Nova velika hrvatska opera

Nakon punih deset godina HNK u Zagrebu ponovno je s MBZ-om koproducirao novu operu hrvatskog skladatelja. Zato se s velikim nestrpljenjem 18. rujna iščekivala praizvedba nove opere u četiri slike Berislava Šipuša Posljednji intermezzo. Na prvoj ovosezonskoj premijeri Zagrebačke opere svjedočili smo nastanku vrhunskog glazbenoscenskog djela, koje će tek po rasporedu izvođača – solisti na rešetki naprijed s vrlo malo interakcije, iza njih smanjeni sastav orkestra, a još iza, u najdubljoj pozadini zbor – svjedočiti o pandemijskom vremenu.

Šipuševa opera ne zaostaje za ponajboljim operama novije hrvatske povijesti / izvor Press HNK

Po raznolikom zvuku, bogatstvu i snazi glazbenog oblikovanja, zanimljivoj razradi libreta te obilnoj uporabi projekcija na scenografiji, Šipuševa opera prema motivima iz života i stvaralaštva tragičnog i buntovnog hrvatskog pjesnika Janka Polića Kamova ne zaostaje za ponajboljim operama novije hrvatske povijesti, među kojima su Paraćeva Judita ili Bradićeva Crux dissimulata.

Šipušev je glazbeni stil eklektičan, pun najrazličitijih utjecaja od modernizama do posuđenica iz jazza, popa i tradicijske glazbe, mnoštva dinamičnih promjena, aluzija i citata s jasnom dramaturški ironizirajućom potkom. Od zvukova govora mladoga glumca Karla Mrkše u glavnoj ulozi Kamova, preko opernih gesti klasičnih opernih muških uloga Kamovljevih triju prijatelja, do sasvim neopernog flautiziranja glasa nacionalne prvakinje, mezzosopranistice Dubravke Šeparović Mušović kao Ciganke, utjelovljenja smrti, te naposljetku grlenog „zabavnjačkog” zapjeva Mie Negovetić kao nezakonita Kamovljeva djeteta u završnici, gledateljima je predstavljen uzbudljiv spoj svjetova. Elementi prate piščev kratak život u četiri lučka grada, Rijeci, Genovi, Marseilleu i Barceloni, u panoramskoj slici jednog vremena, gledana očima suvremenog umjetnika.

U četiri dijela opere siže prati ukazanje koje je Kamov doživio: četiri jahača apokalipse (Pobjeda, Glad, Rat i Bolest) prate ga na njegovim životnim postajama u spomenutim lukama, gdje aktivno sudjeluje u stvaranju novog poretka početkom 20. stoljeća, uoči Prvoga svjetskog rata. Nije čudo da Šipuš za svoj operni prvijenac bira život gledan očima pjesnika, ni da je to upravo Kamov. Skladateljevo je stvaralaštvo puno glazbenih refleksija na poeziju, a Kamov kao tajanstveni pjesnik kratka i burna života čest je junak ili predmet umjetničkih djela, poput Šnajderove dramske freske Kamov, smrtopis iz 1977. (uz koju su odrastali zagrebački umjetnici-intelektualci Šipuševa naraštaja) i također ove godine producirane Opere po Kamovu Zorana Juranića.

Šipuš se u stvaranju ovoga suvremenog glazbenoscenskog ostvarenja okružio mladim ljudima, i u autorskom timu i u pjevačkoj podjeli, bliskima Kamovljevoj doživljenoj dobi (umro je u Barceloni sa samo 24 godine). Tako je dobio iskonski mladenački buntovni, ironijski, revolucionarni Kamovljev duh, oslonivši se na libreto koji zajednički potpisuju redateljica Marina Pejnović i dramaturg Ivan Penović. Oni su ispričali priču jednog vremena, o Kamovljevu životu Kamovljevim riječima i stihovima njegovih generacijski bliskih pjesnika-istomišljenika tragična usuda poput Pavesea, Celana i Lorce.

Redateljica se silom epidemioloških prilika morala svesti na uzak prostor rampe pred orkestrom, pa je od scenografkinje Liberte Mišan naručila metalnu konstrukciju na dvije razine s prozirnim zastorom i obilatom pomoći projekcija kao tumača radnje, koje je majstorski izradio Ivan Lušičić Liik. Raskošne kostime izradila je Tea Baić Erceg. Iza prozirne scenografije naziremo dirigenta-autora i njegov razmaknuti simfonijski orkestar u koji su skladno umetnuti električna gitara (na kojoj muzicira džezist Elvis Stanić), električni klavir, orgulje i konkretni zvukovi emitirani sa zvučnika.

Ovim je djelom u Zagrebačkoj operi debitiralo, uz spomenutu Miju Negovetić, četvero mladih pjevača dojmljivih glasova, na koje možemo računati: sopranistica Stefani Pijetlović, tenor Matej Predojević Petrić, bariton Jurica Jurasić Kapun i bas Luka Ortar. Pohvale i zboru Zagrebačkog opernog ansambla, koji se doduše nije vidio, nego čuo s razglasa, a pripremio ga je Luka Vukšić. Čestitke svima, a Posljednjem intermezzu dug život na kazališnim daskama.