dublje korijene, koji se ne mogu ovdje ukratko raščlaniti, ali koji se nesumnjivo reflektiraju i na drugim područjima javnoga života, pa i kulture, odnosno čitanja, o čemu smo ranije razgovarali.

Matici je danas i dalje velik izazov očuvanje hrvatskoga kulturnog identiteta u vremenu globalizacije čiji složeni mehanizmi prijete brisanju individualnih, regionalnih i nacionalnih samobitnosti. S druge strane, kao reakcija na te široke povijesne procese javljaju se diljem Europe i svijeta pokreti skloni radikalnim i autoritarnim oblicima vladanja koji dovode u pitanje zajedničke vrijednosti na kojima su izgrađene moderne demokracije, kao što su ljudska prava ili sloboda govora i medija. U Matici hrvatskoj, koja je neke od najslavnijih stranica svoje povijesti ispisala pružajući odvažan otpor autoritarnim režimima, mislim da se ne bi smjelo blagonaklono gledati na rehabilitaciju takvih oblika društvenoga uređenja. To je upravo ono protiv čega su se Matičari desetljećima borili. Briga za nacionalni identitet nikada ne bi smjela dovesti do toga da zaboravimo da živimo u zajedničkom svijetu i da samo u zajednici s drugima, koji ne misle nužno kao mi sami, možemo oblikovati bolju budućnost. U svakom slučaju, između ovih dviju krajnosti, nalazi se Matičin put, a to jest središnja struja. Matica se treba kloniti ekstremizma bilo koje vrste.

Kako bi se, prema vama, trebala pripremati Matica hrvatska za drugu polovicu 21. stoljeća? Čime bi se bavila, koje bi je teme ponajviše trebale zanimati te kako bi im trebala pristupati?

Kao što sam već rekao, u pogledu izdavaštva, na književnom i kulturnom planu, Matica ima pregršt posla za bližu budućnost. Naravno, Matičina je dužnost i reći svoj stav o društvenim problemima koji su specifično hrvatski, kao što je, primjerice, gubitak stanovništva. Nitko tko voli ovu zemlju ne može ostati nezabrinut projekcijama demografa prema kojima će za tridesetak godina Hrvatska biti zemlja staraca i kojoj prijeti potpuni kolaps mirovinskog i gospodarskog sustava, što je nebrojeno puta isticao demograf i Matičin potpredsjednik Anđelko Akrap. Iz aspekta kulture, moramo se zapitati imaju li stoljeća nastojanja oko hrvatskoga jezika smisla, ako za sto ili dvjesto godina neće biti nikoga tko će moći čitati jednog Krležu, Matoša ili Ujevića? To više nije ideološko pitanje nego pitanje čiste egzistencije. Moramo dati sve od sebe da se uspijemo održati i da na planu kulture i obrazovanja budemo izvrsni. Tada ćemo imati budućnost.

Pred nama je skora objava prvog sveska Danteove Božanstvene komedije u suvremenom prijevodu Božidara Petrača. Kojim se još kapitalnim projektima namjeravate posvetiti u budućnosti? Imate li u planu prijevode važnih, a dosad neprevođenih književnih, ali i ostalih tekstova?

Točno, uskoro ćemo objaviti Danteov Pakao u proznom prijevodu Božidara Petrača na suvremeni hrvatski jezik, a tijekom sljedeće dvije godine i Čistilište i Raj. Bit će to iznimno izdanje jer će hrvatski studenti i srednjoškolci napokon moći čitati Dantea u tečnom jeziku koji im je blizak, uz mnoštvo bilježaka koje razjašnjavaju brojne detalje ovoga vremenski dalekog teksta. U posljednjih godinu dana, usprkos poznatim okolnostima, uspjeli smo objaviti tri nobelovca: Borisa Pasternaka, Eliasa Canettija i J. M. Coetzeea, što zacijelo nije malo. Nedavno smo izdali i drugu knjigu Izabranih djela Ive Brešana, a uskoro ćemo objaviti novu knjigu nenadmašnoga Viktora Žmegača, posvećenu najboljim europskim romanima. Do kraja godine, iz tiska će izaći i sedma knjiga Povijesti Hrvata, u kojoj je obrađena prošlost 20. stoljeća. Svezak će biti bogato opremljen, a budući da se radi o dramatičnom i burnom razdoblju, čije posljedice još itekako osjećamo, vjerujem da će biti vrlo zanimljiv široj javnosti. Posebno mi je drago što smo u ovim kriznim vremenima uspjeli osigurati postojane potpore Ministarstva kulture, Ministarstva znanosti i obrazovanja te Grada Zagreba, ali i domaćih donatora, kao što je Zaklada Adris. Istodobno, sve se više okrećemo i stranim izvorima financiranja. U posljednjih nekoliko mjeseci u Maticu su stigle potpore Zaklade Traduki, španjolskoga Ministarstva vanjskih poslova, Talijanskoga instituta za kulturu, tako da je nakladnički pogon i dalje stabilan. Sve u svemu, mislim da možemo biti zadovoljni.