Izjave likovnih umjetnika

Vatroslav Kuliš / Snimio JURICA GALOIĆ / PIXSELL

Vatroslav Kuliš

Nostalgija za
srednjoškolskim čitanjima

Pakao VIII, gvaš,
65 x 92 cm, 2021.

Pokušao sam spontano pro­buditi neke poticaje koje volim crpiti iz literature i materijalizirati u likovni jezik koliko-toliko držeći se teme, pri čemu vrijedi istaknuti da sam Dantea čitao još u mladosti, ne samo zato što je to bilo u programu lektire nego i zato što sam u Školi primijenjenih umjetnosti imao profesora Jakova Bratarića koji je u meni razvio ljubav prema kazalištu. On je predavao povijest umjetnosti, a na svakom je satu barem po četiri puta citirao Dantea. Upravo je profesor Bratarić razvio moju ljubav prema talijanskom pjesniku, stoga sam ga čitao intenzivnije nego što je to bio običaj među srednjoškolcima. Ovaj je zadatak, stoga, u meni izazvao nostalgiju za prvim dojmovima o Božanstvenoj komediji, koji su za mene oduvijek bili izrazito likovnog karaktera, pri čemu mi je najbliža bila Delacroixova slika Dantea i Vergilija kako prelaze rijeku Stiks – ona mi i danas lebdi pred očima. Premda sam najnovijim radovima oživio svoje prvo čitanje Dantea, ne mogu reći da sam čitajući ga ponovno otkrio išta novoga prema onome što sam već znao o njemu, ili možda to nisam htio pustiti k sebi. U radu sam žrtvovao dosta vlastita likovnog identiteta usmjeravajući ga prema ilustraciji, dok su drugi kolege zadržali svoj osobni idiom. No pritom sam nastojao ne iznevjeriti svoje slikarske stavove, a to može biti i pozitivno i negativno jer sam tako ostao negdje na pola puta. Mnogi su se moji prijatelji također čudili kako sam ja, čije je slikarstvo dionizijsko i optimistično, vedro, prepuno svijetlih boja, prihvatio izazov interpretacije Pakla. Ali baš sam ga zato prihvatio, jer u protivnom ne bi bila riječ o izazovu.

Tomislav Buntak  / Snimio Goran Stanzl / PIXSELL/ Snimio Goran Stanzl / PIXSELL

Tomislav Buntak

Dante i danas inspirativno
iznenađuje

Susret s Vergilijem, papir / tuš – crni, 28,3 x 21 cm, 2021.

Dante i Božanstvena ko­medija i danas, nakon više od sedam stoljeća, inspirativno iznenađuju. Budući da je moj zadatak bio Pakao, mogu reći da Danteov opis stanja društva nije bitno različit od današnje dinamike nesretnoga dijela naše društvene zbilje, osobito ako cijeli planet prihvatimo kao jedinstveni prostor. Vrlo je lako razumjeti probleme koji okružuju Dantea te ih usporediti s našim iskustvom društvenog nemira, analogna sudbini pojedinca. Stvarati same crteže bio je čisti užitak i pravi kreativni izazov. Nisam se mogao othrvati želji da na klasičan način pristupim pjesnikovu putovanju bespućima nesreće koja obilježava sudbine potjerane u krugove pakla. Upravo ta tema Božanstvene komedije, pakla, jedinstvena je i izazov – imao sam sreću da sam odabran i da mogu u povodu 700 godina od Danteove smrti likovno obilježiti novo književno izdanje vlastitim doživljajem te čudne šetnje krugovima straha i užasa izgubljenih duša, koja nikad ne gubi na aktualnosti. Umjetnička kreativnost voli se naslanjati na nesiguran put s očekivanim, na zanimljiv način doživljenim, sretnim krajem. Nakon ponovnog čitanja Pakla Dante mi se čini zanimljivijim – on je aktualan i uzbudljiv u susretu s tamnom stranom ljudske naravi, no naravno s jasnom nadom u svjetlost. Nakon ovoga „paklenog“ iskustva dobio sam volju svojim crtežom proći čistilištem i rajem.

