Samo sanjari mogu proći rubom

 

Miljenku Stančiću

na slikarevom grobu

tržila je vjeverica žirove

debeljuškastog hrasta

trudila se sakriti rep

čim bi šljunak zapištao

naviriti se za njom u čempresje

uzaludna odluka

ali odiše nadom posljednjeg siječanjskog tjedna

kada se svjetlost utopljuje

na britkom sjevercu

i vibrira danom

nekoliko minuta duža

nasjedaju na ulične svjetiljke

mirisi lukovica još zagnjurenih u zemlju

čuje se njihovo mrmorenje

i zborsko mrmikanje

i hladno je

a nije

skidaš rukavice

pa ih navlačiš

svejedno

vadiš slikarev kist

tražiš nove pozicije

i vidiš u sebi misao

kako tek kad umremo

propituju nas živi

što iz straha da ne odu za nama prebrzo

što iz grižnje za nedovršene slike, riječi

i zagrljaje

koji su sudili prezirno

nad slikarevim grobom

imena su njegovih roditelja

i još nekih imena

sestre ili brata

da me ovdje nije

dovela vjeverica

ne bih nikad zastala

u blizini

mladi su grobovi

poznanik

spava u istom redu do vrata

iza njih porušeni su spomenici

liječnika i supruge

iz 1. svjetskog rata

stari je Baudelaire rekao

- sva priroda hram je -

i podižem se na prste i stavljam

krunu u zrak

ponavljajući te riječi

u ovoj maloj zatvorenoj aleji

gdje čempres je gospodar

mrtav čovjek mu je

korijen, pijesak i mahovina

i ti što životom možda dišeš

tekući si razasuti sat

u tihom okviru studene intime

i vjeverica ti je bat

Lunarijina kosa

kad smrt odredi os

i proguta srce

čovjeku

ostane ulegnuće u zraku

i žene koje su ga za života ljubile

pospreme ptičja jaja

u taj nevidljivi spremnik

natapan toplinom ganuća

vidjela sam crvendaća

kako se liježe iz tog gnijezda

i pjesma mu ori

jače od zemaljskih mu prethodnika

u smiraj

se s lakoćom prišuljava

bačvama poginulih hrastova

i uranja u kišnicu

kao vrh mača

kljunom

kao svrdlom hitrosti

u ponoć iz vode

izranja magla

popraćena krjesovima

upaljenim još prvog ljeta

kada je bog obećao

žetvu i stabla

gravidnih trešanja

paravan je to

koji odnosi dušu

po osi silovitog zamaha

i skriva je u porama

žubora

daška

korica otpalih s drveće

ili oljuštenih stanica živih bića

nazdravljam im kad si dopustim

unutarnje razgovore

odvojena od sebičluka

kojim upravljam život

misliš da su na tezgi darovi za tebe

i upisuješ svakom pravo na gizdavost

ali os se skutri

lovi sjenku

pa se veže

Ili steže smisao

kad smrt odredi os

i proguta srce žene

daždevnjaci na stazama ostanu tirkizni i manji pred listovima lunarija

crvendaći odsele na drugi kraj šume

sasvim crni i u koroti

pred tirkizno plavom

njihova pjesma napusti zemlju

i sumaglica naslanja svoje ruke

nad vrhom bora

graba javora

i otkida listove hrasta

u povorci

dva po dva

ništa tako ne smiruje žudnju

kao utihli crvendać

kao kapi lunarijine kose

kao ležaj udubljen u zraku

tirkizni daždevnjak

u tuzi zaustavljen

u koracima

za dva

HALJINA (rijeka)

mogao bih nositi tvoje haljine

izranjaš iz skrivenih podstava riječnih kanala

velika raširena kapljicama što gode mirisu vjetra

oko tebe vječito gnjurci porubljuju šavove

i riječni galebovi presavijaju čipku

i zvuk se ukukičava u male obrube

dopuštajući rukavcima čamac uz svijeću

sav taj mulj podatne tkanine

skriveno ispod valova nosiš

zrcalo koje skriva taloge

virove prikaza alge u utopljeničkoj kosi

siva u modrilu, zelena u blagosti kala

prozirna kad nebo ogleda prikaze u patnji

srebrom u žarkosti vrućine izborana

umorna ali uvijek svježa u pohoti

mogao bih nositi tvoje haljine

pregradnica si između žara i vodenosti

odjeven u tebe sagibao bih bokove

lakšim putem do umrtvljenosti

Haljina (Prag)

