Veseli me boom poezije u Hrvatskoj

Mnogi uspješni hrvatski književnici i prevoditelji žive i rade u inozemstvu, gdje su ostvarili zapažene karijere. Njihov rad kroz razgovore i portrete predstavljat ćemo u novoj umjetničkoj sezoni u sklopu književne rubrike. Seriju započinjemo razgovorom s istaknutom književnom prevoditeljicom i pjesnikinjom Željkom Černok, koja govori o Berlinu, u kojem obitava, o dosadašnjim i knjigama u nastajanju…

Razgovor s profesoricom engleskoga i švedskoga jezika i književnosti, koja je studirala kreativno pisanje u Švedskoj, započinjemo pitanjem zašto baš život u Berlinu. „Da, zanimljivo je kako to nekada ispadne u životu, zar ne? Nisam ništa dugo planirala, jezici su mi oduvijek išli, a druge me zemlje i kulture zanimale, pa je, zapravo, logično da moj život ovako izgleda. Zanimljivi su mi različiti mentaliteti, razbijanje i potvrđivanje klišeja, volim stalno upoznavati nešto novo. Berlin mi se jako svidio kad sam ga prvi put posjetila prije dvadeset godina. Imao je tu neku razbarušenost i drskost, ali ispod svega iznimnu humanost i veliko srce. Čini mi se da to još vrijedi. To je nevjerojatno zanimljiv grad u kojemu zaista svatko može pronaći nešto za sebe, a kulturna je ponuda vrhunska“, ističe prevoditeljica koja je prije zatvaranja kazališta zbog pandemije mnogo putovala na razne destinacije, a neke posebno izdvaja.

„Nakon što nekoliko godina nisam bila na sajmovima knjiga u Göteborgu i Helsinkiju, koje inače redovito posjećujem, strašno mi nedostaje taj šušur i prijateljska atmosfera, koju je inače teško postići na velikim sajmovima na kojima smo svi poslovno. Vjerujem također da svi imamo mjesta na kojima se nađemo i prepoznamo ih kao svoja, ja se tako uvijek volim vraćati u Edinburgh. Zapravo, nedostaje mi cijela Velika Britanija otkako sam se odselila. Često sam tamo, fali mi njihov smisao za humor. Dobro se osjećam i u Rondi, šarmantnom gradiću na jugu Španjolske. Lokacija je nevjerojatna, a pomaže i to što su Španjolci narod kojemu je potpuno nepoznata ideja da se ne bi mogli s nekim sporazumjeti, pa mi se tamo, iako ne govorim španjolski, uvijek sve čini nekako lako rješivo, a svakodnevnim se nesporazumima samo slatko nasmijemo. Možda ćete naručiti čaj s mlijekom i dobiti vrećicu čaja u šalici vrućeg mlijeka, ali i to je sasvim dobro piće.“

Važno je poznavati jezik,
ali i kulturu

U razgovoru se vraćamo u Njemačku, u kojoj se situacija pomalo smiruje. Moći ćete ponovno uživati u gledanju kazališnih predstava i pisanju o njima. Što ćete prvo pogledati? „Gotovo cijele dvije sezone kulturne ustanove bile su zatvorene, pa čim su najavili otvaranje ove jeseni, kupila sam karte za Staatsoper, za Così fan tutte. Dirigira legendarni Daniel Barenboim i isplati se ići samo njega gledati. Od kazališta bih rado otišla na bilo što u čemu glumi Klaus Maria Brandauer, gledala sam ga prije nekoliko godina u Kleistovu Razbijenom vrču, nevjerojatno je karizmatičan i jedna od onih pojava na pozornici kad vam se čini da svi oko njega glume, dok on jednostavno jest.“

Razgovor skrećemo na prozne prijevode naše sugovornice. Željka Černok objavila je niz prijevoda proznih djela s više jezika. Zanimalo nas je koliko je zahtjevno prevoditi djela različitih jezičnih i književnih kultura, koji su joj favoriti posljednjih godina.

„Mislim da je za prevoditelja iznimno važno da dobro poznaje ne samo jezik nego i kulturu zemlje jezika s kojeg prevodi, važno je znati kako dišu, kako se šale, na što aludiraju. Mnogo je tu zamki za prevoditelja i zato je to vrlo zahtjevan posao, radite na umjetničkom djelu, nečemu što će ostati za generacije koje slijede. Mislim da je prevođenje savršen posao za kreativce koji uživaju u književnosti i vole se igrati riječima. Prevela sam više od sedamdeset knjiga, većinom sa švedskog i norveškog, raznih žanrova.“ Prevoditeljica otkriva i da već nekoliko godina živi u svijetu Mumina finsko-švedske autorice Tove Jansson i u tome beskrajno uživa. „Njezina su djela kanon europske književnosti i nikako nisu samo za djecu. Knjige o Muminima možete čitati petogodišnjem djetetu, koje će uživati u pustolovinama tih smiješnih i svadljivih stvorenja koja su sva toliko drukčija, ali se uvažavaju i vole. Desetogodišnjaci koji posegnu za knjigama shvatit će da je neki njihov školski nasilnik možda ustvari samo jako osamljen, velike spoznaje predstavljene na djeci shvatljiv način. Dok, ako se vratite knjigama kao odrasle osobe, otvorit će vam se svijet precizno psihološki definiranih likova koje svi poznajemo iz svoje okoline. I mudar način kako se prema njima odnositi. Nordijci i u svakodnevnom razgovoru koriste likove iz knjiga o Muminima kad se opisuju i svi odmah znaju o čemu govore. U nedavnom razgovoru ravnateljica jednog švedskog instituta opisala je sebe kao Filifjonku, na što sam joj ja rekla da radim na tome da što više budem kao mala My. Bilo je to sve što smo trebale reći jedna drugoj na pitanje o tome kako preživljavamo ovu trenutnu krizu“, objašnjava Željka Černok i dodaje da je nedavno prevela i sjajan roman Linn Ullmann Nemirni, o tome kako je biti dijete slavnih roditelja – Liv Ullmann i Ingmara Bergmana.

