Povratak u život

Pandemija i stroge epidemiološke mjere odredile su način odvijanja javnih događaja širom svijeta. Izvedbene umjetnosti našle su se u nezapamćenoj i donedavno nezamislivoj situaciji načina djelovanja, pa čak i opstanka, bez publike. Državna opera u Stuttgartu (Staatsoper Stuttgart) izvela je prvu premijeru s publikom – Massenetovu operu Werther, potkraj prošle sezone, početkom srpnja – poslije devet mjeseci rada bez publike. Kao državno kazalište, provodila je vladine mjere za zaštitu publike i umjetnikâ kako bi se, s otvaranjem, kazališni život što normalnije nastavio. To zasad podrazumijeva ulazak posjetitelja u kazalište uz potvrde o cijepljenju, strogu kontrolu i evidenciju na ulazu te zauzimanje svakoga drugog sjedala, što je smanjilo kapacitet Štutgartske opere na 700 mjesta. Kao što vidimo, i njujorški se Broadway upravo otvorio, sukladno priopćenju Opere Metropolitan iz sredine prošle godine da će se predstave nastaviti u jesen 2021, kada se pronađe cjepivo i stekne potrebni kolektivni imunitet!

Werther je još bio postavljen kao predstava s epidemiološkim mjerama, što znači orkestar s razmacima između glazbenika na pozornici, dok se uprizorenje odvija na prosceniju, na bijelome, sudbinski simboličkom krugu scenografkinje Katharine Pije Schütz. Werther jest opera sa smanjenim sastavom izvođača, bez zbora, ali s manjim dječjim zborom pa je zato i odabrana za specifičnost situacije (dirigent Marc Piollet). Redatelj Felix Rothenhäusler zamislio je naslovnoga junaka kao emocionalnog terorista, no, srećom, to se nije drastičnije odrazilo na izvedbu. Dakako da je bijeli krug neizbježno utjecao na redatelja da potiče pjevače da neprestano hodaju ukrug, što nekomu može izazvati vrtoglavicu, a publici neminovno dosadi nakon nekog vremena. Tenor Arturo Chacón-Cruz kao Werther i mezzosopranistica Rachel Wilson kao Charlotte lijepim su glasovima te primjerenim muziciranjem i glumom dočarali suptilne Goetheove i Massenetove likove.

Pali anđeli, koreograf Jiři Kylián. Ansambl Štutgartskog baleta / Izvor Stuttgarter Ballett

Od 2010. stalna je solistica Štutgartske državne opere riječka mezzosopranistica Diana Haller, a od 2018. karlovački bas Goran Jurić, koji se u toj opernoj kući ističu tumačenjem glavnih uloga svojega repertoara. Diana Haller neposredno je prije pandemije sudjelovala na premijeri Bellinijeve Norme u Hamburškoj državnoj operi, u ulozi Adalgise. Goran Jurić prošle je sezone pjevao Osmina u premijernoj produkciji Mozartove Otmice iz saraja u Bečkoj državnoj operi, čime je definitivno potvrdio ugled jednoga od najperspektivnijih mlađih europskih basova.

Štutgartsko državno kazalište (poput drugih njemačkih državnih, tj. kazališta saveznih zemalja), uz Operu i Balet, obuhvaća i Dramu, no sva su tri ansambla umjetnički i financijski samostalna. Drama ima zasebnu zgradu (Malo kazalište), a povezuju ih zajednički kapaciteti tehničke logistike. Neoklasicistička zgrada Opere (Veliko kazalište) iz 1912. jedina u Njemačkoj, uz Bayreuth, nije stradala u Drugome svjetskom ratu. Zgrada Drame bila je razorena i nova je sagrađena 1962.