ako propitkuješ vladavinu laži

gorjet ćeš na lomači

lakoćom kojom se pale heretici i knjige

nepoćudne vremenu tiranija

ne bojiš se takvog skončanja

radije ćeš prosuta Rajnom pasti

nego ponuditi predaju

bilo da je riječ o vjeri ili o moći

svaka strana drži svoj soj za sebe

odsojena od svakog kompromisa

iscrpljena ćeš na nekom trgu pasti

i tražiti slučajnog konjanika da te povede

raznovrsnost se diplomacijom blaži

uzavreli čajnik drhtavo na francuskom klopoće

crvenkasti porculan s engleskim ladanjem

upija paru od dokoličnih tvari

prstima se lebenkuhen razmrvljuje

rasparao se šav oko Vltave

i sasvim smeteno sjela si na brod

podno Vyšehrada

vidiš male utvare

dubinu hodnika u kojoj stane cijeli zbor

samo sanjari mogu proći rubom

te stijene i oćutjeti Libuše dah

i usred sunčeve zrake odmetnuto

uloviti njezinu ruku na pozlaćen prag

tu si htjela ostati

probodena garderobnom vješalicom princeze

u gradu

gdje se lakoća srela

s klepetavom kratkoćom postojanja

uskoro bi gazila rijeku

i verala se uz barokne kipove

vukla se niz Celetnu ulicu

 s košarama višanja u naborima

svjetlost te ljubi

i daje pravo na kretnju

s njegovim azilom

moći ćeš u grad

jer grad te zove

kao riječni utopljenik

preotet od stotine vragova

Prag te žudi

i ti njega ljubiš

doći ćeš mu dobrovoljno

skrivena u prljave kapute

nekoliko teretnih vlakova

izbaciti po Vaclavskima

jednobojne podsuknje

i označiti pute

za ples i ponor

do veselih gotika

njegove haljine od

tisuću tilova tvoje tijelo nosi

i beskućnike s metro stanice

i Kafkin grob i glas iza svakojake fasade

 koja njegovo ime nosi

sve ćeš odjenuti odjednom na sebe

i tako otežala

kretati se filmskim hangarima

nabrekla si radost, srce puno kretnje

i osjećaj za hrapavi pomaknuti glas

s njim znaš da je ova

nepodnošljivost ljepote

skrivena u malo života

koje nam je netko stavio u dlan

i s njim plešeš na stolu

roniš u čašu s puno pjene

s njim možeš trčati trgovima

no ne varaj se

nećeš uteći demonu

razapetom u smijehu praških furija

Jedinstven pjesnički glas

Posebnost inspiracije Snježane Tramburovski ogleda se u sepolkrizmu. Riječ je o romantičarskom doživljaju grobova, groblja, kroz pjesničke slike koje impliciraju sjetu, memento mori, memorabilije... Čitav jedan ciklus pjesnikinja je posvetila pjesmama o ženama kojima je imena vidjela na nadgrobnim pločama na varaždinskom groblju. I u ovom ciklusu nalazimo pjesmu Miljenku Stančiću, koja povezuje sliku slikareva groba, metafizičnost, intenzivan doživljaj prirode kroz gotovo slikarske poteze poetskog kista kojom je dočarana atmosfera posljednjega siječanjskog tjedna „kada se svjetlost utopljuje / na britkom sjevercu / i vibrira danom“.

Uz element prirode koja buja i vibrira, prisutna je i povijesnost kroz činjenicu da i ostali grobovi nose semiotički potencijal, kroz sudbine ljudi koji su žrtve ratova i povijesnih okolnosti. Snježana Tramburovski poziva se na Baudelairea, koji ističe kako „sva priroda hram je“, a samim time naglašava se i beznačajnost čovjekova, njegova ništavost, „zastarjelost“ jer „gdje čempres je gospodar / mrtav čovjek mu je / korijen, pijesak i mahovina“.

I nije slučajno da pjesnikinja povezuje biofilno i ljudsko i životinjsko, gube se jasni obrisi ljudskog i životinjskog svijeta, pa se lirska junakinja poistovjećuje s vjevericom: „jer godine znaju biti / jesenske i pljesnive / meni vjeverici bojom / prezrele i masne...“

U Lunarijinoj kosi slika je vode kao niktomorfnog simbola, voda je simbolička supstancija smrti, a povezanost kose i vode referira se na Durandove antropološke figure imaginarnog, na motiv tzv. tužne vode, na feminizaciju kroz slike ženske kose i smrti: voda se ofelizira (u pjesmi Haljina /rijeka/). Naime, sva povezanost s vodom i smrću govori o protoku vremena, jer voda i jest simbol vremenitosti, pa i nije slučajno da nalazimo likvefakciju vremena: pjesnikinja spominje „tekući, razasuti sat“.

U pjesmama se spominju prijatelji, prijateljice u odnosu na koje se lirska junakinja pozicionira i stvara pritom male priče pune naizgled nespojivih detalja, npr. srebrni passati i grinceki za juhu (tzv. discordia concors). Sve je to ludički prikazano i slikovito, tako da u bujnom metaforičkom grozdu čitatelji mogu uživati u eidetskom doživljaju. I u ostalim pjesmama nižu se romantičarski motivi vegetacije, prirode, čak i vampirizma, a prisutni su i patos, hiperbolizam, astralnost, blato kao povezivanje močvarnog i šumskog mraka, crnila.

U pjesmi Haljina (Prag) nalazimo elemente igrivosti kroz slike, vedute Praga, dvorova, utvara, predaja, hiperbolike, tragike, baroknosti. To najbolje pokazuju stihovi: „njegove haljine od/ tisuću tilova tvoje tijelo nosi / i beskućnike s metro stanice / i Kafkin grob i glas iza svakojake fasade / koja njegovo ime nosi“.

Na kraju, s nestrpljenjem očekujemo prvu knjigu Snježane Tramburovski, dobitnice nagrade Tea Bečić Rimay za pjesme u prozi 2020, jer riječ je o jedinstvenom pjesničkom glasu, koji u sebi povezuje feminilno, ekološko, misaono i metaforičko.

Darija Žilić

* * * *

Snježana Tramburovski rođena je 1976. u Varaždinu, u kojem i danas živi i radi. 

Završila je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Poeziju piše od gimnazijskih dana, no tek zadnjih godina objavljuje u književnim časopisima i na književnim portalima. Nagrađena zbirka Berba šafrana izići će potkraj 2021.