Koprenasta storija samotnoga tartufara

Svinja, cjelovečernji redateljski prvenac američkog redatelja Michaela Sarnoskoga, ostvaren u britanskoj produkciji, snimljen u američkoj saveznoj državi Oregon, od onih je filmova što kao da stigoše niotkuda i spletom okolnosti zaokupiše neočekivanu pozornost. Nicolas Cage doduše, u glavnoj ulozi, jest zvijezda i jak komercijalni adut, no Svinja nipošto ne kani biti hitom u široke publike, uspješnicom koja će izdašnim priljevima opteretiti račune ulagača, distributera, prikazivača...

Posrijedi je pripovjedno mutna, koprenasta storija o osamljenom, sredovječnom oregonskom tartufaru Robinu Feldu, kojemu jedne noći ukradu svinju tartufarku, novozelandske pasmine kunekune, jedinog mu životnog druga. U potrazi za njom, dugokos, dugobrad, prljav, zapušten, okrvavljen gorštak iz šumovite divljine silazi u civilizaciju. U grad Portland, u čijim izmaglicama i neonima, na putovima i stranputicama društva i prirode, nepokolebljivo smjera prema cilju, gotovo ga njušeći, onako kao što je njegova mezimica njuhom detektirala skupocjene gomoljače.

Nicolas Cage kao Robin Feld / Izvor Blitz

Iako vrludavo, pronaći će naručitelja krađe čiji su motivi, naslutit ćemo u pokušajima razumijevanja, zapleteni poput Robinovih nenjegovanih vlasi, nepronični poput sumaglica oregonskih planina, nejasni poput mnogih navodno uzročno-posljedičnih veza kazivanja kojemu svjedočimo. Očekujemo li od pripovjednoga filma ponajprije priču koja će nam se činiti čvrsto i logično osmišljenom, Svinji ćemo naći brojne, možda i neprihvatljive zamjerke. No priklonimo li se – ostavši još kod pripovjedalaštva – stajalištu da priča može biti itekako dobra i zanimljiva i onda kad nije bjelodano razumljiva, i kad zakazuje u logici, zgoda o nestalom sisavcu parnoprstašu držat će nam pažnju, možda upravo i zbog toga što vješto ekvilibrira između ustaljenog i neobičnog, lako usvojiva i zakučastoga.

Svinja otpočinje kadrom crne vodene mase što teško i sporo previre, vrtloži se, muklo huči postojanom nezaustavljivošću. Na šumskoj smo rijeci, u kojoj Rob ispire posuđe, nedaleko od svoje malešne, polusklepane brvnare s priprostim drvenim zasunom na ulaznim vratima, izbe koja bi mogla biti i domom kakva traperskog pionira Divljega zapada. Isprva nije teško pomisliti da je riječ o vesternskom slikopisu, sve dok među stoljetna debla ne uljezne žarkožuti sportski chevrolet camaro, kojim namćorastom traperu-tartufaru 21. stoljeća dolazi jedini posjetitelj, mlađani Amir (Alex Wolff), nadobudnik japijevskih inklinacija, kupac i preprodavač Robove berbe.

U osvrtima, razgovorima, spominjanjima Svinje često iskrsava naslov John Wick, popularna suvremena akcijska filmska franšiza otpočeta 2014. izvornikom u kojem naslovni junak, glumi ga Keanu Reeves, kreće na put osvete nakon što mu ubiju psića. Kratak sadržaj Svinje u mnogih je pobudio pomisao da je riječ o svojevrsnoj replici unosnog modela, s drugim mezimcem i iz drukčije početne točke. Određene sličnosti među filmovima uistinu postoje – iskanje pravde vlastitim snagama nije, ne zaboravimo, nova premisa – i Cageov otresit, ruševno postojan Rob zrači prijetnjom eksplozivne nepredvidljivosti, a na svom je putu neumoljiv poput brojnih razjarenih prethodnika u sedmoj umjetnosti. No on ne traži osvetu, nego ljubimca. Nikomu ne želi nauditi, uokolo hoda goloruk, a jedino su mu oružje promišljene i mirno izgovorene riječi istine te kulinarska vještina. Oboma je sposoban rastočiti ovojnice tuđeg samozavaravanja i doprijeti do ranjivih dubina duše. Nakon krađe svinje Rob ispod granja izvlači i osposobljava svoj zakržljali kamionet, u prizoru režiranu tipično dinamičnim montažnim nizom detalja koji sugerira odlučnu nakanu čovjeka od akcije koji dobro zna što i kako. Već u sljedećoj sceni vozilo otkazuje poslušnost i ostavlja Roba na cjedilu, ni blizu asfaltu. Sarnoski je, zar ne, jasno dao do znanja da se scenarij neće držati znanog obrasca.

Uostalom, već prvi kadar riječnog kuljanja uputa je za gledanje koju Sarnoski nije iznevjerio, znalačka najava ugođaja i (ne)proničnosti, pa i načela strukturiranja cjeline. Prožeta zagonetnom mudrošću, pronicava maštarija o tartufaru slomljena srca mnogo polaže na odmjeren tempo epizodična prelijevanja, ugođajne teksture zagasitosti jesenjih jantara, okera, antracita, pritiska oceanske vlage. U tom okružju Cageove/Feldove oči, pretežito zasjenjene, za malobrojnih monologa zacakle osobito sugestivnom modrinom.