Štutgartski balet (Das Stuttgarter Ballett) svoj je program promišljenog otvaranja ostvario trima baletnim večerima. Predstava Nova djela nastavlja afirmaciju srednjeg naraštaja suvremenih europskih koreografa, dvojice svojih bivših rezidencijalnih koreografa Christiana Spucka i Marca Goeckea te Edwarda Cluga i Williama Forsythea. Večer Beethovenovih baleta bila je zamišljena za veliku Beethovenovu obljetnicu, ali ju je korona prolongirala. Predstava Vrhunci (Anđeli i demoni) tematski povezuje radove Jiřija Kyliána, Rolanda Petita i Mauricea Béjarta. U tim koreografijama sudjeluje najviše dvanaestoro plesača. Dvije podjele za svaku koreografiju osigurale su punu zaposlenost ansambla, mjere su se provodile čestim testiranjima plesača, a publika je dobila kompletnu kazališnu večer s dvjema stankama i mogućnost korištenja bifea u ljetno doba, u parku ispred kazališta!

Predstava Anđeli i demoni gledatelja upućuje na trenutke kada se ekstaza i strast približavaju smrti kao stalnoj ljudskoj pratiteljici, što Kylián istražuje u koreografijama Pali anđeli i Mala smrt (Petite mort). Neodoljive Pale anđele izvodi ansambl od osam plesačica uz dinamičnu bubnjarsku glazbu Stevea Reicha. Općeljudsku težnju za slobodom nasuprot stezi i želju za nezavisnošću nasuprot pripadanju veliki češko-nizozemski koreograf proistekao iz Štutgartskog baleta promatra odnosno nadograđuje koreografskim razmišljanjima o izvođačima i izvedbenoj umjetnosti. Razmišljanja posvećuje plesači(ca)ma. Kyliánova Mala smrt, metafora ekstaze i strasti u odnosu na smrt, odvija se na Mozartovu glazbu klavirskih koncerata u A-duru (KV 488) i C-duru (KV 467), u izvedbi šest parova.

Mladić i smrt Rolanda Petita komorni je balet iz 1964, praizveden u Parizu na libreto Jeana Cocteaua i Bachovu glazbu Passacaglie i fuge u c-molu. Marti Fernández Paixà i Agnes Su dojmljivo su izveli tu zavodljivu igru smrti, koja mladog umjetnika privlači da samovoljno stavi omču oko vrata. Zanimljivo je kako se to pomalo staromodno djelo sve više izvodi. No ipak je poenta predstave u fulminantnom Béjartovu Boleru, slavlju života i erotičnosti, ovdje u izvedbi muškog solista Jasona Reillyja u dionici Melodije, uz ansambl.

U Štutgartskom baletu nastalo je nekoliko najvažnijih neoklasičnih baleta 20. stoljeća – Romeo i Julija, Ukroćena goropadnica i Onjegin Johna Cranka te Dama s kamelijama i Tramvaj zvan čežnja Johna Neumeiera, svi stvoreni za veliku primabalerinu i bivšu ravnateljicu Marciju Haydée. Tako važna baština čini taj ansambl jednim od vodećih u svijetu, kao i njegova stalna briga o novim koreografskim talentima te pomno njegovanje stila drugih koreografskih velikana. Kyliánove i Petitove koreografije, kao i one Hansa van Manena i Maura Bigonzettija, viđene sredinom srpnja u Večeri Beethovenovih baleta, prenose i postavljaju njihovi najbolji asistenti. Van Manenova mirna, kontemplativna studija Adagio Hammerklavier za tri para te u glazbi i plesu dinamična Velika fuga uokviruju praizvedbu Bigonzettijeva Jedinstva (Einssein), tj. ljudsku potrebu za jedinstvom, bez osamljenosti, većinom na glazbu Beethovenovih klavirskih sonata. Sva se glazba u Štutgartskom baletu, bez obzira na oblik, izvodi uživo.

Obje večeri odlikovala je svekolika visoka estetika plesa, scene, svjetla i kostima, čistoća formacija i kompozicija tijela, te usklađenost i čistoća pokretâ skupnoga plesa odličnog ansambla Štutgartskog baleta.