Kako pronaći dragocjenosti za kutijicu?

Kazalište koje govori o stvarnim problemima, ali pritom ne vrijeđa, ne sablažnjava, ne zabija ti hladan trn u dušu od kojeg si bolestan i paraliziran, nego pokazuje da svijet ima smisla; kazalište koje afirmira neke temeljne ljudske vrijednosti; kazalište koje dopušta glumcu da bude autor, a ne samo redateljska marioneta – danas može postojati samo na rubu glavne kazališne struje. Upravo zato bilo je moguće da Anela Križanac pokrene novi regionalni festival monodrame InBox u Novoj Bili (Travnik, Središnja Bosna) koji nije važan samo zato jer je „prvi“ ili „regionalni“ nego upravo zato jer je uspjela dovesti predstave na koje je mogla pozvati roditelje, prijatelje, znance... I oni su došli. Na tom je festivalu svaku večer bilo pet stotina ljudi (pod velikim šatorom), što je poseban fenomen. Došli su jer imaju povjerenja u ono što Anela Križanac inače radi kao dramska spisateljica, glumica, redateljica, kao voditeljica programa u Hrvatskom kulturnom centru Nova Bila – Travnik, koji je festival organizirao. I nisu bili razočarani.

Važnost glazbe u osobnoj priči na sceni je odlično pokazao glumac i autor Ivan Ožegović

 / Izvor S. N.

Današnje vrijeme nameće nam „izlazak iz okvira“ ili „kutije“, rušenje bilo kakvih ograničenja, što rezultira gubitkom identiteta, osobnosti i smisla jer su sve to troje izbor iz nečega. Naziv festivala, InBox, vraća nas na početak. Kutijica je ne samo kazališna scena (koju su i fizički izgradili za potrebe festivala) nego i posebno mjesto u koje spremamo sjećanja (ona koja nas raduju i osnažuju), kao i razne druge dragocjenosti. Iz te je ideje i zamišljen i složen program – monodrame koje nisu odabrane samo iz financijskih razloga nego i zbog ideje povratka autorstva glumcu, ali one koje afirmiraju neke vrijednosti.

Dvije su predstave govorile o životima poznatih ljudi, tri o osobnim pričama samih glumaca, a na kraju je izvan konkurencije gostovala i jedna satira.

Tarik Filipović nagradu za najbolju predstavu (u žiriju su bili Tina Laco iz Mostara, Dževdet Tuzlić iz Sarajeva i ja iz Zagreba kao predsjednica žirija) dobio je ne zato što je tamo bio najpoznatiji, zvijezda, nego zato jer je Ćiro doista odlična predstava koju mogu gledati i oni koji ne znaju o kome se govori, ali je, naravno, još zanimljivija onima koji ga znaju. Filipović je uspio ispričati jasnu i zaokruženu priču o životnoj borbi čovjeka koji je krenuo iz malog mjesta i ostvario svjetsku karijeru. Dočarao je i prostore i vrijeme, pokazao njegov karakter, ali i otvorio mu dušu. Iznio je Ćirine mane, ali ga nije ponizio, a govoreći o vrlinama afirmirao je neke temeljne ljudske vrijednosti. Uz to, Filipović je bio najbolji u izvedbi: odličan u gradiranju emocije, izrazito duhovit i ležeran vladar scene, što je rezultat ne samo glumačkog iskustva nego i višegodišnjeg igranja predstave (Satiričko kazalište Kerempuh, 2017).

Druga poznata osoba na sceni bila je Edit Piaf (2019), koju je odlično utjelovila, a još bolje pjevala, Đurđa Vukašinović iz Banje Luke. Posebno se transformirala u završnoj pjesmi (No, rien de rien) pokazujući tragiku života u neprestanoj (uzaludnoj) potrazi za ljubavlju.

Važnost glazbe u osobnoj priči na sceni odlično je pokazao Ivan Ožegović, bjelovarski glumac, autor i izvođač predstave 10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života (2019). Pjesme su ga nekad samo pratile, a nekad bile filter pronalaženja „one prave“. Tražeći onu koja će znati njegove najdraže pjesme (hard rock) na koncertu klasične glazbe sretne onu koja mu otvori tišinu kao mjesto susreta i potraga završi. To je doista bila predstava i osobna, i jedinstvena, i svima razumljiva (i onima koji ne dijele njegov glazbeni ukus), koja zabavlja (ima brojne duhovito odigrane scene), potiče na razmišljanje (s kime možeš biti u tišini, a koja ti je glazba važna i zašto) i dotiče jer je mudra (poruka poput: radost stvaranja kao temelj umjetnosti ili kraj jedne potrage početak je novog). Da ga nije „pojeo“ vanjski prostor i brojnost publike pa mu je predstava bila odveć ubrzana – zasigurno bi dobio nagradu za najbolju predstavu.

Na festivalu su bile još dvije predstave koje su govorile o osobnim pričama samih glumica jer je to danas tema koja se nosi (do te mjere da se dijelovi života i izmišljaju da se uklope u trendove), ali su bile manje originalne, a više ili manje slijedile vladajući kanon.

Srećom, manje ga je slijedila predstava Ovo nije državni posao mlade Danice Grubački iz Narodnog pozorišta u Somboru. To je ispit kojim je 2019. završila akademiju u Novom Sadu, a koji nije prerastao u predstavu: fragmentarno, skice likova i scena, nekad duhovito, nekad virtuozno odigrano ali bez dramaturške cjeline (dva početka, tri kraja) i nejasno artikulirane poruke (da gluma nije posao nego poziv). U potpunosti uronjena u vladajuće trendove bila je One girl show mlade subotičke glumice Marte Beroš, jedina predstava s redateljem (Andraš Urban) koji je „birao dijelove njena života“. Iako je to dugovječna (iz 2011) i navodno najnagrađivanija predstava u regiji, zapravo je bila jedini promašaj festivala: bilo je to sâmo skidanje, seksualiziranost, mračni prizori s kosturom oca – i ništa više...

Na kraju je izvan konkurencije odigran odličan kabaret Prekvalifikovana Sanele Krsmanović Bistrivoda iz Sarajeva u produkciji Magazin Teatra iz 2016. Kroz priču „Rabije iz Sarajeva, muslimanke“, koja prelazi s jednog posla na drugi, glumica je ismijala, ali uvijek s finom mjerom, i život u Sarajevu i politiku Sarajeva i Bosne.