Judita nekoć i danas

Dame i gospodo, poštovani gosti, poštovani govornici,

Dopustite da započnem sa zahvalama, a nakon toga kazat ću nekoliko riječi o Juditi i njezinoj sudbini nekoć i danas.

Prije svega, velika hvala Matici hrvatskoj kao izvršnom izdavaču, što je knjigu objavila u ovako lijepom ruhu, učinivši je doista divot-izdanjem, dostojnim velikoga Juditina jubileja.

Moje zahvale idu glavnom uredniku Matice hrvatske Luki Šeputu, izvršnoj urednici Dražani Radman, grafičkom uredniku Nevenu Osojniku, likovnom uredniku Željku Podoreškom.

Hvala uglednim predstavljačima g. Stipi Botici i g. Božidaru Petraču na biranim riječima kojima su popratili ovo izdanje.

Osobito mi je zadovoljstvo istaknuti da je knjiga objavljena u sunakladništvu Matice hrvatske i Književnoga kruga Split – Marulianuma. Jučer su se navršile točno dvije godine otkad sam g. Luki Šeputu uputio pismo s prijedlogom da zajednički ostvarimo izdanje u spomen 500. obljetnice prvotiska; on je o prijedlogu odmah obavijestio Predsjedništvo Matice hrvatske, koje je dalo punu podršku ideji zajedničke objave jubilarne Judite. Rezultat naše suradnje sada je pred vama.

Bratislav Lučin, Stipe Botica i Božidar Petrač / Izvor Književni krug Split

U petsto godina koje su protekle između Juditina prvotiska i ovoga jubilarnog izdanja Gutenbergova je galaksija eksplodirala, ujedno se transformirala u digitalni i virtualni oblik. Danas živimo u svijetu u kojem je knjiga nešto sasvim obično; knjigama smo okruženi, da ne velim zatrpani. Čak i onih dobrih, zanimljivih, vrijednih, koje bismo željeli ili morali pročitati, ima više nego što – uza sve nastojanje – možemo stići. Nama današnjima potreban je određeni napor da bismo zamislili dojam što su ga na istočnoj obali Jadrana, u Splitu gradu, pobudili primjerci prvotiska Marulićeve Judite.

Kada je u ljeto 1521. u Veneciji otisnuta, Judita u tom svjetskom sjedištu tiskarstava i knjižarstva vjerojatno nije privukla gotovo nikakvu pozornost izvan uskoga kruga onih koji su se trudili oko njezina nastanka. Nije začudno što je tako: tekst joj nije bio na latinskom ili talijanskom, jezicima koji su tada dominirali u mletačkom tiskarstvu i kulturi uopće; nevelik opsegom (76 stranica) i jednostavan grafičkom opremom, Libar Marka Marula Splićanina nije se nimalo isticao među više od 150 naslova što su samo te godine objavljeni u gradu na lagunama.

Izd. Matica hrvatska i Književni krug Split, Zagreb, 2021.

No zato je na hrvatskoj obali Jadrana – ponajprije u Marulićevu rodnom Splitu, a ubrzo i šire – dolazak tog skromnog sveska značio uistinu nesvakidašnju novost, pa i događaj posve jedinstven. Zaključak o iznimnoj važnosti prvotiska temelji se, u isprepletenoj i nerazdvojivo povezanoj argumentaciji, na njegovu pismu, jeziku i, osobito, književnom statusu. Prije svega, Judita je jedna od prvih knjiga na narodnom jeziku koje su tiskane latinicom (a ne glagoljicom ili ćirilicom). Nadalje, Judita je prvo tiskano autorsko književno djelo na hrvatskom jeziku (prije nje postojale su knjige na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga ili na manje ili više stiliziranoj čakavštini, ali to su bili liturgijski, teološki ili nabožni priručnici – misali, brevijari, lekcionari i sl.). Napokon, Judita nije tek knjiga stihova, nego prvi autorski ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku. Taj podatak punu vrijednost zadobiva kad se zna da se u dugom razdoblju od antike pa do kraja klasicizma ep cijenio kao najuglednija književna vrsta. 

