Arhiv je vizualni izričaj

U riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti donedavno se mogla posjetiti izložba pod naslovom Sandro Đukić i Bojan Salaj: Arhiv kao memorijski konstrukt – Memorija kao konstrukt socijalnih diskursa sadašnjosti kustosice Lane Lovrenčić. Riječ je o izložbi koja problematizira protok vremena, arhivistički jukstaponirajući samu sebe s Đukićevim koautorskim projektom otprije trideset godina. Riječ je o izložbi Objekti održanoj u Gliptoteci HAZU, nastaloj u suradnji s Damirom Babićem i Krešimirom Purgarom. Aktualna izložba tematizira tijekom protekla vremena dvaput uništen i dvaput rekonstruiran Đukićev objekt, ali istodobno propitkuje i pojam autoportreta: Bojan Salaj naime koautor je niza Đukićevih autoportreta iz 90-ih, što je bio i okidač za najnoviju suradnju. Naposljetku, videointervjuima s različitim stručnjacima iz područja likovnosti koji su surađivali na izložbi Objekti ili je tek posjetili problematizira se širi kontekst u međuvremenu nastalih promjena na području tehnologije, društvenog uređenja, likovne scene, a samim time i pozicije umjetnika u društvu. Sve navedeno učinilo nam se zanimljivim povodom da Sandra Đukića zamolimo za kraći razgovor.

Snimio BORIS CVJETANOVIĆ

Recite mi nešto o dugogodišnjem projektu „arhiva“ čiji je dio i ova vaša izložba.

Arhivi u smislu medija dugo me zaokupljaju. Jer arhiv nedvojbeno može biti vrsta vizualnog izražavanja. Iako ova izložba nije u cijelosti tako koncipirana, ona svojim nazivom ukazuje na dugogodišnje razmišljanje o fenomenu koji je dio moje osobne povijesti i za koji sam imao ideju da se referira na ljude rođene poput mene 60-ih te kao takvi posjeduju iskustvo vremena prije 90-ih, a također i tijekom njih, kada nastupaju velike promjene. Ono što objekt oko kojega se cijela izložba formira čini paradigmatskim jest društveni kontekst u trenutku njegova prvotna nastanka; izložbu Objekti pripremamo 1989. i 1990, a rad je nakon izložbe u ŠKUC-u u Ljubljani 1991. izlagan dvaput – prvo u Gliptoteci HAZU, a potom i njegova rekonstrukcija na 16. bijenalu mladih u Rijeci. Dan otvaranja bijenala – posljednje zajedničke jugoslavenske izložbe – ujedno je i dan početka oružane intervencije JNA u Sloveniji, a time i početka rata na području bivše Jugoslavije

Možete li reći nešto o samoj produkciji dvaput rekonstruirana objekta te o srodnostima i razlikama njegove izvedbe 90-ih i danas? Kako biste definirali odnos original – kopija – replika?

