Susret s poznatim i nepoznatim

Sarajevski fragmenti nastajali su spontano nakon rezidencijalnog književnog boravka u Sarajevu 2018, kaže njihova autorica Darija Žilić, hrvatska pjesnikinja, prozaistica, kritičarka i esejistica. Pisala ih je izravno na Facebook, bez nakane da ih jednom ukoriči, ali se nakon odlične recepcije tih zapisa knjižica ipak dogodila. Možda je, u formalnom smislu, Sarajevskim fragmentima koristilo autoričino iskustvo s dvjema njezinim ranijim knjigama: Omara (2012), zbirka kratkih priča i lirskih proznih zapisa, i Klavžar: zapis o nestajanju i obnavljanju (2013) – knjiga zapisa nastalih za autoričina stipendijskog boravka u Skopju i za vrijeme putovanja na svjetske pjesničke festivale. Usput, kad je već o Sarajevu riječ, sličnim je povodom (rezidencijalni književni boravak) nastala i knjiga Branka Čegeca Uspon i pad Koševskog brda / Sarajevo za prolaznike (2019) – zbirka pjesama, crtica i proznih zapisa.

Izd. Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2020.

Nekoliko početnih i završnih zapisa u Sarajevskim fragmentima karakterizira autoreferencijalnost. U Evokaciji se tvrdi da je jedini pravi razlog zašto se piše o nekom gradu nekadašnje, možda i davno, zaljubljivanje u nj, a svaki novi dolazak budi sjećanje i pojačava emocije u susretu s njim. Jednodnevni izlet upozorava da se ne smije bježati od svijeta u susjedstvu, „bez kojeg ne možemo razumjeti što nam se događa“: „Bosna kao drugost, svijet s druge strane rijeke u kojoj vidimo odraz, naličje našeg života, budućnosti…“ U zapisu Grad kao junak priče odgovara se na pitanje kako završiti rukopis ako je Grad glavni junak priče ispisane u fragmentima? Tako da se dođe još jednom i usredotočeno razgledaju mjesta koja imaju svoju ulogu u zapisima.

U Doradi se govori o grafičkom koncipiranju rukopisa, o kompoziciji tekstova, sugerira se da su u knjizi dvije veće cjeline – „fragmenti o jabuci i metafizici s jedne strane, s druge o ljudima, klupama, ulicama. Tvarno i neuhvatljivo.“ U uvodnom zapisu (bez naslova) kaže se: „Dovršavanje knjige fragmenata o Sarajevu je kao i skupljanje krhotina jastva koje se polako sljepljuje u cjelinu: pukotine se zatvaraju, traume kao lomovi zacjeljuju.“

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2021.

Kako je Darija Žilić doživjela Sarajevo u tri tjedna sunčanoga i svijetloga rujna 2018? Šetala je njegovim ulicama, vidjela Baščaršiju i vrelo Bosne, poznate džamije i crkve, zalazila u dućane, kafiće i restorane, kazališta i kina, izložbe i promocije. Družila se i susretala s poznatima i nepoznatima, razgovarala, pamtila i bilježila slike i impresije. Skupljala je fragmente i preskočivši bedekerske zamke složila ih u promišljenu, autorsku cjelinu.

Brojne čitatelje koji Sanju Pilić danas doživljavaju (gotovo isključivo) kao spisateljicu za djecu, vjerojatno bi iznenadio podatak da je njezin debitantski javni nastup bio obilježen knjigama namijenjenima odrasloj publici. Zbirkama priča Ah, ludnica! (1985) i Tjeskoba šutnje (1990), koje pripadaju žanru psihološke proze, autorica je ciljala na starije, u svakom slučaju literarno iskusnije čitatelje.

Tek onda je uslijedio zaokret prema mlađima, prema dječjoj i tinejdžerskoj publici, pa su se njezine sve rjeđe zbirke kratkih priča za odrasle počele doživljavati kao egzotika u mnoštvu dječjih romana, knjiga priča i slikovnica. U ritmu u kojem su se pojavljivale, otprilike svakih deset godina – Faktor uspjeha (2002), Mala torba, velika sloboda (autoričin izbor objavljenih priča, uz dodatak nekoliko novih; 2010) i ova najnovija, Zbogom, romantiko! (2021) – one su se doista mogle doimati kao neka vrsta iznenađenja. No kako god se komu činilo, kad je riječ o pet ovdje spomenutih knjiga Sanje Pilić, u kojima je niz vrlo dobrih kratkih priča, jasno je da taj dio njezina književnog opusa treba promatrati kao zanimljiv prilog živoj suvremenoj kratkopričaškoj sceni, a ne kao nekakav literarni eksces.

U ta gotovo četiri desetljeća na koja su se rastegnule njezine kratke priče autorica je uspjela relativno rano svoju prozu za odrasle učiniti tematski i stilski prepoznatljivom, dati joj jasan osobni pečat. Najčešći su njezini likovi žene sklone introspekciji, propitivanju svoje životne situacije („zapletenosti do krajnjih granica u nešto što se naziva postojanje“) – odnosa s muškarcima, prijateljicama, rodbinom, razmišljanju o tome kako pomiriti želje s mogućnostima, opiranju banalnoj svakodnevici.

I ova nova knjiga, Zbogom, romantiko! (šesnaest kratkih priča), u osnovi se uklapa u autoričin izgrađeni fikcionalni svijet, ali s određenim odmakom nagoviještenim već u njezinu naslovu. Dosad su naime u pričama dominirali likovi u „srednjim godinama“, s krizama karakterističnim za tu životnu dob, a u novoj knjizi nalazimo protagoniste u „kasnim srednjim godinama“ koji postaju „nevidljivi“, koji se suočavaju s teškim slutnjama i spoznajama, s melankolijom starosti i koji pripremaju završne životne račune. Ali kao što nas je autorica već navikla u svojim pričama za odrasle, „teške“ teme često olakšava humorom i ironijom (osobito dijaloška „psihijatrijska“ priča Ovisnost).

U zbirci, koja je kvalitativno neujednačena, vrijednošću se ističu: Pruge, kolosijeci, rampe, svjetovi; Delete; Ovisnost; Zbogom, romantiko!; Nevidljivost; Moje niže i više ja; Uoči korone; Spisateljice.