Živa književna umjetnina

Od prvotiska 1521. do danas Marulićev hrvatski ep imao je promjenljivu sudbinu – bio je slavljen i pretiskivan, zanemarivan, pa i podcjenjivan. Bilo je razdoblja kad se na Juditu gledalo manje-više kao na spomenik iz prošlosti – vrijedan u historijskom i kulturnom smislu, ali književno slabo zanimljiv. Tako su sudili neki negdašnji povjesničari književnosti i neki negdašnji filolozi. No takvo su mišljenje o Marulićevu epu opovrgnule upravo njegove kolege po peru – pjesnici. Oni su Juditu prepoznali kao književnu umjetninu i svoj su doživljaj, svoj afirmativni stav, na razne načine priopćili: Silvije Strahimir Kranjčević u svečanoj besjedi na proslavi Marulićeve obljetnice 1901. u Sarajevu, Antun Gustav Matoš u putopisu Pod florentinskim šeširom 1911, Tin Ujević u sonetu Oproštaj 1914, Vladimir Nazor u pjesmi Amanet 1901. (kasnije naslovljenoj Marulić) i u eseju Ave, o rima! 1932. U novije vrijeme kreativnu su pobudu u Marulićevim versima, napose u Juditi, osjetili pjesnici kao što su Luko Paljetak, Tonko Maroević te, možda više od svih drugih, Tonči Petrasov Marović. Dramatičnost i asocijativnost priče o starozavjetnoj udovici te, nadasve, zvučnost Marulićevih čakavskih stihova privukli su i suvremene skladatelje Ivu Paraća i Katarinu Livljanić da načine svoje, iznimno uspješne, scensko-glazbene inačice.

Književna historiografija danas je suglasna ne samo kad je riječ o važnosti nego i o književnim značajkama, estetskim vrijednostima Marulićeva epa. On je doživio priznanje i valorizaciju u inozemstvu: u cijelosti je preveden na engleski, mađarski, talijanski, francuski, litavski; manji ili veći ulomci prevedeni su na slovenski, španjolski, njemački, češki, esperanto, a pojavile su se i nove djelomične verzije na francuskom i engleskom.

Judita i današnji čitatelj

Uza sva ta priznanja struke, pa i šire javnosti, često se čuje pitanje, ovako ili slično formulirano: kako približitu Juditu današnjem čitatelju, naročito učeniku?

Koliko i kako Juditu treba „približiti“, ne znam. Mislim da je treba upoznati, treba shvatiti i prihvatiti da je njezin jezik nama dalek (ali kadšto i iznenađujuće blizak), treba upoznati načela po kojima taj ep funkcionira kao književno djelo, i to u obzoru ondašnjih pogleda na književnost i s obzirom na ondašnju poetiku. A ti pogledi i ta poetika bitno su drugačiji od današnjih, manje-više neosviještenih, pristupa književnosti, u kojima dominira predodžba – naslijeđena još iz romantizma – o pjesniku kao geniju, kao demijurgu, te očekivanje da književno djelo prije svega bude originalno i da bude izraz pjesnikova nadahnuća i individualnosti. Kod Marulića, kao i kod većine pisaca od antike pa do kraja 18. st., stvari stoje drugačije. Kad se pristupa tim starim autorima, treba znati, treba naučiti, da se do komunikacije s njihovim djelom, pa onda i do estetskoga doživljaja, ne dolazi tek putem intimnog, osobnog, spontanog prepoznavanja i sentimentalnog doživljaja, nego, vrlo često, i sasvim drugačije – uz pomoć čitateljskog iskustva, znanja o književnoj tradiciji, jeziku, poetici i retorici; takvo iskustvo i znanje omogućuju da prepoznamo autorski pečat u osobnom izboru iz književnog naslijeđa, da doživimo autorsko umijeće u transformaciji i variranju tradicijskih tema i postupaka, naravno i u inovacijama što ih pisac unosi u baštinjeno. Estetski se doživljaj – samo naizgled paradoksalno – obogaćuje filološkim uvidima. A filologija je u nas zabačena, i ozbiljno se radi na njezinu zatiranju. Nije onda čudno da čitanje starih pisaca postaje slijepom ulicom.