Slijedom neobičnih okolnosti raskošno producirani radovi koji su činili izložbu Objekti u Gliptoteci po zatvaranju te izložbe bili su uništeni. Damir Babić, Krešo Purgar i ja napravili smo za ono vrijeme pionirski pothvat u produkcijskom smislu; uspjeli smo, naime, prikupiti 50 tisuća ondašnjih njemačkih maraka za izvedbu radova. Kao što govore kolege u snimljenim intervjuima, radovi su ekstremno odskakali od ondašnjih produkcijskih gabarita, i već je ta činjenica, nevezano uza sam sadržaj, bila neka vrsta ekscesa. U vrijeme dok smo mi, fanatično posvećeni umjetnosti, postavljali izložbu, u Gliptoteci dežuraju oružane straže. Unatoč produkcijskom uspjehu naša se mala družina nakon izložbe raspala. Bankrotirali smo i nismo znali ni kamo ni kako pohraniti radove. Ondašnja je upraviteljica naložila da se radovi iznesu u dvorište. Mladi umjetnici dotad nisu izlagali u Gliptoteci pa joj suradnja između HAZU-a i ondašnje Galerije suvremene umjetnosti o održavanju naše izložbe vjerojatno ionako nije bila po volji. Uglavnom, kiša je četiri dana padala po radovima i posve ih uništila. Ali prije no što je konkretan rad prvi put uništen, njegove sam fotografije s izložbe Objekti već bio poslao u Rijeku, odakle su me pismeno obavijestili o nagradi. Dakle, za 16. bijenale mladih napravio sam nešto što bi se moglo nazvati faksimilom; iznova sam proizveo isti rad.
Nemogućnost adekvatne pohrane te brojne selidbe s vremenom su uništile i tu inačicu rada, tako da sam ga za ovu izložbu morao treći put izraditi. No situacija je sada bila potpuno drukčija. Onodobna tehnologija, naime, danas više ne postoji. Elektronički sam sat uz pomoć jednog inženjera jedva uspio rekonstruirati. Dizajn ultrapasa što sam ga koristio zastario je, a tvornica koja ga je proizvodila više ne postoji. Na kutiju od bijeloga ultrapasa isprintao sam stari motiv, koji sam skenirao u Düsseldorfu s jedinoga sačuvana rada iz tog razdoblja. Na kraju, crno-bijeli autoportret izrađen je iz negativa u laboratoriju u Ljubljani, jednom od rijetkih koji još posjeduju znanje i tehnologiju za razvijanje analognih c/b-fotografija. Dakle, kada govorimo o originalu i kopiji, prvi je rad original, drugi je faksimil, a ovo danas jest reprezentacija rada iz 90-ih. Njegova originalnost sastoji se u tome što svjedoči o protoku vremena te razmjerima tehnoloških promjena u posljednjih trideset godina.

Neke od vaših autoportreta na izložbi, po vašim uputama, izradio je Bojan Salaj. Nastali su, dakle, u svojevrsnu dijalogu. Ne osporava li se kroz dijalog s drugim kolegom i sama definicija autoportreta?

Više sam puta radio „autoportrete“ s pomoću suradnika. Ponekad sam ih postavljao ispred kamere dok bih ja stao iza nje u svrhu definiranja parametara i kompozicije. Potom smo zamijenili mjesta kako bi oni samo pritisnuli okidač na aparatu. Kod „autoportreta“ korištenih na Objektima, Bojan Salaj izrađuje specifične fotografije, prepoznatljiva rukopisa. U ono vrijeme suradnici nisu zahtijevali da budu navedeni kao koautori, no danas se zbog promjena društvenih okolnosti i dominantnoga gospodarskog modela sasvim drukčije gleda na suradnju i autorstvo, što je, neizravno, također jedna od tema ovoga projekta.

Negdje ste spomenuli da bi vaš rad mogao biti okarakteriziran konceptom „od utopije do distopije“. Gdje prestaje utopija, a počinje distopija?

U vremenu prije 90-ih naše se društvo, koliko god je u mnogim aspektima bilo problematično i daleko od nekog ideala, po mišljenju mnogih ipak deklarativno zalagalo za model napretka, eksperimentirajući pritom s idejama modernizma i demokratizacije. To bi bila utopija. S druge strane, kada govorimo o distopiji, na osobnoj se razini referiram na svijest o vlastitom mentalnom i fizičkom stanju koje je uzrokovano životnom dobi, ali i desetljećima profesionalne ovisnosti o digitalnoj tehnologiji. To na ovoj izložbi na određeni način ironiziram suvremenim autoportretom nastalim u okviru ciklusa Natura morta. Gledamo li pak šire, odnosi što danas egzistiraju unutar radikalno disfunkcionalna društva koje nije sposobno nositi se s izazovima poput klimatskih promjena, odnosno ekologije, da ne spominjem zlouporabu tehnologije ili fenomene kao što je social scorring s kojim se u Kini već eksperimentira, kao i sve ono što prof. Zuboff opisuje u knjizi The Age of Surveillance Capitalism, nužno nam se nameće svijest o stanju distopije. Suprotstavljajući ta dva pola, pokušaj modernizacije odnosno ideju postojanja drukčije stvarnosti s ovim što danas živimo, čini se da se nalazimo u nekom SF-distopijskom diskursu. Na ovoj izložbi to dobro demonstriraju noviji radovi Bojana Salaja, primjerice onaj koji na univerzalan način problematizira pojam migracije posredovanjem cipela pronađenih na obali mora, kao i već spomenut rad iz serije Natura morta s prikazom pozicije umjetnika, mene, potrošena u kontekstu vremena što sam ga prethodno opisao.

