Odlazak glumačkoga velikana

Prvoga lipnja gospar Miše Martinović, veliki hrvatski glumac, napunio je u Dubrovniku devedeset i pet godina, a 1. kolovoza 2021. u svom nas je rodnom Gradu zauvijek napustio. Kratki esej posvećujem doajenu hrvatskoga glumišta, karizmatičnom hrvatskom kazališnom glumcu, bitnom sudioniku stvaranja dubrovačkog ambijentalnog kazališta, teatra Igara, kazališta na otvorenome. 

Pojam ambijentalni teatar gotovo je genetski povezan s Dubrovnikom i s Dubrovačkim ljetnim igrama. U latinskom izvoru riječi ambijentalnost sadržana je urbanistička i ljudska struktura grada Dubrovnika, opkoljivanje, obilaženje (lat. ambiens, ambire) potencirano i simbolom gradskih zidina i vratima „od Ploča, od Pila i od Buže“.

Dubrovnik srednjovjekovna „vrata od Grada“ za vrijeme trajanja Dubrovačkih ljetnih igara otvara umjetnicima, dajući im sljedećih četrdeset i šest dana „ključe od Grada“, nerijetko na svečanoj ceremoniji koju vodi Knez u impozantnoj figuri, glumstvenu stasu i zapamtljivu glasu Miše Martinovića. Gospar Miše Martinović, privržen svojoj Župi dubrovačkoj, a široj publici najpoznatiji kao Smojin televizijski Brico, u cijelom svom životnom stvaranju glumačke umjetnosti kao ambijentalne srasta s ambijentalnosti Dubrovnika, od prikazbe Držićeva modaliteta hodanja svako­dnevnim šetalištima izvan i unutar Grada do stapanja s Vojnovićem u stalnim umjetničko-životnim radionicama, usidrenosti u hrvatski i svjetski prostor intime.

Miše Martinović kao Gospar Niko u predstavi Na taraci, red. Joško Juvančić, DLJI, 2009. / Izvor Dubrovačkie ljetnie igre

Pritom ima sreću što je živio u Dubrovniku, gradu-teatru. Jer već svojim izdvojenim a zaštićenim položajem na rubu svijeta, na jugu Hrvatske, Dubrovnik je amfiteatar okružen gledalištima Božjega pogleda. Povlašteno je mjesto svemira – pozornica božanskoga, teatar per definitionem, a njegovu bit podjednako određuju najistaknutiji dubrovački glumci, od kojih je vitalna i danas stvaralački intrigantna glumica Milka Podrug-Kokotović, cjeloživotna glumačka partnerica Miše Martinovića, najčešće u njihovoj kazališnoj zimskoj kući, u Kazalištu Marina Držića. Martinović svojim stvaranjem naslućuje i pokazuje da treba biti sustvaratelj bitnoga u teatru Igara i hrvatske baštine. Riječ teatar, preuzeta iz grčkoga, znači mjesto na kojem se pogledima svih građana izlaže blijeda figura bitka iščupana iz kaosa svijetloga i mračnoga što vlada u svakodnevnom životu. Ako je, prema mojemu mišljenju, Dubrovnik idealan teatar – ono mjesto koje čovjek otkriva i stvara prikazujući ga, a život pretvara u neprekidno stvaranje, Miše Martinović imao je povlasticu bivanja na tom mjestu, a publika boravljenja u subitku s Mišom Martinovićem.

U svom fizisu i habitusu Miše Martinović konkretizira ideju o Dubrovačkim ljetnim igrama kao hrvatskom i svjetskom festivalu na i u gradskim prostorima pod vedrim nebom od dvorskih i kućnih kazališnih okupljanja do profesionalnoga oblikovanja kazališta na otvorenom u specifičnim dubrovačkim gradskim ambijentima, počevši od Ljetne pozornice u Parku Gradac do prostora ispred Sponze, svetoga Vlaha, Prid Dvorom do Gundulićeve poljane, Parka Muzičke škole i Parka Gradac, do Lazareta, Skočibuhe i Lovrjenca, na kojemu se pokazuje i kao šekspirijanski glumac.

Zlatnih festivalskih šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. stoljeća, za vrijeme vođenja Ljetnih igara profesorice Fani Muhoberac, intendantice, profesora Koste Spaića i maestra Milana Horvata, Grad se iz mišljenja ambijenta kao kulise pretvara u mišljenje i ostvarenje ambijenta kao povijesnoga, kulturnoga, govornoga, živoga umjetničkoga prostora. Nastaju legendarne predstave Dubrovačkih ljetnih igara, neke na tragu Gavellinih predstava, ali najviše kao originalna i snažna umjetnička uprizorenja pod redateljskom palicom Koste Spaića. Prvi se put nakon renesanse u Dubrovniku, ovaj put u ljetnim mjesecima i na Gundulićevoj poljani, od 1964. do 1971, čuje izvorna i integralna Držićeva riječ u Dundu Maroju. Komedija o pretvaranju Dubrovnika u Rim i sudbini trgovine i ljubavi pokazuje se na idealnom trgu kao idealna projekcija zlatnoga doba čovječanstva i hrvatske kulture. Legendarni uspjeh Spaić postiže i inscenacijom Držićeva Skupa u Parku Muzičke škole, ljude Njarnjas-grada prikazujući u ambijentu koji se potpuno podudario s upisanom mizanscenom Vidrina teksta.

U objema predstavama zablistali su hrvatski glumci, stvorivši model autentična glumljenja na otvorenom. Dubrovčani Izet Hajdarhodžić i Miše Martinović, Zagrepčanin Pero Kvrgić, Lopuđanin Ljubomir Kiki Kapor i drugi vrhunski članovi tad stvorena Festivalskoga dramskog ansambla do danas su ostali zaštitni znakovi Dubrovačkih ljetnih igara i u Dubrovniku stvorene prepoznatljive životne škole glume. 

Moramo reći da se danas, 2021. godine, bojimo za sudbinu Dubrovačkih ljetnih igara. Taj se strah isprepleće s tugom koju ostavlja nedavni odlazak gospara Miše Martinovića, jednoga od zaštitnih glumačkih osobnosti Igara, hrvatskoga glumačkog velikana kojega smo poznavali i s njim surađivali cijeli svoj život. Othodi dubrovački govor s hrvatskih pozornica i jedan od njegovih najvećih čuvara i kućepazitelja hrvatskoga jezika kao mišljenja i bitka. S Mišom Martinovićem otišli su Držićevi Pasimaha, Bokčilo i Dundo Maroje, Vojnovićevi Vuko, Gospar Lukša i Knez. Jedan po jedan dohodu vlastela…. nestaje teatar istraživanja i prikazivanja duše Grada.