Što se tiče škole i učenika, potrebno je prvo da nastavnici poznaju spomenute činjenice, i potrebno je nadasve imati pri ruci dobra izdanja s tumačenjima. Za nastavnike, učenike, studente, prevoditelje i uopće sve čitatelje čini se da je potrebno jasno reći: Marulić je pjesnik, a to znači umjetnik riječi, i tako ga treba čitati: on je majstor izraza i stila, s osjećajem za rimu i ritam, za plastičnu sliku, za retoričko umijeće. Sve se to može uočiti samo čitajući original. Istina, nije to lako, naročito za neiskusne i nepripremljene čitatelje, no tomu se može doskočiti čitanjem odabranih ulomaka s dobrim komentarima. Uvjeren sam da je za srednjoškolce kudikamo bolje na ulomcima upoznati Marulićev književni postupak – svakako korisnije nego čitati, ili tobože čitati, čitavu Juditu, a ne razumjeti po čemu je Judita književno djelo – i na koncu sve doživjeti kao besmislenu gnjavažu.

Adaptacija na suvremeni jezik – korisno pomagalo ili puki nadomjestak

Ovdje će tkogod reći: dajmo im prijevod. Načelno govoreći, prijevod – tj. adaptacija na suvremeni standardni jezik – može biti korisno pomagalo, ali nevolja je u tome što vrlo lako postane puki nadomjestak za bilo kakav doticaj s izvornikom. Pjesnički prijevodi posebna su tema, za razradu koje ovdje nema mjesta. Kod doslovnog pak prijevoda, tj. neutralne adaptacije na suvremeni standardni jezik, suočavamo se s pitanjem: što ostaje kad iz književnog djela uklonite ono po čemu to djelo i jest književno? Svakako, ono je to najmanje po informaciji o smislu i po golom sadržaju.

Naravno, bilo bi potrebno da pri prvom upoznavanju tekst, tj. ulomke, naglas pročita netko tko zna kako se to radi. To nije lako, ali može se naučiti, već postoje parcijalna izdanja s naznačenim naglascima, a moglo bi ih biti još. Samo, pri tom prvom čitanju, odnosno slušanju, treba se osloboditi jedne predrasude: nije nužno da slušač ili čitač odmah sve razumije: treba osluhnuti ritam i zvuk, odjeke rima, pjevnost i hrapavost jezika, gibanje stiha i rečenice. Paradoksalno, današnji je čitatelj u susretu s Juditom suočen s jednim, kad je riječ o poeziji, posve modernim doživljajem: mješavinom razumljivog i nerazumljivog, u kojoj se javljaju izboji naslućenog, asociranog. Ta mješavina u prvi čas zbunjuje, možda i obeshrabruje. No ako se kroz davne čakavske stihove oblikuje u vašem duhu poneka slika, ako se sluh tu i tamo odazove na zvuk, ako povremeno uhvatite nit, onda je samo pitanje motiviranosti, ili lijenosti, hoćete li nastaviti dalje, hoćete li širiti oaze koje su vam se otvorile.

Svoje prvo čitanje Judite, na prvoj godini studija, pamtim kao hod, ili bolje kao probijanje, kroz prilično tamnu i zapletenu šumu, ali s mjestimičnim proplancima obasjanima suncem. I danas se sjećam jednoga takvog mjesta. Molim, poslušajte:

Još iz dna izvita ne biše sva zora,

Ni rosa sa cvita opala, da gora

Biljaše jur zgora visoko varhami,

A struja od mora mišaše iskrami;

Jure noć s tminami doli pošla biše,

Da još dan s zrakami uzišal ne biše,

Kada se skupiše vićnici u komori,

Jer jih kralj zoviše, kim tako govori:

Ta slika svitanja nad morem i planinom nije se izbrisala iz mojega pamćenja od prvoga čitanja do danas.

Kod Marulića, dakle, čitamo opis osvita, i doznajemo kako kralj Nabukodonozor najranije ujutro saziva vijećnike da im održi govor. Ja ću pak, u suton ovoga lijepog dana, svoj govor ovdje završiti.

Hvala Vam.