Dokolica kao vježba za jasnoću misli

Plesači kolektiva Škvadra, cijele generacije mladih plesača koja je nakon akademije odlučila djelovati zajedno, i nekoliko njihovih dosadašnjih sjajnih predstava kao što su Ne čujem te, mrak je prema konceptu Eve Kocić te Bazen prema konceptu Eme Crnić i Šimuna Stankova i u koreografiji Eme Crnić potencijalno su obećavali da će prva ovosezonska ITD-ova premijera imati sličan ishod. To se u prevođenju zamisli u scensku realizaciju ipak nije dogodilo. Problem pritom nije eventualno nesnalaženje plesača Eme Kani, Gendis Putri Kartini, Margarete Firinger, Šimuna Stankova, Marte Habulin i Une Štalcar-Furač u situacijama s dramskim nabojem ni nesnalaženje glumice Nataše Kopeč u plesnome mediju, granice izvedbenih umjetnosti danas ionako su fluidne.

Više se doima kao da je redateljski dvojac Aleksandar Švabić i Damir Klemenić (koji potpisuje i scenski pokret) izvođačima ostavio scenu na volju, zasuvši ih scenografskim elementima i rekvizitima te im zadajući vremenski okvir, pa što se dogodi, dogodi se. Većina građe ostala je u naznakama, u zanimljivim, ali tek nabačenim skicama, a mnoštvo kostima Mije Popovske i Davida Morhana te plažni rekvizitarij koji iz daljine priziva maritimne motive, šum mora i miris borova istodobno traže igrivost, razigranost izvođača. Tim više jer se, kao što je rečeno u popratnome tekstu, uobičajene situacije s plaže nastoje uvećati ne bi li ih se dovelo do dramskoga razvoja.

Dokoličarenje je najveći luksuz današnjice / Snimio Luka Dubroja

Mnogi prizori ostali su zakočeni u prividno humornim slikama igrajući na začudnost koja je naposljetku izostala, kao primjerice odmrzavanje sladoleda fenom za kosu. Ustrajanje na apsurdnu humoru iz prizora u prizor jamačno je najmanje uspio redateljski potez – najduhovitiji moment ne bi trebao biti izazvan prodorom realiteta u scensku stvarnost, isklizavanjem zaleđena uloška za prijenosni hladnjak iz ruku izvođačice koji je u prizoru oživljavanja kupača umalo pogodio u glavu. U simuliranju idile beskrajna i besciljna ljeta, zabave koja se pretvara u dosadu, a poslije prepričava kao izniman životni ekskurs, izdvajaju se karakterizacije Eme Kani, vječno gladne kupačice u brižljivu planiranju obroka i velikoj dvojbi želi li vlastito tijelo izložiti pogledu, i Nataše Kopeč, mondenke zamišljene nad životom i zadubljene u sricanje nekog nezahtjevna štiva.

Da redateljski dvojac ipak nije prepustio sve slučaju, otkriva se iz popratnoga teksta poduprta egzistencijalističkim citatom Alberta Camusa o nedohvatnosti smisla izvan značenja koja događanjima sami pridajemo. „Polumeditativno stanje“ određeno kao vlastita intima s „momentima lucidnosti“ nasuprot plaži kao „društvenoj intimi“, mjestu društvenog normiranja, sugerira razlikovanje dokolice i imperativa odmora kao daljeg kapitalističkoga eksploatiranja.

Pritom se, obrnuto od očekivanoga, egzotizmom ne prokazuje zabava na najfinijem pijesku kakve udaljene destinacije, već osamljivanje radi dokoličarenja kao nužnosti samoodređenja. Jer upravo je dokoličarenje najveći luksuz današnjice s obzirom na to da i slobodno vrijeme i odmor podliježu komodifikaciji, odnosno odmor od rada samo je rutinirano obnavljanje energije za izvršavanje novih radnih zadataka i novi konzumeristički ciklus. I slobodno vrijeme zapravo je radno i ekonomski vrednovano.

Dokoličarenje je stoga, kako se i tumači iz „polumeditativnoga stanja“, jedina istinska oaza u kojoj se moguće osloboditi zagušenosti, vježbanje stanja obična bivanja u trenutku koje će polučiti tišinu za jasnoću misli i prsnuće kreativne iskre. Vrijeme izdvojeno za dokolicu, za osamljivanje i povratak izvoru stoga je i prijetnja proizvodnji smisla kojom se nadvladava vlastita unutarnja i društvena tjeskoba, prijetnja režimima proizvodnje i gomilanju profita, nametnutu redu i poretku stvari.

Sustav sam sebe perpetuira neprestanim nametanjem kompeticije kao postulata održivosti, čovjek je izložen, prosuđivan i kontroliran, kako u radnoj okolini tako i u organiziranju slobodnoga vremena. Odatle i potreba za zabavom, jer zabava se zbiva tamo gdje je mnoštvo, nema osamljivanja pa nema ni prijetnje sustavu kojega smo dio.

U vremenu sve veće i sve bolnije izolacije osamljivanje se može čitati kao prilično nepopularna metoda odupiranja tržišnoj ekonomiji i zapitanosti nad vlastitim postojanjem, no predstava ne otvara interpretaciju u smjeru ljetovanja u okolnostima pandemije i posljedične emocionalne nedostupnosti ili otuđenja. Premda su redateljske nakane očito bitno kompleksnije nego što se izvedbom pokazalo, u scenskoj translaciji iskliznule su baš kao i rashladni uložak iz ruku izvođačice.