Meandar odnosno monokrom u kontekstu vašega rada?

Pretpostavljam da crtež olovkom nazivate meandrom-monokromom, meni vrlo važnim jer moj rad ima korijene u kasnoj moderni. Crteži su rađeni metodologijom koju sam naučio od Julija Knifera, što je istodobno posveta njemu, a i simbolici askeze i posvećenja. Za crtež što se nalazi na zidu potrošio sam pet mjeseci, radeći više sati dnevno, što je osobito zanimljivo u kontekstu današnjega brzog življenja. Nastala je cijela serija tih monokroma koje sam djelomično koristio kao segmente objekata. Drugi monokrom što ga spominjete izveden je pigmentom, a nalazi se na podu posljednje prostorije, gdje je i moj autoportret iz serije Natura morta. U više sam navrata radio te monokrome koji za mene imaju simboličku vezu s Maljevičevim Crnim kvadratom, modernizmom… I ovoga puta, kao i više puta prije, dogodilo se da je publika koja bi trebala biti senzibilizirana na umjetnost nesvjesno pregazila monokrom. To je za mene akt krajnje brutalnosti. Kad se jednom naruši mir te netko prvi put prehoda preko monokroma, zabunom ili namjerno, u tom trenutku, raznoseći pigment po prostoru, publika neizravno počinje surađivati u nastajanju nove slike. Činilo mi se zanimljivim svoj današnji autoportret suprotstaviti fragilnosti toga oštećena meandra, stvoriti situaciju koja pridonosi osjećaju distopijskog.

Kako vidite svoju izložbu u kontekstu usporedne izložbe na katu MMSU-a 90-e:Ožiljci.

Iako su izložbe svjesno zamišljene da ih se postavi usporedno te da kao takve budu u komplementarnom odnosu, među njima postoji i znatna razlika. U posljednjih su se dvadesetak godina, naime, različite izložbe u više navrata bavile umjetnošću 80-ih i 90-ih, ali primijetio sam kako sve one fokusirane na 80-e završavaju s 1987. ili 1988, dok one s temom 90-ih ne počinju prije 1993. ili 1994, dakle vremenom kada je već bio osnovan Centar za suvremenu umjetnost (SCCA) koji je bio zamašnjak rane faze novoga buđenja. Umjetničku situaciju između 1988. i 1993. svi nekako preskaču, jer to kaotično vrijeme teško je svesti na jednostavan nazivnik. Istraživanje i projekt Arhiv kao memorijski konstrukt propituje upravo taj specifičan trenutak, dok se izložba
90e: Ožiljci, čini se, pretežito bavi posttranzicijskim razdobljem.

Nakon što su kustosi i teoretičari u videointervjuima izrazili svoja mišljenja o vašem radu u ondašnjem i današnjem kontekstu, što biste vi rekli? Je li izložba Objekti ostavila traga na sceni?

Godinama sam imao potrebu iznova preispitati tu ideju. Istraživanje što sam ga proveo pripremajući izložbu i snimajući razgovore s desetak ljudi o tom fenomenu ocrtava paradoks; s jedne strane svi se slažu da su ti radovi kao i izložba ostali zaboravljeni u prošlosti, a istovremeno svatko od njih još danas ima svježe sjećanje na tu izložbu i govori da je ona ostavila snažan dojam zbog novoga pristupa produkciji, potom drukčijeg jezika kojim smo progovarali, ali i same tematike. Izgleda da je izložba na posredan, pomalo elitistički način, bila utjecajna u manjem, zatvorenijem, meni svakako važnom krugu profesionalaca s likovne scene.