„Uvijek me veseli prevoditi Jonasa Hassena Khemirija, jednog od najboljih stilista u švedskom jeziku, a volim i urnebesno duhovite, filozofske knjige Erlenda Loea. Frodeu Gryttenu se uvijek vraćam kad mi se čini da gubim vjeru u ljude, a Lini Wolff i stripovima Liv Strömquist kad želim promisliti o rodnim ulogama i feminističkim pitanjima.“

Kako dolazite do najboljih izbora? Određujete li ih sami ili o tome odlučuju izdavači?

„Bilo mi je teško odgovoriti na prethodno pitanje upravo iz razloga što je većina knjiga koje prevodim moj izbor. Od sama početka karijere pratim književnu produkciju i čitam apsolutno sve što mi se čini zanimljivo i onda to predlažem izdavačima ako mislim da im se to uklapa u program i sretna sam što su moji prijedlozi često prihvaćeni.“

Nordijci imaju jaku
književnu tradiciju

Željka Černok prevodi i nordijsku poeziju. Kako je određuje u usporedbi s hrvatskom?

„Nordijci imaju jaku književnu tradiciju, čvrsto oslonjenu na poeziju. Teme su različite, od suvremenih društvenih problema (tu bih izdvojila izvrsnu Athenu Farrokhzad, koja je gostovala na Goranovu proljeću i objavljena joj je zbirka Bijela svita), do finsko-švedskih pjesnika koji uspijevaju neku gotovo starinsku liričnost preslikati na preokupacije današnjeg čovjeka na tako lijep, ponekad sanjiv, ponekad zaigran način. Njih sam mnogo prevodila za emisiju Poezija naglas na 3. programu Hrvatskog radija te dovodila na festivale u Hrvatskoj.

Koliko vidim, u Hrvatskoj je pravi boom poezije, što me strašno veseli, čini mi se da scena već dugo nije bila ovako vitalna i aktivna. Pratim i čitam sve što stignem, volim Moniku Herceg, Tomislava Augustinčića, Marka Pogačara, Olju Savičević-Ivančević…“, ističe autorica koja je nedavno sudjelovala u projektu U prevodilačkom ringu. Kakvo je to bilo iskustvo?

„Uvijek je zanimljivo raspravljati s kolegama koji se bave istim poslom, ali tu mi je bilo još važnije da ohrabrim nove potencijalne prevoditelje, pomognem im da uvide gdje su jaki, da razmisle o svemu što treba odvagnuti u procesu prevođenja i shvate da je to posao u kojemu treba neprestano učiti“, odgovara i dotiče se i svojih književničkih iskustava.  Sukobljavaju li se nekad te uloge ili se blaženo nadopunjuju, zanimalo nas je.

„Ne bih se nazvala književnicom nakon samo jedne, davno objavljene knjige poezije, ali da, mislim da su svi dobri prevoditelji negdje i pisci, bilo objavljeni ili privatno“, odgovara i otkriva da su u njezinu pjesničkom laboratoriju tri prsta prašine, „ali se i dalje neprestano nešto krčka i povremeno eksplodira. Većinom je to poezija, neka razlomljena zapažanja koja bih trebala konačno organizirati.“

Koju knjigu sad prevodite? Jeste li zadovoljni suradnjom s Društvom hrvatskih književnih prevodilaca – pitamo Željku Černok.

„Upravo prevodim debitantski roman Lydije Sandgren Sabrana djela, koji je prošle godine izazvao pravu senzaciju u Švedskoj kad je ^,pokupio^, najveću književnu nagradu August. Izvrsno napisan roman o grupi prijatelja, psihološki nijansiran, suosjećajan, duhovit, tankoćutno ironičan, nevjerojatno postignuće za tek tridesetogodišnju spisateljicu. 700 stranica!

Divno je da imamo izdavače poput OceanMora koji se ne boje opsežnih knjiga.

DHKP je zaista aktivan posljednjih godina i mislim da čuda rade na promociji prevoditelja. Žao mi je što ne mogu češće sudjelovati u svim tim zanimljivim projektima i predstavljanjima.“

Zanimalo nas je i kako iz Berlina gleda na književna događanja u rodnoj Hrvatskoj. „Pratim sve što me zanima preko interneta, čitam književne časopise i stranice za kulturu, kupujem knjige hrvatskih autora“, odgovara, a na pitanje o druženju s hrvatskim piscima i prevoditeljima u Njemačkoj govori: „Berlin je fantastičan grad u kojemu čovjek stvarno ima šansu susresti sve svjetske pisce, poslušati ih kako čitaju i pročavrljati poslije predstavljanja. Radujem se i kad naši autori predstavljaju svoje knjige, dragocjeni su mi ti susreti.

I za kraj razgovora, što vas privlači skandinavskim, nordijskim, tmurnim europskim krajolicima i ljudima?

„Ti njihovi samotni krajolici oduvijek su mi bili bliski, ne znam točno objasniti zašto. Cijenim toleranciju, volim široke prostore, kako u prirodi, tako i u glavama ljudi.“