Posljednji film velikoga Clinta Eastwooda

Neovestern drama Cry Macho filmskoga velikana Clinta Eastwooda, prema riječima sama redatelja, njegovo je posljednje djelo. Činjenica da je Eastwood napunio 91 godinu mogla bi potkrijepiti tu tvrdnju, no prethodnu je najavu o prestanku glume nakon Gran Torina (2008) prekršio ne tako davno Mulom (2018) te ni najnovijoj najavi ne moramo vjerovati. Cry Macho filmska je adaptacija istoimenoga književnoga izvornika N. Richarda Nasha objavljena sada već davne 1975. godine.

Još su 1980-ih otkupljena prava na filmsku ekranizaciju romana, godine 1988. Eastwoodu je ponuđeno da tumači glavni lik ostarjeloga jahača rodea i uzgajivača konja, ali on na to nije pristao smatrajući da nije dovoljno star, već je namjeravao film režirati s Robertom Mitchumom u glavnoj ulozi, no do realizacije projekta ipak nije došlo.

U filmu je prikazan odnos starca i adolescenta koji se bijegom na velegradske ulice skriva od ambivalentne i nasilne majke

Tek nešto kasnije, godine 1991, toga je protagonista trebao tumačiti Roy Scheider, no do ostvarenja filmske adaptacije ni tom prigodom nije došlo, pa je punih dvadeset godina poslije revitalizirana ideja o snimanju Cry Macho. Redatelj je trebao biti Brad Furman, a glumac Arnold Schwarzenegger, čiji je to trebao biti filmski comeback nakon političke karijere. Ali ni treći pokušaj nije uspio zbog glumčeva skandala, sve dok se adaptacije nije iznova prošle godine dohvatio Clint Eastwood kao glumac i redatelj. Roman su u scenarij pretočili sam njegov autor N. Richard Nash i Nick Schenk, koji je s Eastwoodom surađivao u filmovima Gran Torino i Mula.

Rijetki filmovi o rodeu i jahačima

Kronološke odrednice filma su kraj 1970-ih, a zaplet se temelji na činjenici da ostarjeloga bivšega jahača rodea Mikea Mila (Clint Eastwood) njegov bivši šef (Dwight Yoakam) unajmi da mu iz Meksika vrati adolescentnoga sina Rafaela (Eduardo Minett). Ako se prisjetimo da su filmovi o rodeu i njegovim jahačima razmjerno rijetki u američkoj kinematografiji, nužno je istaknuti da Cry Macho slijedi barem nekoliko izrazito važnih naslova, od primjerice Neprilagođenih (1961) Johna Hustona, preko Junior Bonnera Sama Peckinpaha i J. W. Coopa Cliffa Robertsona (oba filma 1972) ili Moji junaci su uvijek bili kauboji (1991) Stuarta Rosenberga pa sve do Jahača (2018) Chloé Zhao. U tim naslovima svjedočimo često tegobnome, a neupitno i opasnome životu jahača rodea, a u kontekstu i nasljeđu američkoga Divljega zapada i ikoničkoga lika kauboja.

U Cry Macho o rodeo-uspjesima središnjega lika, ali i o njegovim kasnijim posrtanjima, transparentno se elaborira već u ekspoziciji, početnoj sekvenciji koja je smještena godinu prije ostatka filma, čime se umrtvljuje i gledateljeva percepcija, a takva eksplicitnost iskaza u kojoj se objašnjava ono što bi se trebalo vidjeti i razlučiti kroz vizualno provlači se mjestimice tijekom čitavoga Cry Macho, pa je takvim postupkom izgubljena mogućnost veće retoričnosti redateljskoga rukopisa.

Opterećen traumama zbog stradanja na rodeu, kao i zbog stradanja žene i sina u automobilskoj nesreći, Mike Milo se nakon opijanja i tableta nastoji rehabilitirati, čak iskupiti, unatoč poodmakloj dobi. Prelazak iz Teksasa u Meksiko pritom nije samo geografski ni kulturni, već postaje i simbolički jer Meksiko je u žanru vesterna poput naličja vesterna, a u razmjerima komparativne mitologije prelazak je preko granice poput ulaska u specijalni svijet u kojem se junak svladavajući prepreke mora potvrditi ne bi li uspostavio cjeloviti integritet.

Odnos starca i adolescenta koji se bijegom na velegradske ulice skriva od ambivalentne i nasilne majke (Fernanda Urrejola) okružene pomoćnicima predvođenim Aureliom (Horacio Garcia Rojas) postaje propitivanje uloge muževnosti i snage u društvu, ali i žanru.

Jer, kako se Rafael bavi ilegalnim borbama pijetlova, a svoga je nazvao Macho, Eastwood na ironičan način razrađuje dekonstruiranje zadanoga modela macha, zastupljena i u vesternu. Ujedno, taj model gubi značenje u dubokoj starosti, pa se Eastwood osvrće i prema dijelu svoje karijere koju su obilježili upravo takvi likovi.

Junakovo mirenje sa sobom

Prisjetimo li se da je i prije ironijski pristupao obrascima junačke muževnosti, još od druge polovice 1970-ih pa nadalje takav je postupak u najzrelijem razdoblju – pogotovu od Nepomirljivih (1992) zadobio i status revizionističkoga. Podjednako odnos odrasle osobe i dječaka ili mladića bilježimo i u ranijim naslovima, kao što su Barski pjevač (1982) te već spomenutom Gran Torino, a svakako je najuspjelije predstavljen u sjajnom Savršenom svijetu (1993), u kojem je Clint Eastwood istina tumačio tek sporednu ulogu. Jasno je profiliranje likova u tim filmovima, sazrijevanje mlađih naraštaja i svijest o odgovornosti odraslih. Ipak, za razliku od navedenih filmova, Mike Milo na svršetku neće stradati, već mu je pružena mogućnost obnove vlastite osobe i života.

Nakon što se Milo i Rafael nađu na putu, za njima kreću i federales, državna policija, i Aurelio. Cry Macho ipak ne postaje ni film ceste ni triler jer otprilike sredinom filma, kad se nađu u meksičkom selu, Milo se zbliži s udovicom Martom (Natalia Traven), a Rafael nakratko i s njezinom unukom. Neovestern drama postaje gotovo pastorala. Ostarjeli je protagonist uspješan u kroćenju konja, a pomaže i u liječenju seoskih životinja. No postignuto zajedništvo s Martom prekida ponovna pojava Aurelija, pa su iznova u bijegu. Ali bijeg pred federalesima pokaže se lažnim, a u sukobu s Aureliom junakom ironično postane pijetao – Macho.

Jasna je i simbolika niza naizgled prijelaznih motiva – ukradenoga im automobila, promjene odjeće, kapelice i kantine, kao i same državne granice, koju će jedan od njih prijeći, a drugi neće. Važnost državne granice Teksasa i Meksika korespondira s izvrsnim neovesternom Usamljena zvijezda (1996) Johna Saylesa, premda Cry Macho ipak kvalitetom zaostaje. Eastwoodovu režiju ipak su ruinirali nedostaci scenarija, nedostatak intenziteta i povremene rutinske glumačke izvedbe nekih sporednih likova. Ipak, riječ je o ostvarenju junakova pomirenja sa sobom, ostvarenju ljubavi i u zreloj dobi, zatim mladićeva odlaska u bolji život, mirnih redateljskih postupaka, ugođajne glazbe i evokativne filmske fotografije.