U središtu poetskog obzorja

U središtu poetskog obzorja istodobno supostoje stvarni motivi koegzistencije i osmišljeni prostori svijeta, dok se nijanse gube u fenomenu intenzivne ljudske samoće koja priziva neizmjernost unutrašnjeg. Da bi se fenomen unutrašnjeg oslobodio psihičkih spona i tako se u svevremenu i sveprostoru usuglasio sa životom do granica poetske istančanosti, a ona je i podatna i svjetlonosna i apsurdna:

U zvučne likove drobi se mrak.

Iz mene dvojnik mahnit od samoće bježi u travu i noć, odlučan kao svetac što razmiče mora i obale divlje. (Šifra sna)

Afektivnost sna poetski izražena umanjuje tjeskobu kojom dišemo i koja nas sunovraćuje u neopipljivu prazninu. Kakav je okus te simbolične praznine bez događanja? Može li sintagma himera neizmjernog osloboditi snove apsorbirajući emotivni svijet? Nezamislivi okus praznine sugerira napuštenost, skrovitost, imaginativnost: „nebo zamiriše u ledenoj / krvi osamljenog koji sluti / usporedni svijet, rasap i hajku / u nekom drugom vremenu“ (Paralelni svijet).

Izd. Plima, Cetinje, 2020.

Boris Domagoj Biletić objavio je još 2006. izabrane pjesme Imam riječ. I doista, ta poezija kritičarski ocijenjena kao „poetofilozofski postulat“, kao „postmodernistička i strukturalističko-konceptualna zamka“, nije samo i isključivo to: „globalno hermetički koncipirana“. Ima naš pjesnik i svoj incanto, svoju metaforu bajkovitosti. U zbirci Zato što vrime ne prolazi (2018) usuglašava se samoopstojnost i taj se poetski postulat osmišljava kao Eros i Thanatos. U svemu je tome i pjesnikova pripadnost autentičnom istarskom zavičaju.

Usprkos izmima (kojima ga časti naša suvremena književna kritika) najnoviju zbirku Možda ovo ne dolazi iz krvi (tiskana u Cetinju) vrsnim je predgovorom (Ljubav, bol, samoća) popratio urednik Jovan Nikoilaidis; ta je poetika iskušenje, nevjerica i splet ciničkih osobitosti: „bijah mlad i / odoljeti ne mogoh / o led, led, led / lašcima tolikih sudbina / pa pomislim / što sve propustili jesmo / vjerujući“ (Omamljen ili svoj).

Afirmirajući fenomen igrivosti i sintagme „spajanja nespojivog“, a svjestan stvarnosti („Između sebe i vjekova / uvijek iste priče“), pjesnik svoje „vrijeme koje ne prolazi“ kreativno ostvaruje ironijskim odmakom u proročki osmišljenoj pjesmi Lažno lice pokore: „lažno je takvo lice pokore / smiješna bahatost živih / zatvoren krug je neshvaćanja“.

U nadahnutom sonetu Hvarski sonet pjesnik traži ravnotežu tražeći oslonac u imaginativnom promišljanju smisla bivstvovanja koje se priklanja poetskom rasponu događanja u domaćem vremenu i prostoru:

Opet sam si, vremeniti duše,

Zrcališ se u ljepoti trena;

Oko tebe svjetovi se ruše,

A ključ pjesme guta crna mrena.

I ovo valja naglasiti: u nekoliko je odabranih pjesama i čakavski idiom, koji osebujnošću izraza i svježim metaforama promiče poetsku i povijesnu opstojnost hrvatskog jezika (Po, cilo i niš, Udvajka jabuka, Črn-bil, črn-bil, Judi/ni/, Žlahtan bit): „Tako, ko niš drugo, sve i ne štijuć / barde čakavske, san u hipu, namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan bit“.

A meni ne da mira ni spokoja vječna čarolija pjesme Domagoju (1979–2004), koja nas vraća drevnom početku svega – ljubavi: „Stao negdje u mladosti, sve svoje u te pretočio.“