Skladatelj i buntovnik

Mihaila Theodorakisa, zvana Mikis, nemamo s kim usporediti, osim donekle s njegovim zemljakom, vršnjakom i kompozitorom Iannisom Xenakisom. Xenakis se rodio 1922, Theodorakis 1925; obojica su se borila protiv Talijana i Nijemaca kad su okupirali Grčku; u građanskom ratu koji je uslijedio bili su na strani komunista i stradali – Xenakisu je spaljeno lice i oslijepio je na lijevo oko, Theodorakis je bio uhićen i mučen, čak su ga dvaput živa zakopali, inscenirajući smaknuće; obojica su 1950-ih otišla u Pariz i studirali kod glazbenog genija, orguljaša i kompozitora Oliviera Messiaena – a potom krenuli na suprotne strane.

Xenakis je ostao u Francuskoj i projektirao u studiju avangardnog arhitekta Le Corbusiera, a u glazbi stvarao još avangardnije konstrukcije, pomičući granice serijalne glazbe; u grčku politiku nije se više miješao, o danima borbe nerado je pričao, gušio je u sebi osjećaj krivnje jer je napustio drugove i na fotografijama sklanjao lijevu polovicu lica u sjenu. Theodorakis se okrenuo komornoj i simfonijskoj glazbi, pod velikim utjecajem Prokofjeva i Stravinskog; 1957. dobio je Zlatnu medalju na Moskovskom glazbenom festivalu, a 1959. američku nagradu Copley kao najbolji mladi skladatelj te godine; počeo je skladati i za film.

Vratio se u Grčku 1960. i nastavio s onim što je započeo u Parizu: skladati djela nadahnuta grčkom antikom i romantičkom poezijom; svoju je muziku zvao metasimfonijskom jer je miješao elemente klasične glazbe s grčkim pučkim napjevima, uvodeći u simfonijski orkestar tradicionalne grčke instrumente, stvarajući balete s temom grčkih tragedija i simfonije s arijama i recitacijama domoljubnih pjesnika; utemeljio je u Ateni simfonijski orkestar kojim je dirigirao i tako popularizirao svoje skladbe.

Mikis Theodorakis u Hamburgu 1971. / Izvor Wikipedija

Politika mu nije dala mira. Utemeljio je 1963. Lambrákides, pokret ljevičarske mladeži nazvan po tada ubijenu Grigorisu Lambrakisu, liječniku i političaru. Uskoro je imao 50.000 sljedbenika i bio izabran u parlament, a iduće je godine skladao i ono po čemu je najpoznatiji: sirtaki za film Grk Zorba. Pukovnici su 1967. napravili puč, a Theodorakis je morao u ilegalu. Njegova je glazba bila zabranjena, a taj je apsurd ušao i u vic: Policajac ide ulicom i pjevuši neku Theodorakisovu melodiju; prilazi mu šokiran prolaznik i upozorava ga na to, na što ga policajac uhiti jer je slušao zabranjenog kompozitora.

Theodorakis je opet bio uhićen, a nakon zatvora, sa suprugom Myrto i djecom Margaritom i Yorgosom, interniran u brdskom selu Oropos, gdje je zamalo umro od tuberkuloze. Nakon međunarodnih prosvjeda, koje su predvodili Mihail Šostakovič, Leonard Bernstein i Arthur Miller, skladatelj i njegova obitelj bili su pušteni da otputuju u Francusku. Pukovnici su stekli svjetski ugledna neprijatelja – nema tko nije primio Theodorakisa u njegovoj svjetskoj turi tijekom koje je zagovarao povratak demokracije u Grčku: od Allendea, Nasera i Tita do Miterranda, Palmea i Brandta. A kada su 1974. pukovnici pali, Theodorakis se vratio u domovinu trijumfalno, a Xenakis je ostao u sjeni.

Nije mogao odoljeti politici, bio je u više saziva parlamenta, pa je čak jednom ušao i u vladu, ali nastavio je komponirati. Skladao je niz simfonija – koje bi bilo točnije nazvati nekom vrstom oratorija – i opera po predlošcima antičkih drama. U njegovim radovima može se otpočetka uočiti povratak pretkršćanskoj tradiciji kao kod Stravinskog, osjeća se težina i domoljublje Šostakoviča i ritmičnost Orffa, pokreće velike mase zvuka kao Górecki. Poslije je stvarao po uzoru na dramatični minimalizam sovjetskog skladatelja Alfreda Schittkea, povolškog Nijemca i učenika Šostakoviča; kao i Amerikanka Ellen Taaffe Zwillich, prva kompozitorica nagrađena Pulitzerom, želi stvoriti jedinstveno velebno djelo, i za njega razviti originalnu strukturu i melodijski i harmonijski jezik; eklektičan je poput Hansa Wernera Henzea, s kojim je dijelio i lijevi pogled na svijet.

Peter Bates ocijenio je glazbu Mikisa Theodorakisa kao genijalnu u nekim postignućima i kao uspješne vježbe u ostalim, posebno hvaleći njegovu dramatičnost i posvećenost, koje je uspješno spajao s ironijom. Zaslužan je – ili kriv – da je sirtaki ušao u pop-kulturu. Najveće su mu zvijezde svih nacija podlegle: Raffaella Carrà plesala ga je s Demisom Roussosom, Udo Jürgens imao je 1974. veliki hit Griechischer Wein (Grčko vino), godinu poslije Rex Gildo tulio je Der letzte Sirtaki (Posljednji sirtaki), a Mireille Mathieu još je 1991. na albumu Rendezvous pjevala Acropolis Adieu. Ni mi nismo bolje prošli, od Jasmina Stavrosa i Sviraj buzuki do Olivera Dragojevića, koji je 1980. otpjevao A sad adio za špicu serije Vruć vetar, i to na ekavskom pa je nije nikad poslije izvodio na koncertima. Sirtaki je do danas potonuo duboko, spavši na hotelske terase i pijane svatove, a i na Tončija Huljića, kod koga je posve degenerirao, kao u kompoziciji Ajvar koju izvodi s bendom Madre Badessa.

Theodorakis je bio krupan čovjek, pun oduševljenja koje je prenosio na svoju publiku; volio je narod i narod mu je uzvraćao ljubav. Možda su mu najveća djela zborska, Sveopći spjev, uglazbljene pjesme Pabla Nerude, i kantata posvećena konclogoru Mathausenu, prvo s motivima čileanske narodne glazbe, a drugo grčke, s primjesama socrealizma. Sav se dao žestokoj i toploj Grčkoj. Xenakis je izabrao hladan i dalek svemir.