Glazbeni povratak humanizmu

Italija, zemlja glazbe, unatoč pandemiji, uspijeva držati distancu s koronom te vratiti u pogon glazbeni život. Posebno je uspješan primjer Međunarodni festival suvremene glazbe iz festivalskog paketa La Biennale di Venezia, koji je zadržao kontinuitet održavanja, tako da je održan i prošle, krizne 2020, premda u manjem opsegu s naglaskom na domaće, talijanske izvođačke snage. Ove se godine održao 65. put (u devedeset godina od osnutka) te ponovno otvorio vrata svijetu. Uz obavezno predočenje potvrde o cijepljenju (green pass) svi su posjetitelji koncerata, predavanja, razgovora, radijskih emisija uživo, izložbi zvučnih instalacija, svejedno bili dužni nositi maske (nažalost, ne one venecijansko-karnevalske) i držati distancu od dva metra.

Nova umjetnička voditeljica festivala Lucia Ronchetti grad dovodi u prvi plan.
Na fotografiji Vokalni ansambl Sequenza 9.3 u procesiji Arsenalom / Izvor La Biennale di Venezia / Andrea Avezzu

Inače, grad u laguni vratio se starom životu turističke prijestolnice, kanale su ponovno zamutila mnoga plovila, a na dokovima se traži gondola više. Mjesta dalekoistočnih turista, koji jedini ove godine ne putuju, upotpunili su brojni domaći turisti iz raznih dijelova Italije koji su si uz državne poticaje (efikasna mjera za spas talijanskog turizma) mogli priuštiti uživati u Veneciji.

Posjet Serenissimi ne traži dodatni povod, ali ona uz ljepotu sačuvane povijesne jezgre, svjetskog fenomena kamenoga grada-spomenika na drvenim temeljima stupova zabodenih u pijesak pod vodom, povijesno nudi i susret sa suvremenom umjetnosti.

Uz najpoznatije izdanke krovne institucije La Biennale di Venezia, onaj filmski te one naizmjenične arhitektonsko-likovne, svake se godine (bez obzira na naziv) održe i festivali kazališta, suvremenog plesa i, onaj najstariji nakon likovnog – glazbe. Predsjednik sveobuhvatnog festivala od prošle je godine, prema izboru talijanskog ministra kulture uz potvrdu parlamenta, 71-godišnji legendarni venecijanski filmski producent Roberto Cicutto.

Njegov je prethodnik, 80-godišnji ekonomist i političar Paolo Baratta, na tom mjestu proveo čak četiri mandata (jedan odvojeni i tri zaredom, a godine namjerno navodim da uočimo kako talijansko društvo cijeni treću dob), te stvorio od Venecije grad avangarde. Cicutto se prvi od svojih prethodnika za umjetničkog ravnatelja glazbenog festivala „usudio“ odabrati ženu: prva u povijesti Biennale Musica to je rimska skladateljica međunarodnog renomea Lucia Ronchetti.

Vibrantna 58-godišnjakinja mladenačkog izgleda u svoj je prvi festivalski program unijela bitne promjene. Za početak je obećala odreći se ne samo izvedbe vlastitih djela na Biennalu, već i na svim festivalima s kojima on zajednički ostvaruje programe. Tako je ostvarila potpunu slobodu i neovisnost kreiranja programa te spriječila mogući sukob interesa. Njoj ionako djela mahom izvode veliki orkestri i operne kuće poput Bavarske državne opere u Münchenu i Opere u Frankfurtu. Istraživanje vokalnosti važan je element njezina skladateljskog promišljanja, dobro je upućena u stanje „na terenu“, te smatra da je suvremenu glazbu zanimljivo promatrati kroz prizmu ljudskog glasa.

