Uvidi Saturnova kustosa

Melankolija – u doslovnom prijevodu „crna žuč“, taj „dnevni demon“ i vječna pratiteljica umjetnosti – oduvijek pokazuje kompleksno janusovsko lice. Nakon antike ponovno se pojavila među ljubavnim pjesnicima duecenta, no veliki povratak melankolije započeo je s humanizmom i djelima poznatih melankolika poput Michelangela, Dürera ili Pontorma. Njezin drugi dolazak pamtila je elizabetanska Engleska s pjesnikom i učenjakom Johnom Donneom, a potom i djelom Anatomija melankolije Roberta Burtona, no cvjetovi melankolije bili su najmirisniji u 19. stoljeću, u tekstovima Baudelairea, Nervala, De Quinceyja ili Coleridgea. Časovita i nestalna, njezina je precizna definicija oduvijek ovisila o povijesnom kontekstu pa je tako, u spisima firentinskog neoplatonista Marsilija Ficina, melankolija klasificirana kao jedna od humora, dvadeset i dva mentalna i fizička stanja kao posljedice viška crne žuči.

Ivan Posavec, Vrapče, 2003. / Snimio Ivan Posavec / NMMU, Zagreb

Obavezne figure melankolije

Već u 19. stoljeću melankolija je u sebi spajala kontradiktorne atribute: patnju neurastenika, ali i nalete briljantnog stvaralaštva, postavši stanoviti standard romantičarskog senzibiliteta. Kako bilo, mnogi smatraju da je vrijeme između 14. stoljeća i „kraja“ modernizma dvadesetog stoljeća bilo doba melankolije; započeto u renesansi, slavljeno u romantizmu, fetišizirano potkraj 19. stoljeća, da bi se na koncu melankolija preselila u suvremene teorije i u izložbene prostore. Tako međunarodna likovna kritika pamti neočekivano dobro posjećenu izložbu uvaženoga francuskog kustosa Jeana Clairea, koji je krajem 2005, u pariškom Grand Palaisu, predstavio izložbu Melankolija: genij i ludilo na Zapadu. Posvetivši izložbu Raymondu Klibanskom, koji je s Erwinom Panofskim i Fritzom Saxlom objavio Saturn i melankolija – ključno djelo koje je dalo dubinski i interdisciplinarni uvid u podrijetlo i veze melankolije s literaturom i umjetnošću Zapada, na zidove je objesio ikonička djela melankolije poput Dürerova bakroreza – personifikacije melankolije, Böcklinova Otoka mrtvih ili Friedrichova Monaha pored mora.

Premda zagrebački muzeji nemaju financijske moći predstavljanja remek-djela melankolije, kustosa koji umije sa znanjem i strašću ispripovijedati priču o „Saturnovoj djeci“ imamo. Riječ je o izložbi naslovljenoj Fragmenti melankolije, koju koncepcijski i kustoski potpisuje Željko Marciuš, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, gdje je izložba i postavljena. Izložba, kako objašnjava Marciuš, sastavljena je, uglavnom, od djela iz fundusa Muzeja koja „istražuju tamna, romantizirana, otežala, čak bolećiva stanja duha i duševnosti“. Već u prvoj izložbenoj prostoriji, kustoski koncept otkriva da atributi melankolije nisu ograničeni na značaj osobe, nego se mogu prepoznati i u krajolicima. Tako slika Franza Jaschkea Izvor Slunjčice, naslikana oko 1815, što prikazuje izvor rijeke obasjane mjesečinom s gotovo nevidljivom grupom ljudi okupljenih oko vatre, dobar je prikaz melankolične ideje koju izaziva dvostruko svjetlo mjeseca koje se zrcali u vodi okruženoj mračnom šumom.

Iz postava izložbe / Snimio GORAN VRANIĆ / NMMU, Zagreb

Sličnu bolećivu atmosferu izaziva i Savski pejzaž Ferda Kovačevića ili akvarel Stablo u snijegu Slave Raškaj. Nadalje, obavezne „melankolične figure“ poput ruševina, čempresa ili vjetrovitih krajolika pronalazimo i u slikama Marka Rašice iz 1905. i 1906, u kojima čempresi pokraj groblja sugeriraju protok vremena i osjećaj gubitka, odnosno u Putniku Naste Rojce iz 1911, gdje fragilna ljudska figura izdržljivo korača ususret snažnom vjetru. I osamljeni putnik Naste Rojc i Rašičini čempresi signali su tijeka vremena, no ne onog koje donosi olakšanje. Naime, Freud je ustvrdio da se melankolija razlikuje od žalovanja po tome što melankolija „ drži ranu otvorenom“. Proces se žalovanja, zahvaljujući prolasku vremena, zaključuje, dok melankolik prihvaća dugotrajnost, namjernu izloženost emocijama i nemogućnost pronalaska sretna ishoda.