Igor Rončević

Igor Rončević

Dadaistički i ready-made-princip

Čistilište 2, art-print,
45 x 32 cm, 2021.

Kad je na mene pao izbor i kad sam postao jedan od šestorice, odmah sam se zatekao u nedoumici kako odraditi ovaj zadatak. Slikati slike – odveć je zahtjevno, ilustracije – isto tako. Posegnuo sam za tihom reciklažom vlastitih slika. Amorfne nakupine uljene boje kadrirane su i prenesene u kompjutor na doradu. Iako su nastajale slučajno, to je ipak u obrisu ili strukturi moglo stvarati asocijaciju. U ilustraciji Danteova Čistilišta Gustave Doré uprizorio je duše kao nakupine brojnih ljudskih glava. Osim toga, u jednom dijalogu Shakespeare kaže za oblak da je čas nalik na brod, a zatim na devu ili vazu. Dakle, oblak isporučuje taj fenomen figuralnosti koji koristim. S tim se ljudi susreću na brojnim mjestima oko sebe. Započne se u gatanju taloga crne kave. Umjesto figurativnog ja isporučujem figuralno i tako se približavam Danteovu tekstu i književnom govoru. Ne kao Rački i drugi naši slikari, ne uljenom slikom, ne crtežom, već digitalnom tehnikom u formi klasične grafike. Čitajući paralelno Čistilište i naslage na mojim slikama, nalazite i lik Svevišnjeg, Dantea i Vergilija. Zrnate strukture namaza boje uspješno glume nesretan narod sabijen u strepnji i muci. Fotografirane postaju plijen piksela glasnika suptilno raspakirane beskonačnosti. Ono što podcrtava povijesnu distancu od Dantea jest gotovo dadaistički i ready-made-princip uz mogućnosti brojnih drugih tumačenja, npr. nadrealističkih i plazmatičkih nahođenja.

Zlatko Keser / Snimio Sanjin StrukiĆ / PIXSELL

Zlatko Keser

Živimo u fazi čistilišta

Čistilište 8, kombinirana tehnika, 34 x 25 cm, 2021.

Pakao postoji – uspješno ga je stvorio čovjek. Funkcionira izvrsno, užasan je. Tematizirajući čistilište za ovu prigodu shvatio sam da je ilustracija kao takva besmislica: cijelo je čistilište podložno moralnoj, intelektualnoj, kulturološkoj i političkoj provjeri. S druge strane, ljudski je um podvrgnut humanističkom čistilištu. Na svako pitanje donosimo sud, pozitivan ili negativan, a tek kad se zapitamo: „Što ako nije?“ počinjemo razmišljati i tada dolazimo do rješenja. Um analizira, provjerava i produbljuje uzvisujući svaku veličinu, a ako nije riječ o veličini, tada svaku pojavu svodi na razinu koju ona zaslužuje. Civilizacijsko čistilište traži čovjeka kako bi se došlo do raja, a raj je samo jedno: ljubav. Nikakve druge fantazije. Ljubav je golema globalna zadaća, stoga na humanističkoj i civilizacijskoj razini sve treba pročistiti kako bi se došlo do smisla ili besmisla. Kozmos, odnosno svemir, čak ni on ne bi imao smisla da nije stvorio inteligenciju koja može razmišljati o njemu. A tada znanost slavi bit postojanja, gotovo paradoksalno dokazujući i postojanje Boga. Istodobno je razočaravajuće i tužno to što živimo u ostacima svijeta – u fazi čistilišta, a da toga nismo ni svjesni. Stoga je umjetnost čudo mističnog povjerenja i razotkrivanja ljudskog bića, što je religiozan čin pa se opet vraćamo ljubavi kao izvoru svega dobra na ovome svijetu.