Tema ovogodišnjega festivalskog izdanja po njezinu izboru bila je Choruses. Vokalne dramaturgije, a taj je fokus na najstariji i po mnogima najljepši instrument nakon teške krize u svijetu publika objeručke prigrlila kao glazbeni povratak prirodi, humanizmu i skladni odjek teme Bijenala arhitekture Kako ćemo živjeti zajedno (s kojim se poklapa, jer je arhitektonska izložba otvorena od 22. svibnja do 21. studenoga). Istodobno, Lucia Ronchetti smatra da Venecija nije u dosadašnjim bijenalima bila dovoljno prisutna u programu, što želi promijeniti.

Ne samo da grad dovodi u prvi plan festivala (kao lokaciju za glazbena stvaranja i izvedbe poput kazališta La Fenice i bazilike sv. Marka), već narudžbama novih djela povezuje suvremenost s najstarijim slojevima glazbenog stvaralaštva u Veneciji, a to su upravo prvi skladatelji za vokalne ansamble koji će u doba renesanse tzv. venecijansku polifoniju stvorenu na balkonima Sv. Marka (tzv. cori spezzati) proširiti svijetom.

Opera je tek idejno sročena u Firenci, ali je rođena u Veneciji, koja ne samo da je grad prvih opera, već i općenito mjesto opernog stvaranja sve do danas, zahvaljujući aktivnosti na desetine opernih kuća, od kojih su do danas ostale aktivne tek dvije (La Fenice i Malibran).

 Kada se spoji pojam žene u suvremenoj glazbi, opera i vokalna glazba, dobiva se lik i djelo finske skladateljice s pariškom adresom, trenutačno najizvođenijeg suvremenog skladatelja iz redova avangarde, Kaija Saariaho, koju je Ronchettijeva izabrala za dobitnicu Zlatnog lava za životno djelo. Tako su posjetitelji mogli izbliza vidjeti tu tek naizgled krhku, samozatajnu mističnu umjetnicu „sumraka i zore“, čuti njezina razmišljanja na javnim razgovorima, te doživjeti njezin čudesan spektralni zvuk kroz cijeli niz medija i djela izvedenih tijekom festivala, od koncerta za violončelo i orkestar Notes on Light u pozlaćenom kazalištu La Fenice, preko opere Only the Sound Remains u teatru Malibran, sve do djela za zbor Reconnaissance i Tag des Jahrs u Arsenalima.

Drugi je Lav, onaj srebrni, obično bio namijenjen nekoj mladoj skladateljskoj nadi suvremene glazbe, ali bijenalska je smjela umjetnička ravnateljica i tu unijela promjenu te je posrebrila jedan ansambl, Neue Vokalsolisten iz Stuttgarta, koji je mnogo više od izvođača suvremene glazbe. Sedmero veličanstvenih pjevačkih individua ne samo da su čarobnjaci glasa (ne postoji ni zvuk ni registar koji ne mogu proizvesti, kako su pokazali na nizu koncerata sada u Veneciji) nego i sukreatori novoga glazbenog žanra (suvremeni madrigal) otkako ih je 2000. bez dirigenta „iza scene“ počela voditi njihova dotadašnja članica, umjetnička ravnateljica Christine Fischer. Oni su svojevrsni Beatlesi suvremene glazbe, nadahnjuju i potiču na stvaranje skladatelje svih naraštaja diljem svijeta, te su u novije doba praizvodili djela naših eminentnih mladih skladateljica na europskoj sceni, Sare Glojnarić i Margarete Ferek Petrić. Ali one kao i ostali vrijedni predstavnici hrvatske suvremene glazbene scene tek čekaju da ih Ronchettijeva otkrije i uvrsti u program Venecijanskog bijenala koji vodi s jasnom umjetničkom vizijom i misijom. Zasad nas raduje ime pulske muzikologinje Ingrid Pustijanac (izvanredne profesorice na Università di Pavia), od koje je za uvod u katalogu naručila stručan, ali vrlo čitak analitički esej o djelu Oltra mar Kaije Saariaho s naslovom Glazba za osvit humanosti.