Liminalna mjesta prelaska iz jednog područja u drugo, poput obala koje se spajaju s nebom, također evociraju melankoliju. Prisjećamo se Munchove Melankolije iz 1902. s ljudskim likom na mračnoj plaži dok istodobno promatramo izvanredno sugestivne krajolike Emanuela Vidovića Iz lagune, 1909. ili K mrtvom gradu, 1919. u kojima se nebo i zemlja gotovo bešavno spajaju posve uronjeni u modru odnosno zelenu boju. Premda je bio povezan sa „zemljanim humorom“, Saturn upravlja vodama a njihova beskrajnost na horizontu izaziva melankoliju jer što je naša svijest o beskonačnosti svijeta snažnija, to jača postaje svijest o vlastitoj konačnosti. Burtonova „ljubavna melankolija“ postala je ikona romantičara, kao jedna od ključnih ideja osjetljivosti ili precioznosti koja je povezivala melankolike i umjetnički genij. No ta je veza bila namijenjena muškarcima, dok je ženama bila namijenjena uloga personifikacije melankolije, patnice ili živčano rastrojene junakinje. Izložba tako predstavlja Ofeliju Ferda Quiquereza iz 1874, Autoportret Slave Raškaj iz 1898. te osobito melankoličnu sliku Bele Čikoša Sesije Ženski akt (Ostavljena) pokazujući da dok je za muškarca težnja melankoliji bila plemenita i romantična, za ženu je ta uloga bila lišena uzvišene patnje, ostavljajući vrlo malo asocijativnog prostora za bilo kakav drugi ishod osim neromantične smrti.

Bela Čikoš Sesija, Ženski akt (Ostavljena), 1913.

Izložba pokazuje kako je sredina 20. stoljeća preferirala estetiziranje melankoličnih prostora poput trošno uređenih soba, periferija gradova ili cirkuskih šatora. Izdvajajući takve prostore, objekte ili pojave, Susan Sontag je u Objektima melankolije ustvrdila da oni postaju žarište fascinacije poput „pronađenih objekata“ te postaju svojevrstan temelj melankolije nadrealizma dočaravajući čudno, izolirano ili neobično u svakodnevnom. To je osobito razvidno u slikama Miljenka Stančića, poput remek-djela Slikar skitnica iz 1954, gdje slikarsko platno postaje zrcalo začudnog, ili pak slike Izlet u Sloveniju ili Peroni istog autora iz 1966, u kojima uspavana lebdeća dječja lica postaju središta zagonetnih kompozicija.

Fantazmagorija svakodnevnog

Melankolija nadrealizma očita je i u fantazmagoričnim fotografijama Josipa Klarice, u kojima aranžmani raznorodnih i inkongruentnih predmeta izazivaju stanovitu vizualnu nelagodu, odnosno osjećaje otuđenosti i izoliranosti baš kao i fotografija dvorišta kliničke bolnice za psihijatriju Vrapče Ivana Posavca. Melankolični su i cirkuski prizori Milivoja Uzelca iz 1920. i Frana Šimunovića iz 1944. jer asociraju na latentne tragedije marginalaca koje je društvo zbog neobičnih osobina i beskorisnih vještina izoliralo u cirkuske družine. Protiv struje Joris-Karla Huysmansa iz 1884, Studeni Gustavea Flauberta iz 1910. ili Mučnina Jean-Paula Sartrea iz 1938. književna su djela koja tematiziraju mučnu borbu pojedinaca s neposrednom okolinom.

Melankolija postaje srž protagonista tih djela pa tako Flaubertov bezimeni pripovjedač bilježi: „da ste me pitali što mi treba, ne bih vam mogao reći. Moje želje nisu imale poseban cilj i moja tuga nije imala neposrednog uzroka; ili bolje rečeno, postojalo je toliko predmeta i toliko uzroka da ne bih uspio izdvojiti ni jednog od njih.“ Takvi su osjećaji ponajbolje izraženi slikom Pred izlogom cvjećarne Ljube Babića iz 1929, gdje protagonist nepomično zuri u cvjetni aranžman s osmrtnicama dok iza njega neopterećeno teče život grada. Sličnu atmosferu izaziva i Babićeva slika Oblaci iz 1954, u kojoj tek naziremo povučenog slikara koji u jesenji suton, u osami atelijera, slika svijetle oblake.

Marciuševa izložba pokazuje da melankolija i melankolično, nedostižno klizeći vremenom i prostorom, uistinu poprima mnoge oblike i boje, izbjegavajući pritom precizno definiranje, a umjesto toga taloži nove interpretacijske slojeve. Nazivali mi danas melankoliju pojmovima spleen, ennui, taedium vitae, mal du siècle ili Weltschmerz, saturnske emocije dragocjenije su nego ikada u našoj krajnje funkcionalnoj civilizaciji u kojoj se teško može dogoditi, da parafraziramo Adorna, da melankolik izda svijet radi znanja. Na koncu, kako Georges Didi-Huberman rječito podsjeća u djelu Suočavanje sa slikom, ispred slike moramo skromno prepoznati ovu činjenicu: slika će nas vjerojatno nadživjeti, pred njom smo krhki i prolazni, a ona ima više sjećanja i više budućnosti od nas koji razmišljamo o njima. Vjerujem da se Saturnov kustos Željko Marciuš osjećao upravo tako postavljajući izložbu.