Antun Boris Švaljek

Antun Boris Švaljek

Slikarstvo nastaje
iz slikarstva 

Perivoj istoka, ulje na platnu, 20 x 20 cm, 2021.

Motive Staroga i Novog zavjeta ne slikam samo sada, već cijeloga života – raj, Adama i Evu sigurno već četrdeset godina. Premda se raj tijekom povijesti prikazivao na različite načine, po mojem mišljenju najbolje su to činili muslimani svojim vrtovima smještenima usred pustinje od Irana pa sve do Maroka. Njihov je raj u unutrašnjosti, dok je vani pustinja. No raj u pustinji zemaljski je raj, a imamo i nebeski raj. Pa ipak, njegova raskoš ne dopušta odricanje od figurativnosti, stoga se ne mogu smatrati apstraktnim slikarom, unatoč tomu što cijenim apstrakciju i držim da svaka prava slika u sebi također mora biti apstraktna. Pritom sam veliki pobornik srednjeg vijeka, u kojemu sam pronašao mnoštvo poticaja za svoje slike, a kako sam podrijetlom iz Zagorja, kao malo dijete nagledao sam se sa svojom bakom i mnogih baroknih slika te im se divio, osobitu Langeru. Stoga smatram da sam postao slikar zahvaljujući svemu što sam nakupio upravo u crkvama svoje mladosti. Tako sam došao do tih tema koje su vječne – osim raja slikao sam i pakao, koji nimalo ne zaostaje za mojim rajskim ostvarenjima, a stasajući kao umjetnik na tuđoj umjetnosti, još jednom sam pokazao da slikarstvo nastaje iz slikarstva, kao i sva umjetnost iz prijašnje umjetnosti. Krugovi su to koje kao umjetnici otvaramo i zatvaramo baš poput Dantea.

Kuzma Kovačić / Snimio Davor Višnjić / PIXSELL

Kuzma Kovačić

Vedrina, prozirnost
i radost raja

Himna blaženih (XXIII. i XXVII. pjevanje), akvarel i olovka, 28,4 x 37,2 cm, 2021.

Danteovo veliko pjesničko djelo budi u nama divljenje i radost i nesebičnu želju za nekim oblikom „sudjelovanja“ u njegovoj zbilji u našemu životnom času. Za mene kao kipara ovo je iskustvo udio u likovnome njegovu „prepjevu“, slično onomu što bismo mogli nazvati iskustvom blizine same biti umjetnosti – umjetnosti kao utjelovljenja, odsjaju Utjelovljenja. Sretan sam stoga i zahvalan Božidaru Petraču i Milanu Bešliću što su me pozvali da sudjelujem u velikome zajedničkom nacionalnom kulturnom pothvatu Matice hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – novom prijevodu Božanstvene komedije, o 700. godišnjici pjesnikova preminuća. Zahtjevnom poslu pristupio sam studiozno, ali i slobodno, oslanjajući se na vjeru koju ispovijedam, na čežnju za rajem koju živim otkad znam za sebe. Božanstvena komedija djelo je umjetnosti riječi i umjetnosti slike (slikarstva) čudesno utkane u riječ. Čitajući ga, tražeći putove i staze, zaustavio sam se na jednom mjestu u Raju, na stihu (i pol):

„... al’ se čudim sada,

kako li lebdim kroz ta laka tijela!“

U tom lebdjenju kroz „laka tijela“ Danteovih stihova pronašao sam način (simboli i simboličke slike) i likovna sredstva (olovka i akvarelna boja) „predočenja“ raja – osjećanje vedrine, prozirnosti i radosti; radosti koja izlazi iz istine o Božjoj ljubavi, koju svjedoči i kojom je sav prožet Danteov svevremeni spjev, naglašeno suvremen i po poruci o važnosti vjere koja jedina čovjeka i čovječanstvo vodi pravim putem.