Htjela sam se popiknuti

 Tko bi se, pa još u mojim godinama, želio popiknuti, potepsti? Ako se takvi prizori i dogode, oni tjeraju ljude da se što brže dignu, jer se čovjek osjeća nekako posramljeno što je uopće pao. A ja spoticanje još i zazivam! Ipak, samo figurativno. Pred roza jednokatnicom (ne rozom, kako govori vrli novi hrvatski neuki puk) u Gundulićevoj 29 postavljen je u listopadu 2020. Stolperstein, kamen spoticanja za Leu Deutsch kao znak sjećanja na tu izvanrednu dječju glumicu, pjevačicu i plesačicu, koja je 1943. jedne blage noći sa 2. na 3. svibnja odvedena s majkom i mlađim bratom najprije u zatvor na Savsku cestu, pa na Zapadni kolodvor, gdje je, nagurana u G-vagon sa 75 osoba, umrla među 25 nevoljnika u transportu prema zloglasnom Auschwitzu. Ni pokatoličenje nije ju spasilo.

No da je i došla živa do Auschwitza, skončala bi kao majka, brat i toliki drugi. Iste su odvratne glave bile i na početku i na kraju transporta. To i piše na mjedenoj pločici sjećanja nasred pločnika, kao što jednoobrazno piše i na ostalih 75.000 takvih pločica diljem svijeta (akciju je 1990-ih pokrenuo njemački umjetnik Günther Demnig).

Željela sam vidjeti taj kamen spoticanja, no valjda sam došla odmah nakon smetlara koji su ispražnjene kante za smeće ostavili nasred pločnika, pa pločicu nisam primijetila. Ako mi je bilo do spoticanja, mogla sam mirne duše zaplivati preko tih kanti, no nesnosan smrad nagnao me da ih obiđem u široku luku. Odustajanje mi nije svojstveno, pa sam spomen ipak našla. Lea je živjela samo šesnaest godina. A što je sve postigla ne u tih šesnaest nego u nepunih četrnaest, jer u zadnje dvije godine života ne samo da više nije smjela nastupati u kazalištu gdje ju je publika obožavala nego u njega više nije smjela ni stupiti! Mnogo i za mnogo dulje živote. Pavao Cindrić, kazališni kritičar, 1929–1998, bavio se Leom deset godina, no svoje djelo nije vidio, objavio ga je njegov sin.

U Gundulićevoj 29 postavljen je u listopadu 2020. Stolperstein, kamen spoticanja za Leu Deutsch / Izvor stranica Ministarstva kulture i medija

Kuću u kojoj je živjela s roditeljima Ivkom i Stjepanom, za prisne Štefo, odvjetnikom iz Petrinje, i mlađim bratom Sašom gradio je za sebe po vlastitu projektu arh. Franjo Klein (1828–1889). Ta je kuća bila otvorena svim kazališnim i drugim umjetnicima između dva rata. Sva ona galerija glumaca, pjevača, svirača, redatelja, skladatelja, scenografa koja je prodefilirala hrvatskim glumištem onoga doba prošla je i kroz njihovu kuću: Tito Strozzi, Alfons Verli, Marija Ružička-Strozzi, Josip Bach, Nina Vavra, Božena Kraljeva, Vika Podgorska, Nada Babić, Vera Singer, Katedralis (Rudolf Habeduš), Mladen Širola, Josip Šepec, Braco Reiss i još mnogi.

Većinom su to bili i Leini partneri na kazališnim daskama. Prvi je nastup imala 1932. kao petogodišnjakinja u Graničarima Josipa Freudenreicha, iste godine debitira u opereti Grofica Marica Emmericha Kalmána, slijedi 1933. Molièreov Umišljeni bolesnik, a iste godine tumači i naslovnu ulogu u Kästnerovu Tončeku i Točkici (sa svojim stalnim dječjim partnerom Bracom Reissom), i to u vrijeme kad su Kästnerove knjige u Njemačkoj već gorjele na lomači.

U jednoj godini odigrala bi više uloga, što pokazuje da je učila vrlo brzo, a naučeno pokazivala neusiljeno i uvjerljivo. Tako je 1934. igrala u Ogrizovićevoj Hasanaginici (Ahmed, a 1940. Meho), u Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića (Gita, s Bracom Reissom), na predstavi je bila i Ivana Brlić-Mažuranić, koja ih je oduševljeno pohvalila izjavivši kako je ona Hlapićeve doživljaje napisala, a „vi ste im udahnuli život“. Iste godine slijedi Nadina velika tajna (igrala je Nadicu) Zlate Kolarić-Kišur; stiže plodna 1935. i nastup u operi Oganj Blagoja Berse s proslavljenom Zinkom Kunc i Lovrom Matačićem kao dirigentom, a onda upravo za nju Tito Strozzi i Josip Deči postavljaju operetu Čudo od djeteta.

To je čudo od djeteta pjevalo, recitiralo, glumilo, plesalo (s djevojčicom Darijom Gasteiger i stepalo), novinski isječci pokazuju da je bila svestrana i suverena scenska umjetnica s izrazitim kazališnim nervom, a glumila je i ženske i muške uloge, tako već iduće, 1936, Cedrica Errola u Malom lordu (Frances Hodgson-Burnett), pa 1937. Robinson ne smije umrijeti, iste godine u Ženidbi Mickeyja Mousea Josipa Dečija bila je Minnie (praizvedba u kinu Luxor, danas ZKM, u Nikolićevoj, danas Teslinoj), a već iduće, 1938, u Ivici i Marici Mladena Širole ne igra, što bi se očekivalo, Maricu nego Ivicu! Igrala je 1939. u Shakespeareovoj Zimskoj priči, u Tolstojevoj Moći tmine, a s nekim je predstavama gostovala i po Hrvatskoj. Godine 1940. igra u Senečićevu Spisu br. 516 s Dubravkom Dujšinom, Ninom Vavrom i Matom Grkovićem, a kazališnu karijeru završava 15. ožujka 1941, tri dana prije četrnaestog rođendana (rođena je 18. ožujka 1927) u Katedralisovoj Živoj šahovskoj igri. Krug se strelovito počeo stezati. Žute zvijezde, rasni zakoni, deportacije, zabrana ne samo nastupa nego i pristupa kazališnoj zgradi, pa je (sjećao se dvije godine mlađi Relja Bašić, njezin obožavatelj) znala sjediti na klupi kraj kazališta i tužno gledati u „svoje“ kazalište.

Član Dječjeg carstva bio je neko vrijeme i svjetski pijanist Alfred Brendel, pa balerina Sonja Kastl, čiji je otac sačuvao neke filmove o toj djeci, no Leu je najviše slikao otac Štefo, koji je zbog toga zapustio i advokaturu. Kao i otac Anne Frank, i on je jedini preživio rat. Spasio ga je, riskirajući glavu, dr. Vilko Panac, sakrivši ga na Očni odjel Vinogradske bolnice.

Kad upisujem ime Alme Deutscher, svestrane glazbenice, kod Deutsch uvijek zapnem. Kao što je i početak svakoga pisma drag vraćalo pjesnika Danijela na njegovo prezime Dragojević. Što povezuje Leu i Almu? Podrijetlo, slično prezime, dob kad su počele javno nastupati (5) i status čuda od djeteta. Almi je sada šesnaest godina, Lei su u toj dobi svi puti već prekinuti. Žalosne poveznice kao ponornice.